Intervju sa Dr. Tariqom Ramadanom Ahmet Alibašić Dr. Ramadan, u Bosni ste već tri dana. Kakvi su prvi utisci? Euzubillahi mineššejtanirradžim. Bismillahirrahmanirrahim. Ja sam impresioniran. Znao sam da radite velike stvari. Međutim, ono što sam vidio tokom svoje posjete je mnogo impresivnije od onoga što sam očekivao i to na dva nivoa. Na intelektualnom novou mislim da imate ogromne ljudske potencijale koji govore arapski i engleski i, svakako, bosanski, i istovremeno razumiju šta se dešava oko njih… koji imaju široko poimanje izazova pred muslimanima na Zapadu. Uz to, oni imaju dobru procjenu onoga što se dešava u muslimanskom svijetu; u Maleziji, Indoneziji, Egiptu… Važno je to što imate globalno razumijevanje dok ste lokalno angažovani. To je što se tiče intelektualnog nivoa. Pored toga vi oko intelektualaca imate mnogo mladih ljudi koji razumiju izazove. To je budućnost. To je veliko. Vrlo sam sretan što sam imao priliku posjetiti vas. Nadam se da je ovo, ako Bog da, samo prva u nizu posjeta. Više ste puta ovih dana naglasili potrebu za povezivanjem zapadnoevropskih i istočnoevropskih muslimana. Koliko i kako je to ostvarivo? Prvo što moramo shvatiti je da su te veze nužne. Problem je što to nismo ranije uočili. … Od kada sam počeo posjećivati SAD tamošnjim muslimanima govorim da moraju biti povezani sa zapadno-evropskim muslimanima jer se susreću sa istim problemima. Usput, knjiga Biti evropski musliman bolje se prodaje u SAD nego u zapadnoj Evropi - vjerovatno zbog engleskog. Sada kad sam u istočnoj Evropi vidim da je krajnje vrijeme da uspostavimo ove veze. Postoji potreba da razumimo ono sa čim se vi suočavate već najmanje sedamdeset godina; da razumimo vaše odgovore na pitanje kako ostati musliman; da razumimo vaše iskustvo iz rata i neke vrste kolonizacije… Mi u zapadnoj Evropi se suočavamo sa istom stvarnošću. Vaša specifičnost je što niste imigranti. Ovo je vaša zemlja i vi na izazove pokušavate odgovoriti iznutra, a ne kao došljaci. To je jako značajno. Kako uspostaviti veze? Prvo treba pokušati uspostaviti mrežu. Potrebno je da stupimo u kontakt jedni s drugima na lokalnom nivou. Vi imate jaku predstavničku organizaciju što je ogroman kapital. Čini se, međutim, da na grass-root nivou trebamo više unutrašnjeg dijaloga. Potom dolazi evropski nivo. U zapadnoj Evropi u zadnje tri godine radimo na “Evropskoj platformi”. U tome nam trebaju naučnici. Trebaju nam vaši naučnici i aktivisti da budu s nama. Naprimjer, prva tema koju smo izučavali je pitanje građanstva. Sada pripremamo brošuru na tu temu. To je važno i za vas i mi vas trebamo na tom nivou. Drugo, postoji potreba da organiziramo posjete; da neki aktivisti iz Bosne dođu u Evropu i obratno… O tome sam ovdje razgovarao sa mnogo braće i mislim da to možemo učiniti; da to nije teško. Ja idem nazad u Ženevu sa namjerom da tako nešto organizujem. Treći nivo jeste razmjena iskustava i ideja. Naprimjer, vi ste preveli ovu knjigu. Postoje međutim mnoge stvari na bosanskom koje su nepoznate zapadnoevropskim muslimanima. Ja mislim da ih treba učiniti dostupnim. Treba razmjenjivati knjige, ideje i iskustva. Na sva ova tri nivoa možemo učiniti ponešto. I to je mislim jedan od glavnih ciljeva u bliskoj budućnosti – da uspostavimo ovu vrstu veza. Ovdje ste poznati i po tome što ste unuk i sin lidera savremenog islamskog buđenja. Kako gledate na ocjene da ono nije uspjelo? Mislim da trebamo izbjeći esencijalistički pristup ovom pitanju. Postoje sociolozi koji govore da su islamski pokreti krenuli sa nekim idejama koje su dugo zagovarali i koje su sada napustili jer nisu uspjeli. Mislim da je od početka reformističkim misliocima i liderima bilo jasno šta žele: ostati muslimani, odgovoriti na izazove modernog društva i stvoriti moderno islamsko društvo. To su govorili u Tunisu, Egiptu, ovdje, u Pakistanu i drugdje. Međutim, oni su iskusili diktature, kolonijalizam… i oni su još tu. Mi znamo da su u svim muslimanskim zemljama najjača opozicija upravo stranke sa islamskim zaleđem. Mislim da je to stvarnost. Treba kazati i to da su njihove ideje evoluirale, vremenom sazrijevale… Ali to je prirodno. … Sada islamski pokreti mnogo više govore o građanstvu, demokratiji, slobodnom društvu… Oni time ne izdaju islamsku baštinu. Ne. Oni samo iznova čitaju izvore i pokušavaju naći izlaz. Također smatram važnim da uvijek pravimo razliku između modernog i vesterniziranog društva. To nije isto i mislim da moramo biti oprezni sa tim. Mi trebamo unijeti svoje vrijednosti i dati svoj doprinos pluralističkom društvu svojim islamskim vrijednostima i principima. Trebamo pronaći specifični način kako da organizujemo svoja društva u kojima su muslimani većina. Ono što nam sada treba je demokratski proces; da pustimo ljude da misle, da kreiraju, doprinose i budu inovativni, svakako u dobrom a ne lošem smislu riječi. To je vrlo važno. Ono što kao Evropljani treba da shvatimo u tom pogledu je da je naša odgovornost velika. Mi trebamo biti glas za one bez prava glasa. Trebamo tražiti od svojih vlada posebno u zapadnoj Evropi i Americi da utiču na ove zemlje da dopuste ljudima da izaberu… Demokratija nije samo za nas na Zapadu. Mi moramo podržati demokratizaciju i u muslimanskom svijetu. Mislim da moramo prvo biti građani svojih država da bismo mogli pomoći našoj braći i sestrama u muslimanskim zemljama. To je važna odgovornost muslimana koji žive u zapadnoj Evropi i Americi. Jedno od pitanja koje se nametnulo u razgovoru ovih dana je i pitanje pluralizma islamskih organizacija i u Evropi i u Bosni. Je li taj pluralizam slabost ili bogatstvo? Mislim da u startu muslimani trebaju shvatiti da postoji razlika između jednog islama koji prihvata različitosti i jedne vrste standardiziranog mišljenja što nije islamski. Ako smo od samog početka unutar sunnijske tradicije imali više od osamnaest mezheba to znači da su te škole poštovale jedna drugu. Kur’an je, kada su sekundarna pitanja islamskog prava u pitanju, moguće različito čitati. Nemoguće je po tim pitanjima imati jedno mišljenje. To je prosto nemoguće. Imali smo, imamo i imat ćemo, ako Bog da, različitosti. Jedni druge trebamo poštivati. To je pitanje inteligencije: kako ljudi čitaju Kur’an, kako ruzumijevaju ulemu, kako shvataju jednu rečenicu ili čak riječ. To je normalno. To je dio naše islamske baštine i to je bogatstvo muslimanske zajednice. Problem je u tome što kapital kojim loše upravljate postaje slabost i opterećenje. Mislim da se trebamo organizovati. Znate, neki ljudi su danas lijeni. Oni žele da predstavničko tijelo učini sve. Da, moramo tražiti od svojih predstavnika da čine najbolje što mogu. Ali i mi smo dio procesa. Mi nismo žrtve naših predstavnika. Trebamo biti odgovorni. Na običnim je muslimanima da počnu ovaj proces dijaloga unutar zajednice. Možemo se ne slagati o mnogim sekundarnim pitanjima iz oblasti islamskog prava, ali i oko strategije. Nemamo svi istu procjenu situacije. Vi možete misliti da je obrazovanje prvi i glavni prioritet. Možete misliti da je to solidarnost ili politika. … Svako može imati svoje prioritete. Važno je sjetiti se riječi rahmetli Rešida Ridaa da kada imamo zajednički program na njemu skupa radimo a da se respektujemo tamo gdje se ne možemo složiti. Problem je što respekt može proisteći iz osjećaja bratstva, a mi često govorimo o muslimanskom bratstvu ali ga ne osjećamo. To su samo riječi. To nije stvarnost. Bratstvo je zahtjevan koncept. On nam kaže: respektuj me i kad sam s tobom, kad te podržavam ali i kad se ne slažem s tobom dokle god sam unutar granica islama. Štaviše, trebate me poštovati i ako sam izvan granica islamskih učenja da mi pomognete da se vratim … Znate, jednom sam govorio o univerzalnom ljudskom bratstvu i jedan selefija koji je doslovno shvatao stvari mi je rekao: “Takvo šta ne postoji. Postoji samo muslimansko bratstvo.” Rekao sam mu da to nisu moje riječi već En-Nevevijeve iz njegovog komentara četrdeset hadisa. Naime, kada komentariše hadis “Nećete vjerovati dok ne budete željeli svome bratu što želite sebi”, En-Nevevi kaže da se to odnosi i na nemuslimana. Nemuslimanu trebamo želiti da postane musliman. Želiti mu što želimo i sebi. To je to. Mi imamo koncept ljudskog bratstva i to muslimani trebaju shvatiti. Međutim, u ovoj oblasti mi se ne moramo oslanjati na autoritet. To je pitanje individualnog mentaliteta. Pomozi svome bratu. Pomozi svojoj sestri kada se slažeš s njom. A kada se ne slažeš pokušaj je respektovati. To je islamski. Pitati se je li pluralizam dobar ili ne, ustvari, nema smisla jer je to činjenica. Mi pluralizam moramo organizovati. Za novembar ste najavili svoju novu knjigu Zapadni muslimani. Možete li nam je ukratko predstaviti? Još dok sam pisao Biti evropski musliman pravio sam zabilješke za drugu knjigu. Od početka sam bio svjestan da Biti evropski musliman tretira uglavnom teoretska pitanja: metodologiju islamskog prava i neka osjetljiva pitanja o identitetu, daru ‘l-harbu… No to nije dovoljno. Iz toga moramo izvući nešto praktično. Prvi dio nove knjige sam počeo sa zaključcima o identitetu, daru ‘l-harbu i daru ‘š-šehade iz prethodne knjige ali u globalnoj perspektivi, a polazeći od važne tačke da je islam univerzalna poruka. Počeo sam sa tim da trebamo govoriti o univerzalnoj poruci islama, o tevhidu koji je suštinsko učenje i osovina svega. Pojasnio sam da moramo prestati sebe razumijevati kroz binarnu viziju stvari. To je grčko shvatanje, ne islamsko. U islamu je sve pitanje centra i periferije: Kaba i sve ostalo oko nje, tevhid i sve drugo okolo, … To moramo objasniti ljudima. Simbolika Kabe je važna: jedan centar i pravac u kome okrećemo svoje lice i živote. Prvi dio knjige, dakle, govori o univerzalnosti, Bogu i konceptu ljudskog bića, koji je odsutan u svim našim diskusijama kada tretiramo zapadnu filozofiju i teologiju. Trebamo duboko razumjeti koncept ljudskog bića u islamu – koncept fitre koji označava prirodnu sklonost čovjeka ka transcendentnom, … potrebu našeg srca za Njim – Allahom. … Želim biti jasan: biti evropski ili zapadni musliman ne znači relativiziranje naše poruke. To samo znači suočiti njen univerzalni aspekt, razumijevanje svega sa vrlo konkretnom, lokalnom primjenom. Drugi dio knjige počinje sa diskusijom o duhovnosti i emocijama. Uvijek naglašavam da trebamo biti oprezni sa tim. Emocije su površne. Ljudi na Zapadu mnogo govore o emocijama. Kod nas tako što ne postoji. Mi imamo duhovnost, a razlika između emocija i duhovnosti je ta što duhovnost treba disciplinu, džihad. Emocije su površni aspekt ljudske psihe, duhovnost je vrlo zahtjevan proces. To je prvo poglavlje. U drugom poglavlju govorim o obrazovanju i islamskim školama. Naprimejr, kako da se postavimo prema opštim školama na Zapadu? Kako možemo prenijeti svoju duhovnost? Zatim govorim o društvenoj participaciji, političkom angažmanu i međureligijskom dijalogu i kulturi. Koju kulturu zapadni muslimani trebaju? To je praktičniji nastavak prve knjige o vrlo konkretnim pitanjima kako da se postavimo u svom okruženju. Moja ideja je da počnemo graditi viziju onoga što želimo. Jer kada sam bio u SAD i kada sam u zapadnoj Evropi, pa čak i ovdje, čini mi se da nešto nedostaje – nedostaje nam vizija. Šta tačno hoćemo? Mislim da je krajnje vrijeme da izgradimo svoju viziju. Ovdje se povremeno može čuti ideja o Sarajevu kao centru islama u Evropi. Šta mislite o toj ideji? Tri dana nisu dovoljna. Međutim, moj osjećaj i ono što sam pročitao o vašem naslijeđu me tjera da kažem da se morate osloboditi osjećaja inferiornosti zato što dolazite iz Bosne, što niste dio arapskog svijeta… Mislim da ono što vi već sada imate u formi knjiga i ideja koje su jednom bile stvarnost muslimana u Bosni treba biti prezentirano muslimanima zapadne Evrope i muslimanima uopšte. Zato je važno što imate osobe koje govore engleski i arapski. To vam treba da prevodite ne samo na bosanski već i sa bosanskog. … Sarajevo je simboličko mjesto, vrlo važno mjesto za islamsku memoriju i baštinu u Evropi zbog svega što je urađeno i stvoreno ovdje. Ove institucije koje imamo… Takvu baštinu više nemamao ni u Andaluziji. Imamo sjećanje ali nemamo islamske institute ili islamske univerzitete. Mi to tamo nemamo. Zato je Sarajevo važno i zato se moramo vratiti na prvo pitanje o uspostavi veza i zajedničkom radu zapadnoevropskih i istočnoevropskih muslimana. Možda bismo pažnju muslimana u zapadnoj Evropi trebali usmjeriti na Sarajevo; na ono što vi ovdje činite. Svakako najvažniji su ljudski resursi koje imate. Ne znam gdje još možete naći toliko doktora, profesora i studenata koji znaju dva evropska jezika i arapski. Nažalost arapski, koji je nužan za čitanje izvora islama, druga i treća generacija muslimana u Francuskoj i Britaniji zaboravlja. U svojim knjigama i nastupima posebno naglašavate duhovnost. U susret nam dolazi Ramazan. Šta biste poručili muslimanima tim povodom? Ramazan je velika škola. To nije samo prilika da ljudima oko nas kažemo da ne jedemo, ne pijemo i slično tome. Ramazan je mnogo više od toga. Ramazan je škola u kojoj iznova učimo šta je džihadu ‘n-nefs, šta je disciplina. Moja je osnovna briga da muslimani iskoriste ovaj mjesec za dvije stvari. Prvo, da povežu svoja srca sa Kur’anom. Ramazan je mjesec Kur’ana. Moramo se vraćati izvoru… Knjizi. A Knjiga znači da Allah govori vama danas. Ramazan je prilika da osnažimo ovu vezu. Znate, ramazan je prekid sa navikama. Trebamo ga doživljavati kao prelazak sa adeta na ibadet. Ostaviti navike i predati se ibadetu, što znači: ja mislim o onome što radim. Mislim o tome da jedem, da pijem. Ramazan je mjesec svjesnog življenja. Ramazan je i mjesec solidarnosti? Da, ali tu moramo biti oprezni. Budimo solidarni prvo sa sobom. Ako zaboravimo sebe izgubljeni smo. Kada govorimo drugima obično zaboravljamo sebe. I govor o islamu može postati navika. To je džihad, shvatimo to. Ramazan je i važna škola u smislu da u njemu drugima pokazujemo koliko truda i discipline ulažemo da sebe odgojimo. To je onda škola i za njih. Kada govorite nastojite govoriti istinu, i što god radite trudite se maksimalno da to uradite dobro. Mislim da ramazan treba biti unutrašnja, intimna i izvanjska škola. A Allah zna najbolje. Objavljeno u "Preporodu" pred Ramazan 2002