Šta američki predsjednik želi da zaboravimo? Robert Fisk Šta američki predsjednik želi da zaboravimo? Robert Fisk (1) Sada već svakodnevno neko kaže ponešto nevjerovatnije i teže zamislivo o ratnoj opsesiji predsjednika Busha. Juče je sam George Bush svojim slušaocima u Cincinnatiu govorio o “nuklearnim svetim ratnicima”. Zaboravite to što u ovom trenutku mi još ne možemo dokazati da Saddam Husejn posjeduje nuklearno oružje. Zaboravimo da je posljednji Bushov govor bio samo pretumbacija svih “ako” i “možda” Tonija Blaira iz njegovih smiješnih 16 strana optužbi historijski neiskrenog “dosijea”. Zaboravimo to što bi Usama bin Laden, ako bi ikada nabavio nuklearno oružje, vjerovatno ga prvo iskoristio protiv Saddama. Ne. Mi se moramo boriti protiv “nuklearnih svetih ratnika”. To moramo učiniti kako bi opravdali cijelu šaradu kroz koju nas sada vode Bijela kuća, britanska vlada, svi truhli “eksperti” za terorizam i, nažalost, mnogi novinari. Zaboravimo četrnaest Palestinaca, uključujući dvanaestogodišnje dijete, koje su pobili Izraelci nekoliko sati prije nego je gosp. Bush govorio. Zaboravimo da je u julu, kada je njegov borbeni avion ubio devetoro palestinske djece zajedno sa jednim militantom, izraelski premijer, “čovjek mira” po riječima gosp. Busha, taj masakr opisao kao “veliki uspjeh”. Izrael je na našoj strani. Sjetite se da upotrijebite riječ “teror”. Koristite je za Saddama Husejna,.. za Usamu bin Ladena, … za Jasera Arafata,… za svakog ko se suprotstavlja Americi ili Izraelu. Bush ju je u svom govoru juče upotrijebio trideset puta za pola sata. Dakle, jedan “terorizam” po minuti. No, dozvolite sada da nabrojimo šta tačno moramo zaboraviti ako želimo podržati ovu ludost. Najvažnije, mi apsolutno moramo zaboraviti da je predsjednik Ronald Reagan odaslao posebnog izaslanika da se sastane sa Saddamom Husejnom u decembru 1983. g. Važno da to zaboravimo iz tri razloga. Prvo, jer je prezreni Saddam u to doba već koristio hemijsko oružje protiv Iranaca, a što je jedan od razloga zbog kojih sada želimo pokrenuti rat protiv njega. Drugo, jer je izaslanik bio poslan da aranžira ponovno otvaranje američke ambasade kako bi se osigurali bolja trgovina i ekonomski odnosi sa Kasapinom iz Bagdada. Treće, jer je izaslanik bio – pazi sad! – Donald Rumsfeld. Može vam se sada činiti čudnim što nam gosp. Rumsfeld ni na jednoj od svojih brojnih press-konferencija nije ništa rekao o ovim svojim izletima. Možda mislite da bi nas želio upoznati sa zlom naravi kriminalca s kojim se tako srdačno rukovao. Ali, ne. Čudno, gosp. Rumsfeld o tome šuti. Kao što šuti i o svom kasnijem i podjednako prijateljskom susretu sa Tariqom Azizom koji se – kojeg li slučaja – desio na onaj dan u martu 1984. g. kada su UN objavile svoj osuđujući izvještaj o Saddamovoj upotrebi otrovnih gasova protiv Irana. I američki mediji o tome šute, svakako. Jer, mi moramo zaboraviti. Mi moramo zaboraviti, također, da je 1988. g., dok je Saddam otrovnim gasovima ubijao stanovnike Halabdže, zajedno sa desetinama hiljada drugih Kurda kada je “koristio gas protiv svog vlastitog naroda”, po riječima gospode Busha, Cheneya, Blaira, Cooka, Strawa i drugih, predsjednik Buš Stariji Kasapinu iz Bagdada darovao 500 miliona dolara američke vladine pomoći za kupovinu američkih poljoprivrednih proizvoda. Moramo zaboraviti, također, da je sljedeće godine, nakon što je Saddam završio svoj genocid, predsjednik Bush Stariji udvostručio svoju pomoć na jednu milijardu dolara, zajedno sa mikrobiološkim sjemenom za anthrax, helikopterima i notornim “dvojno upotrebljivim” materijalima koji mogu biti korišteni za izradu hemijskog i biološkog oružja. A kada predsjednik Bush Mlađi obećava Iračanima “eru nove nade” i demokratiju nakon rušenja Saddama, kao što je to učinio sinoć, moramo zaboraviti kako su Amerikanci obećali novu eru nade Somaliji 1993. g. i onda, nakon “Black Hawk Down”, jendostavno napustili zemlju. Mi moramo zaboraviti kako je predsjednik Bush Malđi obećao da ći “biti uz” Afganistan prije nego je počeo svoje bombardovanje prošle godine i sada ga ostavio u ekonomskoj klaonici drogeraških barona, gospodara rata, anarhije i straha. Juče se hvalisao da je narod Afganistana “oslobođen”. To je tvrdio nakon što nije uspio da uhvati Bin Ladena i Mulla Omara i dok mu se snage nalaze pod svakodnevnom paljbom. Moramo zaboraviti, dok slušamo o potrebi vraćanja inspektora za oružje, da je CIA tajno koristila inspektore za oružje UN za špijuniranje Iraka. I svakako, moramo zaboraviti naftu. Zaista, nafta je jedna od rijetkih stvari o kojima George Bush Mlađi nešto zna, zajedno sa svojim bivšim naftnim pajdašima Cheneyem, Riceovom i brojnim drugim u administraciji koja se nikad ne spominje. U čitavom Bushovom jučerašnjem polusatnom govoru o ratu protiv Iraka, koji je bio smekšan sa čitave dvije minute o tome kako se on nada da sve to neće zahtijevati vojnu akciju, nije bilo spomena činjenici da Irak možda posjeduje naftne rezerve veće od onih u Saudijskoj Arabiji; da se američkim kompanijama osmjehuju milijarde dolara u slučaju američke invazije; da, jednom kada ne budu na vlasti, Bush i njegovi prijatelji mogu postati multi-milijarderi zahvaljujući ratnom plijenu. Sve ovo moramo ignorisati prije nego krenemo u rat. Mi moramo zaboraviti. 1) Dugogodišnji i proslavljeni dopisnik engleskog Indipendenta sa Bliskog istoka. Tekst je objavljen 9. oktobra 2002. g. Preveo A. S.