Barelvije Ahmet Alibašić Barelvije, kasnije jednostavno “ehli sunnet ve džama‘at”, su hanefije koje podržavaju uobičajenu vjersku praksu vezanu prije svega za posjete turbetima. Barelvijski pokret se pojavio osamdesetih godina 19. st. u sjevernoindijskom gradu Bareilly. Ime je dobio po osnivaču Mevlana Ahmed Riza Hanu Barelviju (1856-1921) mada su pripadnici ovog pokreta sebe uvijek nazivaju ehlu 's-sunne ve 'l‘-džema'a, čime demonstriraju svoju vjeru da su istinski predstavnici ranih generacija muslimana u južnoj Aziji. Pokret se pojavio u periodu žive vjerske debate među muslimanskim autoritetima u sjevernoj Indiji o uzrocima kraja muslimanske političke moći nakon neuspjelog ustanka iz 1857. Svi su se slagali da je razlog što nisu dovoljno dobri muslimani, ali su se razilazili oko definiijce dobrog muslimana i samim tim i oko puta za izlazak iz krize. Ahmed Riza je bio znanstvenik sa jakom sklonosti ka racionalnim naukama i pravu. Većinu njegovih djela (po nekima hiljadu) čine fetve. Rapidni razvoj telekomunikacija i željeznice u 19. st. u Indiji omogućio je širenje njegovih ideja. Među njegovim sljedbenicima je bilo i mnogo sufijskih šejhova posebno kadirijskog tarikata, što je uticalo da Ahmed Riza povjeruje da pored vjere u šeriat kao okosnicu islama dobar musliman podrazumijeva ličnu predanost Poslaniku kao voljenom vodiču i posredniku s Bogom a preko lanca šejhova. Sljedstveno tome, ceremonije vezane za sufijska turbeta i godišnjice smrti šejhova poprimile su centralni značaj u učenju Ahmeda Rize. To, kao i njegovo vjerovanje da je Poslanik znao budućnost i neke druge osobine Poslanika dovelo ga je u direktni sukob sa drugim sunnijskim reformističkim pokretima kasnog 19. st., posebno ulemom Deobanda. Kako je rečenu praksu i vjerovanja smatrao krucijalnim za vjeru (darurijjatu ‘d-din) one koji su ih nijekali (Sejjid Ahmed Barelvi, Sejjid Ahmed Han, deobandska ulema i drugi) nazivao je vehabijama pa i kafirima. Nakon smrti osnivača 1921. pokret su vodile različite vođe u različitim političkim pravcima. Iako primarno ruralni fenomen, pokret bilježi povećan broj sljedbenika i među urbanim, obrazovanim Pakistancima i Indijcima. Škole ovoga pokreta mogu se naći u Lahoreu, Karačiju, Bareillyu, Hajderabadu, ali i u V. Britaniji i J. Africi.