Ebu Bekr es-Siddik, r.a.: prvi halifa Muhammed Muveffak Selima Čovjeka pamtimo po njegovim djelima Rodilo se jedno dijete, nakon što su ga roditelji dugo željeli. Nisu vjerovali da će im to dijete ostati živo. Majka mu je dala nadimak Ebu Bekr (prvenac), jer je on prvo dijete koje je ostalo živo. Allah je htio da to dijete, mršavo i bijele puti, odraste uz veliku njegu ugledne i slavne obitelji plemenitog roda. Povijest Mekke svjedoči da je Ebu Bekr bio izvanredan rodoslovac, poznavalac imena svih arapskih plemena, rodova i ogranaka. Pored toga, Allah ga je obdario plemenitim karakterom, osjećajnošću i okružio divnim društvom. Bio je vješt i pošten trgovac, staloženog ponašanja i bistra uma. Od svoje rane mladosti udaljavao se od svih oblika predislamske zabave. Bio je ugledan u svom plemenu Kurejš. Izabrali su ga na važan položaj procjenitelja odštete za obitelji – nehotice ubijenog. Na tom uglednom položaju može biti samo izuzetno častan i slavan čovjek. Čovjek je vjere svoga prisnog prijatelja Velika je sreća da je Ebu Bekr r.a. bio skoro istih godina kao i Poslanik s.a.v.s. pa su mogli razumjeti situaciju i vrijeme u kome su živjeli. Obojica su bili pravdoljubivi. Zato je Ebu Bekr Poslaniku s.a.v.s. bio najdraži prijatelj. Još je više jačalo njihovu bliskost to, što je Ebu Bekr imao čisto srce. Čim ga je njegov prijatelj pozvao u islam po spuštanju Objave, Ebu Bekr je postao prvi muškarac koji je prihvatio islam. Nikada se nije dvoumio da se odazove glasu istine i dobročinstva. To nije ništa neobično za Ebu Bekra, jer niko s ispravnim rasuđivanjem, kao Ebu Bekr, ne bi nikada odbio prihvatiti Objavu istine, koju je primio njegov čestiti i iskreni prijatelj od rane mladosti. Od tada ga je Poslanik s.a.v.s. nazvao Abdullah, umjesto njegovog prvog imena – Abdul Ka'be. Eto tako je Ebu Bekr postao iskreni i pokorni sluga svoga Stvoritelja, Allaha dž.š. Uputite druge, nalog objave Koliko je bio cijenjen među Kurejšijama, povijest najbolje potvrđuje. Bio je saučesnik u Objavi uz Poslanika s.a.v.s. Bio je vješt govornik, uspijevao je privući veliki broj uglednih ljudi da prihvate islam, a između ostalih čak i šestoricu onih kojima je obećan Džennet. To su: Osman, Sa'd, Ibn Avf, Talha, Ez – Zubejr i Ebu Ubejde. Nije ništa čudno što ih je uspio pridobiti za islam, jer svaki od ovih, koje je izabrao Ebu Bekr, bio je ravan jednom cijelom narodu. Bio je izložen nepravdi i mučenju od strane kurejšijskih mušrika. Koliko je puta njegov život bio u opasnosti od njih. Jedini «grijeh» mu bijaše vjera u Allaha i to što slijedi poruku islama: «Moj Gospodar je Allah!» – a to nije ni grijeh ni zločin. Njegova želja je udovoljiti Allahu dž.š. Nisu srce i jezik jedini način da se okrenemo Allahu dž.š. Ebu Bekr je uložio i svoj imetak da to bude još jedan izraz njegove borbe za islam. Veliki dio svog imanja je dao da pomogne siromašnim muslimanima, pa i da oslobodi veliki broj robova, za koje je plaćao oslobođenje od njihovih nemilosrdnih gospodara. Možda ste čuli da je Bilal, muezzin Poslanika s.a.v.s., bio poznat po svom jakom, ugodnom i melodičnom glasu. On je jedan od onih koje je Ebu Bekr oslobodio mučenja kafira, tako da su muslimani mogli uživati u njegovu glasu i njegovim riječima: «Ehadun, Ehadun (Jedini, Jedini), svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik.» Moramo se podsjetiti na to čim čujemo muezinov poziv na namaz. Kao što priznaju naša osjetila i naši jezici jednoću Allaha dž.š. Bože, svjedočim da mi volimo Ebu Bekra i Bilala, kao i sve one koji izgovaraju riječi «Jedini», hrabro i jasno ! Zar da ubijete čovjeka zato što govori: «Allah je moj Gospodar?» Kad je Allahov Poslanik s.a.v.s. bio na namazu u Mesdžidul – haramu u Mekki, došao je kafir Ukbe Ibn Ebi Muajt i gotovo zadavio Poslanika s.a.v.s. svojom košuljom. Niko od prisutnih nije se usudio da ga odbrani, osim Ebu Bekra r.a., koji se digao, pohitao plačući i oslobodio Poslanika s.a.v.s., govoreći iz Kur'ana: «… Zar da ubijete čovjeka zato što govori: «Gospodar moj je Allah!» onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg ?» Kurejšije su na hiljade načina nastojali onemogućiti Ebu Bekra r.a. da širi islam. Zabranili su svojim mladićima, ženama i robovima da ga slušaju prilikom učenja Kur'ana, jer su se Kurejšije bojale da ne bi utjecao na njih svojim osjećajnim učenjem. Ljudi su se znali okupljati oko njega u velikom zanosu, ali su mu Kurejšije nanosile uvrede. Ebu Bekrovo djelovanje nije bilo samo djelovanje riječima, nego srcem, osjećajima i svim djelima. Živio je samo za islam, koliko god ga to koštalo. Ebu Bekre, ti si Es – Siddik Poslanik s.a.v.s. se oženio Aišom kako bi mu bila najbolja supruga poslije hidžre. Imala je znanje i dobro ponašanje. To nije ništa čudno, jer ona je Iskrena, kći Iskrenog (Es – Siddika), voljela pravdu od ranog djetinjstva. Taj nadimak ima uzvišeno značenje i opravdan razlog. Jednom su nevjernici otišli njenom ocu, nakon što ih je Božiji Poslanik s.a.v.s. obavijestio o svom noćnom putovanju (Israu). Ali im Ebu Bekr reče: «Istina je ono što on kaže. Šta vam je u tome čudno? Kunem se Allahu, ako mi kaže da se uspeo na nebo, ja ću mu vjerovati! To bi vam bilo još čudnije!» O tome je čuo Božiji Poslanik s.a.v.s. i tada ga nazvao Es – Siddik (Iskreni). Sigurno je zaslužio što ga je Allah pohvalio u Kur'anu: «A onaj koji donosi Istinu i koji u nju vjeruje, to je bogobojazni.» Prijatelj je najbolji pratilac Ebu Bekr r.a. je s Poslanikom s.a.v.s. učinio hidžru u Medinu, prateći ga u pećini, štiteći ga od nevolje, plačući, bojeći se za život Poslanikov s.a.v.s. Vidite ga kako je sretan i nasmijan nakon Božije pomoći koja ih je pratila duž puta. Stigli su u Jesrib (staro ime za Medinu), te se taj grad nasmijao od sreće i ispunio vedrinom i svjetlošću. I Haridže Ibn Zijad El – Ensari bio je sretan, jer ga je Poslanik s.a.v.s. pobratimio sa Ebu Bekrom r.a., pa je postao prvi ministar Poslanika u mladoj islamskoj državi. Život muslimana u Medini bio je buran, a Ebu Bekr je bio simbol rijetka hrabrosti u borbama i ratovima, uvijek pokraj Poslanika s.a.v.s. ne odvajajući se od njega. Priljubio se uz njega kao štit, da ga brani. Njegovo mišljenje je bilo cijenjeno kod Poslanika s.a.v.s. On je predložio da se uđe u borbu na Bedru. Također je predložio da se prihvati otkup za zarobljenike Kurejša, pa je tako i bilo. Njegova hrabrost došla je do izražaja u bitki na Uhudu, gdje je pokazao odlučnu nepokolebljivost, braneći Božijeg Poslanika s.a.v.s. s nekolicinom najvjernijih. Prvi vjernik (pretekao nas u imanu) Božja naklonost je htjela da Ebu Bekr r.a. bude prvi čovjek poslije Muhammeda s.a.v.s. Muslimani su sve više bili zadovoljni njime. Eto, vidimo Omer Ibn Hattab se čudi postupcima Allahovog Poslanika s.a.v.s. pri ugovoru na Hudejbiji, pa o tome obavještava Ebu Bekra. Ebu Bekr na to odgovara riječima vjernika, koji se slaže s odlukom Allahova Poslanika s.a.v.s.: «…Ne prelazi, sine Hattaba, svoje granice, ja svjedočim i vjerujem da je on Božiji Poslanik!» Omer r.a. je to shvatio, nakon što je objavljena sura El – Fatiha. Ono što potvrđuje njegov iman i prvenstvo u islamu, a povijest bilježi, činjenica je da je Ebu Bekr potrošio sav svoj imetak u slavu Allaha, snabdijevajući muslimansku vojsku, osim što je taj imetak koristio i za oslobađanje (otkup) robova i ugnjetavanih. Zato je Ebu Bekru priznato prvenstvo. On je prvi u pomaganju i džihadu. Zato ga je Poslanik s.a.v.s. postavljao mjesto sebe, prilikom svoje odsutnosti, te mu naredio da se vrati u Medini nakon osvojenja Mekke. U svim prilikama ga je Božiji Poslanik s.a.v.s. znao pohvaliti. Stoga je pohvaljen i u Kur'anu. Allah je besmrtan I tako prolaze dani nakon Oproštajnog hadždža. Shvatio je Ebu Bekr da je oproštajni govor oporuka onoga koji ih napušta. Pa i zadnji ajeti Kur'ana ukazuju na završetak zadaće Božijeg Poslanik s.a.v.s. I obavlja Ebu Bekr r.a. namaz predvodeći ljude po naredbi Božijeg Poslanika s.a.v.s. osjećajući da se bliže zadnji dani života dragog prijatelja, pa oplakujući ga kaže: «Niko mi nikad nije bio drag drug kao on …!» Smrt Poslanika s.a.v.s. izazva ogromnu tugu i potrese sve muslimane. Ebu Bekr uđe u prostoriju gdje je bilo mubareć tijelo, te ga poljubi i reče: «Draži si mi od majke i oca! … Kako divno i ugodno si mirisao živ, pa evo, i mrtav!» Potom izađe iz prostorije i da bi umanjio tugu i bol muslimana, reče im: «Ko je obožavao Muhammeda, Muhammed je mrtav. A ko je obožavao Allaha, Allah je živ i besmrtan! Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se stopama svojim vratili? Onaj koji se stopama svojim vrati, neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi!» Potom su se ljudi smirili. Bože, nagradi Ebu Bekra, kako je samo divan! Korektnost (čestitost) je put našeg vođe Snagom svoje smirenosti i staloženosti, Ebu Bekr je pohitao zajedno sa Omerom i Ebu Ubejdom da iznađe rješenje ko će biti predvodnik muslimana nakon smrti Poslanika s.a.v.s. Zajedno s Ensarijama, zorno i staloženo su razmotrili situaciju i složili se s riječima Ebu Bekra: «Od nas će biti poglavar, a od vas neka budu ministri.» Svi su prihvatili njegove mudre savjete i izrazili mu svoje povjerenje da bude halifa (nasljednik Poslanika s.a.v.s.), imam i mudar vođa. On je znao pronaći rješenje za svaku situaciju. Kako je bio pravedan nakon izbora; nije dozvolio da ga vode samo osjećaji. Ostao je pravi vjernik, koji hvali i slavi Allaha dž.š. pa je rekao onima koji su ga izabrali: «Ako dobro činim, pomozite mi, a ako pogriješim ispravite me. Slušajte me dok sam Allahu Pokoran, a ako na bilo koji način ne slijedim Allahov put, tada me nemojte slušati!» Neka je Allahova milost na tebi, Ebu Bekre! Čestitamo ti za sve one muslimane junake, koje si pridobio, jer su zavoljeli svoju čistotu, staloženost, hrabrost i mudrost … Nema kolebanja u istini Koliko je bila velika njegova hrabrost i mudrost kad je ustao protiv pokolebanih, koji su odbacili islam poslije smrti Božijeg Poslanika s.a.v.s. Ebu Bekr je nastavio širiti islam, i tako što je odaslao islamsku vojsku, pod vođstvom Usame. Tu vojsku je opremio Poslanik s.a.v.s. za svoga života, za ratovanje protiv Vizantijaca. I vratio se pobjedonosno mladi vojskovođa, noseći veliki ratni plijen i vodeći veliki broj ratnih zarobljenika, ostavljajući veličanstven dojam i na neprijatelja. Ebu Bekr nastavlja svoju borbu, tako da je urazumio otpadnike od islama i dao im čestitu lekciju, kojoj nema primjera u historiji. To je doprinijelo učvršćivanju imana kod Muhadžira i Ensarija. Mudro je izabrao Halida Ibn Velida na čelo vojske, te je ovaj postao najcjenjeniji vojskovođa toga vremena. Allahu je bio najdraži vojskovođa, poslije Muhammeda s.a.v.s. Mnogi nisu htjeli da Ebu Bekr ratuje s obraćenicima. Ali njegov odgovor je bio samo njega dostojan: «Kunem se, ako prema meni ne bude ispunili obavezu kao što su je izvršavali prema Allahovom Poslaniku, ja ću se protiv njih boriti.» Pouzdajte se u Allaha, On će vam pomoći Ebu Bekr r.a. je zatražio od svoga Gospodara da mu pomogne u širenju i jačanju islama. On je poslao svoju vojsku u Irak i Siriju, gdje su izvojevali veliku pobjedu. Tu je ostvarena najveća pobjeda koju povijest poznaje i to nad najvećim državama tadašnjeg vremena, Perzijom i Vizantijom, uprkos nedovoljnom broju muslimana i slaboj naoružanosti. Tako je porastao ugled Ebu Bekra u očima ostalih, pogotovo što su znali da je vojske na Kadisijju i na Jermuk, poslao čovjek koji nema palaču, pomoćnike, ni čuvare. Taj je čovjek nosio običnu košulju, a nije imao ni znaka ni krunu. Ono što je htio od svoga naroda bilo je da se pokorava Allahu i da se bore za širenje Njegove vjere. Do današnjeg dana predsjednici i vođe priznaju Ebu Bekra i njegovu mudrost, osobito kad je na čelo vojske postavio velike vojskovođe: Musennu Ibn Harisa, Sa'da Ibn Vekkasa, Ubejda Ibn Džerraha i Halida Ibn Velida. «… Mi ćemo ga sigurno čuvati!» Razmišljao je mudri halifa o očuvanju Kur'ana prema prijedlogu koji je dao Omer, a za tim se ukazala potreba kada je poginuo veliki broj vjernika koji su ga znali napamet. Taj nezaboravni, vječni, divni narod usrećio je Ebu Bekra i usmjerio je svoju aktivnost kako bi realizirao taj cilj. Ebu Bekr .a. je odredio grupu koju je predvodio Zejd Ibn Sabit El – Ensari a oni su zatražili pomoć od onih koji su ostali živi i koji znaju Kur'an napamet, te od pisara koji su bili kod Poslanika s.a.v.s. Tako je Allah htio da ovaj uzvišeni cilj bude realiziran na najbolji način. I tako je čitava Objava sakupljana u jednu knjigu – Mushaf Mubarek. Tu knjigu – Kur'an, Ebu Bekr je dao Majci vjernika (Hafsi, kćerki Omerovoj), kako bi je čuvala, jer je ona bila najpouzdanija osoba za obavljanje te plemenite dužnosti, koja će sigurno sačuvati najuzvišeniji emanet objavljen Poslaniku s.a.v.s. Časni muslimani, čuvajte i pamtite ono što je čuvao Ebu Bekr i sjetite se Ebu Bekra, Omera i Hafse, kad god otvorite Kur'an. Nadamo se da će nam Alah pomoći da ga pamtimo i vežemo za naša srca i jezik, pa i za svoja osjećanja. Dobrobit je u odluci mu'mina Iako je bio halifa samo dvije godine i dva mjeseca, Ebu Bekr je za o vrijeme postigao ogromne rezultate. Osjetio je Ebu Bekr r.a. da se bliži njegov zadnji trenutak. Posavjetovao se sa svojim čelnim Ashabima, pa su odlučili da izaberu Omera Ibn Hattab za drugog čovjeka u tadašnjoj islamskoj državi. Ni to nije bilo dosta, te je nakon savjetovanja, javno tražio od muslimana u mesdžidu da i oni daju svoj pristanak, pa oni rekoše: «Slažemo se pokorno!» Tako je dana prisega Omeru El – Faruku r.a. pa je on prihvatio tu tešku odgovornost, za koju je bio predodređen. Potekle su suze čak i djeci pri smrti halife, prvog mu'mina, u starosti od šezdeset i tri godine. U svom je životu znao samo za pravdu, te širenje istine i znanja. Povijest je ovjekovječila njegova najveća djela – džihad i iman. Neka mu se Allah smiluje i neka ga obilno nagradi! Daj Bože, da zajedno sa njim budemo iskreni, pravi vjernici! Izvor: Muhammed Muvaffak Selima, DESETERICA KOJIMA JE OBEĆAN DŽENNET (Sarajevo: visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 1996. – 1417), 3-11. Preveo: DŽEMIL ABOUD MUHAMMED.