Šejh El-Karadavi o Muslimanskoj braći Dvadeseto stoljeće je posigurno najnesretniji period u povijesti svjetske muslimanske zajednice, ummeta. Bilo je i prije teških perioda kao što su krstaški ratovi i invazija Mongola ali nikada velika većina muslimanskog svijeta nije bila pod nemuslimanskom vlašću kao što je bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata i nikada muslimanima nije vladalo toliko diktatora kao što je bio slučaj u zadnjih sto godina. Postoji, međutim, jedna pojava u ovom periodu na koju ummet može biti ponosan: islamsko buđenje, odnosno povratak vrijednostima islama u svim aspektima življenja. Nažalost što zbog naših pogrešaka što zbog propagande neprijatelja islama imidž te časne pojave je okaljan i ona je izjednačena prvo sa fundamentalizmom a sada i sa terorizmom. Jedan od razloga takvog razvoja događaja je i manjak autentičnih napisa o historiji islamskog buđenja iz pera njegovih protagonista. U tom vakumu izvori historije islamskog pokreta postala su djela i pamfleti koje su pisali uglavnom neprijatelji islama, uopšte, i islamskog buđenja, posebno. No, nije se čuditi kršćanskim, jevrejskim i sekularnim autorima što su izrazito kritični i često otvoreno antagonistički raspoloženi spram islamskog buđenja. To je prirodno. Zar bi trebalo očekivati od cioniste ili sekulariste da se raduje uspjesima islamskog buđenja čiji su glavni ciljevi oslobađanje Palestine i uspostava Šeriata? Njihov stav je razumljiv. Nije, međutim, shvatljivo naše prihvatanje njihovih stavova o islamskom buđenju i pokretima. Prirodno je da vuk napada ovce ali nije prirodno da ovčar za čuvara ovcama postavi vuka. A mi činimo upravo to. Zar ima smisla prihvatati kritiku nekog sekulariste na račun Sejjida Kutba, koji je privrženost islamu dokazao vlastitim životom i smrću? Neislamski uvidi u misao i praksu islamskih pokreta i mislilaca mogu biti poticajni za kritičko sagledavanje njihovih učinaka. Međutim, apriorno prihvatanje takvih kritika je bolesno i kompleksaški. Gore rečeno nas je potaklo da kažemo nekoliko riječi u povodu jedne od posljednjih knjiga dr. Jusufa el-Karadavija, Muslimanska braća: sedamdeset godina da‘ve, odgajanja i džihada (Kairo, Mektebetu Vehbe, 1999) objavljene u povodu sedamdesete godišnjice od osnivanja pokreta Muslimanske braće (Ihvana) 1929. g. i pedesete godišnjice od ubistva šehida Hasana el-Bennaa 1949. g. Neka odmah bude jasno da ovo djelo na 364 strane ne spada u klasu onih mnogobrojnih djela propagandnog sadržaja koja se ovih godina pojavljuju a kojima je glavni cilj glorifikacija određenog vođe ili organizacije i pokreta. Lično smatram takve napise štetnim po razvoj islamske misli i islamsko buđenje, jer ma koliki velikani bili Benna, Mevdudi, Asad, Nursi i Homeini oni su, ipak, bili samo ljudi čije ideje ne smiju zauzeti mjesto Kur’ana, Sunneta i zdravorazumskog razmišljanja. Bojimo se da se u nekim krugovima islamista to već desilo. Nasreću, dr. El-Karadavi Muslimansku braću i njihove lidere poštuje i cijeni ali ne idealizira. Uz to, on je već decenijama i učesnik i svjedok i perceptivni posmatrač tokova o kojima piše. To njegovoj knjizi daje posebnu vrijednost. A ona se sastoji iz četiri poglavlja. U prvom poglavlju autor analizira elemente koji su ihvanskom pozivu donijeli dosadašnji uspjeh. Ukratko, dr. El-Karadavi smatra da su Ihvani ispunili sve uvjete jednog uspješnog pokreta: pojavili su se u pravo vrijeme, imali su i imaju jasnu viziju, a El-Benna je bio rijetko nadaren lider koji je naišao na lojalnost iskrenih sljedbenika. Govoreći o jasnoći vizije, ciljeva i sredstava, dr. El-Karadavi ukazuje na kristalno izgrađene stavove Ihvana naspram neprimjene islama u privatnim životima i posebno društvenoj zbilji, slijeđenja Zapada, korumpiranosti muslimanskih društava, nužnosti društvenih, pravnih, ekonomskih i političkih reformi; naspram ustava i zakona, stranačja, drugih islamskih organizacija, nacionalizma i patriotizma, arapsko-islamskog jedinstva, univerzalnog hilafeta i humanizma. U drugom poglavlju posvećenom odlikama Ihvana, autor opširno govori o obuhvatnosti njihovog programa zasnovanog na sveobuhvatnom shvatanju islama po kome islam nije samo džamija već i parlament i burza i bolnica i univerzitet. Druga karakteristika ihvanskog poziva jeste nastojanje da se muslimane idejno ujedini. U tu svrhu El-Benna je ponudio dvadeset teza o razumijevanju islama koje su trebale poslužiti kao ustav idejnog jedinstva muslimana. Te teze su bile predmetom više komentara uključujući i komentare rahmetli Muhammeda el-Gazalija i one koje piše dr. El-Karadavi. Treća osobenost ihvanskog poziva jeste insistiranje na cjelovitom tazvoju muslimana: intelektualnom, duhovnom i emotivnom. Treće poglavlje je autor posvetio uspjesima ovog najvećeg islamskog pokreta. Na polju misli, Ihvani su, konstatuje autor, pomogli ummetu da povrati samopouzdanje u sebe i svoju vjeru posebno na političkom i ekonomskom planu. Na emocionalnom planu Ihvani su skupa sa drugim islamskim pokretima uspjeli probuditi osjećaj zajedničke pripadnosti univerzalnoj zajednici islama – ummetu. Odgojno djelujući Ihvani su odgojili čitave generacije mladića i djevojaka koje žive za islam a ne od islama. Jedno od najvažnijih postignuća ovog pokreta jeste svakako obnova duha žrtve i džihada koji su gotovo bili zamrli. Zahvaljujući ovim uspjesima, Ihvani i pokret proistekli iz njih danas čine najmasovnije društvene i političke pokrete u mnogim islamskim društvima. S obzirom na otpor na koji su nailazili, na golgote koje su prošli u Egiptu pod Naserojm, u Siriji pod Asadom, u Iraku pod Saddamom, u Libiji pod Gadafijem, u Tunisu pod Burgibom i Zejnulabidinom, te na drugim mjestima, njihovi su uspjesi više nego grandiozni. Četvrto poglavlje autor je u cijelosti rezervisao za pojašnjenja i odgovore na prigovore na rad i program Muslimanske braće po pitanju politizacije vjere, njihovog reformatorskog kursa, stava prema manjinama, nasilju i teroru, uspostavi islamske države, akaidu, sufizmu i islamskom civilizacijskom projektu. Na samom kraju autor odgovara na pitanje: zašto mrze Muslimansku braću? Njegov odgovor zaslužuje da ga ovdje rezimiramo. Prije svega, kaže autor, zadovoljstvo svih ljudi je nedostižan cilj. On podjeća na israilijat po kome je Musa, a.s., tražio od Allaha, dž. š., da ga sačuva ljudskih jezika, na što mu je dragi Allah odgovorio da to nije ni Sebi priuštio, pa kako bi njemu. Drugi razlog je, kaže autor, taj što ovaj svijet opstoji na dualizmu i paritetu: nasuprot dana je noć, nasuprot svjetla je tama, nasuprot vode je suša, nasuprot vida je sljepilo, a nasuprot istine je laž. Zato je Bog stvorio Adema i Iblisa, Ibrahima i Nemruda, Musaa i Faraona, Muhammeda i Ebu Džehla,… Uostalom Kur’an i kaže da je svakom poslaniku odredio neprijatelje, šejtane od ljudi i džinna koji jedni drugima spletke došaptavaju (El-En‘am, 112). Šta onda očekivati od skupine koja je sebi za cilj odredila uspostavu Božije volje na Zemlji? Protivnike Ihvana i ostalih islamskih pokreta autor dijeli u nekoliko skupina. Prvu čine oni koji su u njihovim programima vidjeli opasnost za svoje kriminalne rabote i pljačku. U drugoj su oni koji u tim programima vide kraj svojim nezakonitim i nemoralnim uživanjima. Treći su neprijatelji iz neznanja, a četvrti oni koji mrze islam, pa samim tim i islamske pokrete. Ovim posljednjim se pridružuju njihovi plaćenici i (š)pijuni. Jasno je da ovi potonji islamu i muslimanima ne žele nikakva hajra ni napretka i zato nema načina da ih se zadovolji, osim da se islamski pokreti odreknu svoje misije, ne daj Bože. Ovaj naš osvrt na ovu knjigu nije preporuka za prijevod ali jeste za čitanje onima koji žele upoznati najveći islamski pokret 20. stoljeća iz pera relativno objektivnog muslimanskog autoriteta. Posebno je preporučujemo onima koji tako bezuvjetno prihvataju svaku kritiku islamskog buđenja sa lijeva i desna, od kršćanskih i sekularističkih fundamentalista ili od cionista. Jer grijeh je i sramota šehidima za suce postavljati neprijatelje Božije. ASA