Evropa i islam Ekmeleddin Ihsanoglu EVROPA I ISLAM - NOVI IZAZOVI, NOVI HORIZONTI Prof. dr. Ekmeleddin Ihsanoglu, direktor uglednog instituta IRCICA(Centar za istraživanje islamske historije, umjetnosti i kulture u Istanbulu), ovo je predavanje održao na konferenciji ‘‘Odnosi između evropske i islamske kulture i položaj muslimana u Evropi’‘, koju je organiziralo Švedsko Ministarstvo vanjskih poslova, 15 - 17. juni 1995. godine u Štokholmu. Ekmeleddin Ihsanoglu je jedan od vodećih intelektualaca u muslimanskom svijetu. Profesor je na Istanbulskom univerzitetu, te gostujući profesor na brojnim drugim univerzitetima. Urednik je eminentnog UNESCO-va projekta iz studija o islamskoj kulturi i civilizaciji, član najužeg tima fondacije Al-Furqan u Londonu, itd. Uživa veliki ugled na Zapadu i u muslimanskom svijetu. ‘‘Možda bi bilo bolje da se komunistički sistem nije raspao i da Sovjetska imperija nije propala!’‘ Ove su riječi isuviše gorka ironija za nekog ko nije vjerovao ni u komunizam niti je smatrao da je život u Sovjetskoj imperiji idealan, - isuviše gorka ironija da bi se njima započela ozbiljna rasprava s jednom takvom fantazijom. Ali, imaju razlozi zašto započinjem ovu raspravu o odnosima između Evrope i muslimanskog svijeta upravo ovim gorkim riječima. Razvoj stvari koji se zbiva nakon raspada komunističke moći i nakon propasti Sovjetske imperije, te rasprave i argumenti koji su potom uslijedili, takvi su da prikazuju prihvatljivim ono fantaziranje s početka teksta. Dozvolite mi da se prisjetim sljedećih izjava gospođe Margaret Thatcher na sastanku NATO-a koji je održan 7. juna 1990. godine, prije raspada komunističkog sistema: ‘‘Tokom najvećeg dijela postojanja NATA naša je zadaća bila da naš način življenja odbranimo od jednog agresivnog neprijatelja sa ekspanzionističkom ideologijom... Danas se izgled zemalja koji smo dobro upoznali gledajući prema istoku radikalno mijenja. Komunizam se smrvio. ...Svakome ko pita: ْIma li NATO budućnost?ْ, odgovaramo glasno: ْDa!ْ ... Potrebno je da razmotrimo kako da proširimo NATO-vu ulogu od sprječavanja rata ka izgradnji mira. Potrebno je da identificiramo prijetnje sa kojima ćemo se suočiti u budućnosti, te sile i strategije, s kojima treba da se susretnemo, i da pogledamo kakvu će NATO imati vezu sa mnogim drugim organizacijama koje će upravljati budućnošću Evrope. Akoli uspijemo, mi osiguravamo stanje u kojem NATO ostaje relevantan, zapravo središnji, činilac u narednoj fazi, kao što je bio i u prošlosti... Nema garancije da će prijetnje našoj sigurnosti biti zaustavljene na nekoj imaginarnoj crti koja ide posred Atlantika. Nije bilo davno kad su neki od nas morali ići do Arapskog zaljeva da bi održali tok snabdijevanja naftom. Postat ćemo uveliko zavisni od srednjoistočne nafte ponovno u narednom stoljeću. Sa širenjem sofisticiranih oružja i vojne tehnologije u područja kakvo je Srednji istok, moguće prijetnje teritoriji NATO-a može započeti više izvan Evrope’‘. Tako je govorila gospođa Thatcher. Štaviše, pet godina kasnije, generalni sekretar NATO pakta, Willy Claes, izjavio je da je militantni islam danas isto toliko važan kao strateška prijetnja kao što je bio važan Sovjetski Savez u komunističkim vremenima. Objašnjavajući novu posthladnoratovsku politiku NATO pakta, Willy Claes je kazao da ima razloga za ozbiljnu zabrinutost oko političke nestabilnosti na južnom krilu NATA. Odgovarajući na reakcije nekoliko država članica NATA na ovu njegovu izjavu , Willy Claes je kazao da je NATOV pristup ne da se bori protiv islama, nego protiv radikalnih trendova koji se pojavljuju u muslimanskim zemljama i prijete sigurnosti u tim područjima, te je nužno planirati zajedničku strategiju, u saradnji sa sjeverno-afričkim zemljama, da bi se prevladali ovi trendovi. Ove izjave, date 1990. odnosno 1995. godine, od strane dva važna i visoko pozicionirana predstavnika Zapadne Alijanse, pokazuju da je Zapad, prateći raspad Sovjetskog Saveza i propast komunizma, tražio novu zamišljenu prijetnju svojoj vojnoj sili da bi potvrdio važnost i garantirao kontinuitet NATA. Po nekima ova prijetnja je nađena u islamu. Da li je islam stvarno opasnost po Zapad? Ako nije, zašto tolika zabrinutost? Zbog kojih razloga Zapad smatra da je islam prijetnja? Strahuje se da bi se iznova, ako se ovakvo shvatanje ustanovi, mogla pojaviti retorika podsjećanja na križare. Tragedija koja se odvija u Bosni i Hercegovini pred očima međunarodne zajednice, koja je nesposobna da tragediju zaustavi, iznova je pokazala ektremne opasnosti do kojih fanatični duh može dovesti. Ja bih prije svega razmotrio pitanje zašto i kako zapadni svijet nastoji vidjeti islam kao prijetnju i zajedničkog neprijatelja. Prvi mogući razlog koji pada na um jeste da je propast komunizma ostavila veliku prazninu na strani prethodno postojeće ravnoteže, koja je ustanovljena nakon Drugog svjetskog rata sa komunizmom i Sovjetskim Savezom na jednoj skali, i zapadnim svijetom na drugoj. Iznenadno pražnjenje na istočnoj skali, nakon gotovo pedeset godina, poremetilo je ravnotežu. Osjećanje pražnjenja koje je uslijedilo odrazilo se u Francis Fukuyaminoj teoriji navodnog kraja historije. Kasnije je traganje za novim neprijateljima i ciljevima našlo izraz u ‘‘sukobu civilizacija’‘, hipotezi Samuela Hantingtona, naučno nedostatnom argumentu koji je daleko od toga da pogađa stvari. Primjećuje se da su se u međuvremenu pojavili osjećaji nesigurnosti u javnom mijenju mnogih islamskih zemalja oko sadašnjeg stanja odnosa sa Zapadom, koje je također istaklo zahtjeve za revidiranjem ovih odnosa. Takvi su zahtjevi osnaženi držanjem i ponašanjem Zapada spram nedavnih događaja koji su izazvali ozbiljnu zabrinutost u muslimanskom svijetu. Premda Zapad tvrdi da podupire principe demokratije i ljudskih prava, propustio je ustanoviti dobar primjer kad je trebalo te principe provesti u praksu. Politika Zapada spram bosanskog rata i rata u Čečeniji pobuđuju ozbiljne sumnje spram sistema globalno primjenljivih ‘‘ljudskih prava’‘. Ukoliko se ‘‘ljudska prava’‘, uključujući pravo da se živi u miru i sigurnosti, ne poštuju i ukoliko nisu zaštićena u samom području gdje su prvotno formulirana, zar se onda može očekivati da se poštuju drugdje? Zar je demokratija, opisana kao univerzalni i idealni sistem, primjenljiva samo na one koje Zapad odabere? Kao primjer dvostrukih standarda, prisjećamo se događaja kad je ruski parlament bio bombardiran a parlamentarni zastupnici utamničeni. Taj je događaj bio sagledan kao pobjeda demokratije i reforme, dok su drugi, mnogo jednostavniji incidenti koji su se događali drugdje bili etiketirani kao gušenje demokratije i slobode izražavanja. Svi ovi problemi u pogledu interpretiranja humanih principa na geopolitičkoj ljestvici pobudili su ozbiljne sumnje u muslimanskim zemljama, i svjetskom mijenju općenito, spram mogućnosti ustanovljenja multikulturnog i miroljubivog svijeta. - II - Rasprava o odnosima između islama i Evrope okoristit će se uzme li u obzir razmatranje kulturnih i historijskih dimenzija postojećih stavova muslimanskog i zapadnog svijeta, jednog prema drugom. Muslimani, u zemljama gdje oni danas žive i gdje su živjeli u prošlosti, tokom svoje vladavine na evropskom kontinentu, tj. na iberijskom i balkanskom poluostrvu, nisu nikome silom nametali vjerske i kulturne stvari. Naprotiv, tu su muslimani ustanovili historijski primjer liberalizma. Na Balkanu su članovi pravoslavnih crkava, grčke, bugarske i srpske, živjeli stoljećima zajedno sa muslimanima u dosljednoj primjeni islamskog principa da ‘‘nema prisiljavanja u vjeru!’‘ Da su muslimanske države silom nametale svoju kulturu različitim vjerskim i etničkim zajednicama koje su živjele pod njihovom vlašću, u tom bi se slučaju kulturni identitet Iberijskog i Balkanskog poluostrva mogao usporediti sa identitetom teritorija koje su osvojene posredstvom ْevropskih putovanja otkrićaْ. Međutim, tokom dugih - 5 - stoljeća, kad su muslimani vladali u jugoistočnoj i jugozapadnoj Evropi, bili su zaštićeni jezik, vjera, te etničke i kulturne karakteristike različitih naroda koji su tu živjeli. Kako je švedski ministar vanjskih poslova istaknuo u svom pismu u kojemu nas poziva na ovaj skup, u zemljama gdje su vladali muslimani postojali su historijski primjeri multikulturnog društva koji se u današnjem svijetu moraju sasvim ozbiljno uzeti u razmatranje. S druge strane, u traganju za izrazima zapadnog odgovora na ovakvo držanje muslimana spram drugih religija, ne možemo ne prisjetiti se Inkvizicije, koja je započela upravo nakon pada Granade (1492. godine), i tretmana muslimana i jevreja u Andaluziji. Na ove smo se događaje podsjetili prije nekoliko godina, naime 1992. godine, tokom proslavljanja pet stoljeća od otkrića Amerike. Ova briljantna godišnjica bila je istovremeno podsjećanje na prisilne promjene vjere, protjerivanja i ubijanja muslimana i jevreja. Mnogo kasnije dogodilo se protjerivanje muslimana sa Balkana, koje se zbivalo kad je pet stoljeća duga Osmanska vladavina u ovom regionu okončala krajem devetnaestog stoljeća, i ovo se protjerivanje potom dovršavalo sa osmanskim povlačenjem iz ovog regiona nakon Balkanskog rata, kao i nakon Prvog svjetskog rata. Ovi primjeri, zajedno sa primjerom zapadnog držanja spram bosanskog pitanja, pokazuju kako je, za razliku od ponašanja muslimana kad su oni u Evropi bili na vlasti, evropsko ponašanje bilo doista različito kad je posrijedi zajedničko življenje na istom kontinentu, ali sada sa muslimanima pod evropskom upravom. Uspjeh andaluzijskog i osmanskog iskustva u prošlosti i malezijski primjer danas, na koji se ukazuje u popratnim dokumentima ovog susreta u Štokholmu, ukorijenjeni su u islamskim principima tolerancije i poštovanja prema drugim religijama. Ti se principi eksplicitno navode u Kurْanu: ‘‘U vjeru nema prisile!’‘ (sura el-Bekare, 256), i ‘‘Vama vjera vaša, a meni - vjera moja!’‘ (el-Kafirun, 6). Od samog ranog perioda islama ti su principi bili reflektirani u društvenoj etici, tradiciji i načinima življenja. Geografski položaj naprijed - 6 - spomenutih zemalja morao je također odigrati važnu ulogu u stvaranju miroljubivog suživota različitih naroda koji je postao pravilo. Tokom povijesti, Sjeverna Efrika, istočne mediteranske zemlje i Anadolija imale su kosmopolitsko priobalno stanovništvo, i njihove su zemlje u unutrašnjosti bile mjesta susretanja selilačkih i sjedilačkih naroda porijeklom iz različitih kulturnih nasljeđa. Ista je situacija vidljiva i u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Evropa je, pak, na svojoj strani sačuvala svoj kršćanski karakter tokom glavnine svoje historije. Evropski dodiri sa ostatkom svijeta općenito su se događali izvan evropskog kontinenta. Iz tog razloga, Evropljani su, historijski gledano, imali manje iskustva u akomodiranju stranaca u svojim zemljama. III Politički pristupi međunarodnim pitanjima bili bi mnogo ujednačeniji, tokom povijesti ali i danas, kad bi ljudi teoretska ljudska prava doista u praksi primijenili i\ili kad bi bili nadahnuti određenim fundamentalnim principima koji su zajednički svim velikim vjerskim sistemima. Principi poštovanja, ljubavi i tolerancije prema drugima, bez obzira na religijske, etničke i nacionalne razlike, zajednički su svim religijama. Na nesreću, pristup Zapada islamu i zapadno razumijevanje islama nastoji fokusirati ono što nije zajedničko religijama radije negoli ono što jeste, usprkos činjenici da su zajednički elementi među važnim religijama brojniji i mnogo bitniji po prirodi, negoli razlike. U historiji su kršenja principa tolerancije i mira, što je naravno suprotno glavnim načelima Svetih Knjiga i naučavanjima vjeronavjestitelja, uslijedila uglavnom iz političke volje vladara. Očito je onda da obaveza stoji na vladarima i vladama da ostvare principe mira i tolerancije. U našim vremenima društva žive na rastuće isprepleten i međusobno zavisan način. Čini se da je najveći problem, sa kojim se suočava čovječanstvo, kako naučiti živjeti zajedno u miru, u Evropi i na svim drugim kontinentima. - 7 - Ukoliko zajednice ne shvate da njihov zajednički interes leži u prijateljstvu, a ne u naglašavanju stvari koje omogućuju konflikt, tendencije ka globalnom neredu i nesigurnosti, koje su u usponu od kraja Hladnog rata, vjerovatno će se nastaviti žilavo održavati. Prema tome, danas, više negoli ikad prije, svjetska zajednica treba širiti principe uzajamnog razumijevanja i miroljubivog koegzistiranja među različitim kulturama i religijama. Više od petnaest miliona muslimanskih radnika živi u Zapadnoj Evropi, uključujući prvu i drugu generaciju radnika koji su migrirali u Evropu iz Turske i drugih muslimanskih zemalja u Aziji i Africi, počev od 1960-tih godina, kad se jeftina radna snaga iz nerazvijenih zemalja tražila u industrijski razvijenim zemljama. Premda su se neki vratili kući nakon ekonomske krize, do koje je došlo sedamdesetih godina ovog stoljeća, broj muslimana radnika u Evropi postepeno se povećao kroz nova useljavanja. U početku, usprkos uočljivoj razlici njihova stila življenja u usporedbi sa životnim stilom Evropljana, zemlje domaćini na ove gastarbajtere nisu gledale kao na neki problem. U to vrijeme zemlje domaćini nisu čak ni visoku stopu nataliteta gastarbajtera smatrale problemom, zato što će visoki priraštaj sniziti prosječni životni vijek sveukupne populacije. Potencijalni uzroci današnjih problema, koji pobuđuju nemir, u to vrijeme još uvijek nisu smatrani takvima. Kasnije, međutim, prisustvo gastarbajtera često je smatrano izvorom ekonomskih i društvenih problema, uključujući i povećane stope nezaposlenosti. Sami imigranti suočili su se sa različitim problemima u vezi obrazovanja svoje djece, društvenim marginaliziranjem, problemima kulturnog identiteta i mnogim drugim problemima. Problemi muslimana u Evropi nisu samo povezani sa kulturnim razlikama i religijom, već također imaju važne društveno-ekonomske dimenzije. Mnogi slabo obrazovani imigranti nastanjeni su u najsiromašnijim gradskim četvrtima, gdje žive u poluizolaciji od društva sa visokim stepenom nezaposlenosti. Neki dokraja zavise o državnom sistemu socijalne sigurnosti. Organizirani ekstremistički pokreti najlakše se šire među ovim grupacijama niskog - 8 - ekonomskog statusa. Njihov životni stil i očekivanja od države i društva čini se da je neugodno različit u usporedbi sa domaćim stanovništvom. Neka neuobičajena manifestiranja kulturnog i religijskog identiteta, kakva se reflektiraju u oblačenju i svakodnevnom ponašanju unutar ovih grupacija, najbolje je protumačiti kao reakciju na njihov društveni status i kao izraz nezadovoljstva. S druge strane medalje nalaze se oni imigranti sa visokim statusom i visokom razinom obrazovanja, koji sudjeluju u profesionalnim karijerama i osjećaju se članovima evropskog društva. Za razliku od prve siromašne grupacije, ova bogata grupacija je dobro integrirana u urbane zajednice. Može se primijetiti širok varijetet kulturnih, društvenih i vjerskih uzoraka ponašanja unutar obje ove grupacije. Nijedan od ovih obrazaca ne može se prihvatiti na način da u potpunosti predstavlja islamsku kulturu ili način života. Može se očekivati da će se buduće generacije imigranata uspješnije integrirati u evropski način života i da će se današnji problemi ublažiti na dužu stazu. Sada pak, sve dok se ove grupacije pridržavaju zakona i pravila, javnog reda i etičkih normi, razumljivo je da žive i ponašaju se u skladu sa svojim vlastitim običajima. Mora se također priznati da se prilagođenje evropskom načinu života ne može dogoditi naglom žrtvom, već je to radije postupan proces. To također zahtijeva da se uspostavi psihološki milje gdje bi se stranci nastanjeni u Evropi mogli osjećati kao članovi matičnog toka društva, a izrazi njihovih običaja i tradicije ne bi bili izrugivani kao strani i neuobičajeni. Također, bilo bi neispravno islamu pripisivati probleme koji se općenito javljaju kod muslimanskih emigranata, nego se ti problemi trebaju tretirati kao problemi svih emigranata a ne isključivo muslimana. Uzimajući uobzir domaće muslimane u cijeloj Evropi, to jest Bosance, Albance, Pomake, Torbeže, Rome, itd., zajedno sa azijskim i afričkim imigrantima, ukupan broj ljudi koji se u Evropi mogu svrstati kao muslimani jeste oko dvadeset miliona. K tome, postoji također rastući broj Evropljana koji su svojevoljno primili islam. Ova realnost nove evropske panorame može se razvidno pratiti sve od zaleđa plodnih susreta koji su se dogodili između - 9 - renesansne Evrope i islamske civilizacije, koji su započeli koncem Srednjeg vijeka. Gledajući optimistički, može se očekivati slična kulturna razmjena koja će se razviti postepeno između Evropljana i muslimana koji tamo borave, što bi pomoglo uspostavljanju uzajamnog obogaćivanja i oplođivanja u koegzistiranju različitih kultura. IV Stiče se dojam da muslimanski svijet i zapadni svijet nisu međuse dobro informirani kad je posrijedi kultura i civilizacija onog drugog. Napori da se uspostavi uzajamno povjerenje između muslimanske i zapadne kulture treba započeti boljim upoznavanjem kulture onog drugog. Političke vođe i intelektualci mogu igrati uticajnu ulogu u ispravljanju krivih predožbi o međusobnoj prijetnji i neprijateljstvu, te pomoći uklanjanju pogrešnih razumijevanja koja postoje. Potrebu da se eliminiraju kriva shvatanja istaknuo je i Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, Princ od Velsa u svojoj besjedi pod naslovom ‘‘Islam i Zapad’‘ koju je održao na Oxfordskom univerzitetu 1993. U ovoj svojoj besjedi Princ Čarls je ustvrdio da se ‘‘pogrešna shvatanja pojavljuju onda kad se ne uspijeva ocijeniti kako drugi gledaju na svijet, njegovu povijest i naše uzajamne uloge u svijetu i povijesti... Možemo se također prisjetiti da je na tvrdnju o tome kako je islam prijetnja Zapadu predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Clinton, odgovorio sljedećim riječima: ‘‘... ponašanje grupe fanatičnih ljudi ne smije se pripisivati milijardi i pet stotina miliona muslimana islamskog svijeta’‘. Doista je važno napraviti razliku između vjerskoga uvjerenja i fanatizma, između onih koji žive u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima i onih koji koriste svoja vjerska uvjerenja u političke svrhe. Povrh toga, incidente fanatizma ili ekstremizma nisu počinili isključivo muslimani. U zavisnosti od svojih vjerskih, ideoloških ili etničkih korijena, fanatična zbivanja javljaju se i na Istoku i na Zapadu, i na Sjeveru i na Jugu. S druge strane, širenje predrasuda protiv neke - 10 - kulture ili vjere može razjariti fanatične ili ekstremističke pokrete u određenoj vjerskoj ili kulturnoj zajednici. U zaključku, želio bih potcrtati, kao opće pravilo, da se u pojavi bilo kojeg konflikta u okviru odnosa između islama i Zapada, ne radi o konfliktu između vjera ili kultura, već je posrijedi sukob s političkim motivima i ekonomskim interesima. Politika i ekonomija povezane su sa promjenom, dok su religije i kulture vječne. Prema tome, kulture, zapadna i islamska, mogu i trebalo bi da nastoje, sa uzajamnom dobrom voljom, uklanjati predrasude i pogrešna razumijevanja jedna o drugoj, te ustanovljavati trajni okvir na pravcu skladnih veza između muslimanskih i zapadnih naroda. Preveo: Mr. Ahmet Alibašić