Budućnost političkog islama Graham E. Fuller Budućnost političkog islama (1) Graham E. Fuller (2) Da li su napadi koji su se dogodili 11. septembra 2001. izdisaj islamskog radikalizma ili početni salvo jošnasilnije konfrontacije izme|u muslimanskih esktremista i Zapada? I šta trenutačna kriza implicira za budućnost samoga islamskog svijeta? Da li će se muslimani ustegnuti od nasilja i razornog anti-zapadnjaštva koji su započeti u njihovo ime, ili će dozvoliti Usami bin Ladenu i njegovim istomišljenicima da oblikuju karakter budućih odnosa izme|u muslimana i Zapada? Odgovori na ova pitanja djelimično leže u rukama Bušove administracije. Rat protiv terorizma je već zadao težak udarac osoblju, infrastrukturi i operacijama bin Ladenove el-Qaida mreže. Jednako je važno da je probušio balon euforije i osjećaj nedodirljivosti me|u radikalnim islamistima, a koji su se javili nakon uspješnog džihada protiv sovjetske okupacije Afganistana. Ali jošnije jasno da li će taj rat konačno ukloniti ili produbiti postojeće tenzije u muslimanskom svijetu. Ovisno o perspektivi, napadi na Svjetski trgovinski centar i Pentagon se mogu razumjeti kao uspjeh, dokaz da nekolicina aktivista može zadati težak udarac jednoj supersili u ime njihove borbe, ili kao poraz, jer su napadači izazvali kolaps njihovog glavnog državnog sponzora i vjerovatno i svoje organizacije uzrokujući pritom gotovo totalnu globalnu opoziciju. Kako bi pomogla uspjeh ovog drugog, Amerika mora izaći iz prve faze rata, koja je kaznila one koji su neposredno bili odgovorni za napade, i obratiti pažnju na dublje izvore političkog nasilja i terora u današnjem muslimanskom svijetu. Mnoga lica islamizma Predsjednik Bušje opetovano naglasio da rat protiv terorizma nije i rat protiv islama. Ali u želji da razdvoji islam i politiku, Zapad ignorira činjenicu da su ova dva pojma usko povezana diljem zemaljske kugle, od Sjeverne Afrike do Jugoistočne Azije. Transformacija muslimanskog svijeta nije samo stvar ponovnog pisanja udžbenika ili zahtjev za manje anti-zapadnom štampom. Jednostavna činjenica jeste to da politički islam, ili islamizam - široko definiran kao vjerovanje da Kur’an i Hadis imaju nešto važno reći o načinu na koji društvo i vlada trebaju biti ure|eni - ostaje najjača ideološka snaga u ovim dijelovima svijeta. Ali, islamistički fenomen nije uniforman; ova se pojava širi, evolvira i diverzificira u raznolikim formama. Danas možemo sresti islamistu koji je ili radikalan ili umjeren, politički ili nepolitički orjentiran, nasilan ili nenasilan, tradicionalista ili modernista, demokrata ili autokrata. Talibani u Afganistanu i Alžirska oružana islamska grupa (poznata po francuskoj skraćenici GIA) se nalaze na fanatičkom ekstremu kompasa koji tako|er uključuje i pakistanski nenasilni i nepolitički pozivanje-naroda-u-Islam pokret, Tabligi Džemat; egipatsku konzervativnu parlamentarnu partiju, Muslimansku Braću; i tursku demokratsku i modernističku Fazilet/Ak partiju. Turski nepolitički pokret Nurdžija prihvata sve aspekte nauke kao kompatibilne sa islamom jer sekularna nauka samo ojačava vjeru u čudesnost Božijeg stvaranja. Indonežanski sinkretistički pokret Nahdatul Ulama se potpuno kloni islamske države u svojoj potrazi za boljim razumijevanjem Božije uloge u ljudskom životu. Islamistički feministički pokreti izučavaju Kur’an i Šeri’at kako bi tumačili vjerska učenja u svoju korist i razlučili izme|u onoga što vjera jasno nalaže i običaja koje patrijarhalni lideri arbitrarno izmišljaju i primjenjuju (kao što su obavezno potpuno pokrivanje ili zabrana vožnje automobila ženama u Saudijskoj Arabiji). Ovo su samo neki od širokog dijapazona pokreta koji djeluju u medijima, imaju websajtove, provode masovne socijalne programe pomoći, upravljaju školama i bolnicama, predstavljaju narastajući broj muslimanskih nevladinih organizacija, i imaju jak uticaj u muslimanskom životu uopće. Islamizam je, ustvari, postao primarna vodilja i dio rječnika političkog diskursa širom muslimanskog svijeta. Kada Zapadnjaci govore o političkim idealima, oni se prirodno pozivaju na Magna Cartu, i Američku i Francusku revoluciju. Muslimani se vraćaju na Kur’an i Hadis kako bi izveli generalne principe dobre vladavine (uključujući obavezu vladara da konzultira narod) i koncepte društvene i ekonomske pravde. Ni islam ni islamizam ne govore mnogo o konkretnim državnim institucijama, i pošteno govoreći niko ne zna kako bi tačno moderna islamska država trebala izgledati - jer je samo nekolicina postojala historijski i niti jedna ne pruža dobar model. Ali današnji islamisti koriste opće islamske ideale kao polazište za kritiziranje, napade, ili čak pokušaje svrgavanja autoritarnih, korumpiranih, nekompetentnih, i nelegitimnih režima. Niti jedna druga ideologija nema ni približno jednak uticaj u muslimanskom svijetu. Nacionalističke partije u regionu su slabe i diskreditirane, a sam nacionalizam je često apsorbiran u islamizam; ljevica je marginalizirana i u totalnoj zbrci; a liberalni demokrati ne mogu skupiti dovoljno sljedbenika ni za demonstracije u bilo kojem muslimanskom glavnom gradu. I zato, svi|alo se to nama ili ne, raznolike forme islamizma će ostati dominatna intelektualna snaga u regionu bar za neko vrijeme - a sam proces je u svom začetku. Na kraju, treba napomenuti da je veća vjerovatnoća da će moderna liberalna vladavina evolvirati iz liberalnih islamskih trendova nego iz uvezenih Zapadnih modula ’instant-demokratije’. Dinamičan fenomen Najveći broj zapadnih posmatrača običava gledati na fenomen političkog islama kao da je ovaj fenomen leptir u kolekcionarovoj kutiji, uhvaćen i nabijen na iglu za čitavu vječnost, ili kao da je on niz tekstova koji neumitno propisuju jedan jedini put. Zbog toga neki eksperti koji istražuju osnovna djela političkog islama proglašavaju islam nekompatibilnim sa demokratijom - kao da ijedna religija u svom osnovu ima nešto sa demokratijom! Ovi posmatrači pogrešno definiraju svoje pitanje. Suština nije u tome šta Islam jeste, nego šta muslimani žele. Ljudi iz različitih vjera mogu jako brzo razviti interpretaciju svoje vjere koja opravdava bilo kakvu političku potragu. štaviše, ovaj proces se već odvija me|u muslimanima. Savremeni islam je dinamičan fenomen. On uključuju ne samo Bin Ladena i Talibane, nego i liberale koji su se jasno otisnuli na put Reformacije sa potencijalno snažnim dugoročnim konsekvencama. Duboko utvr|eni tradicionalisti smatraju ove pokušaje prijetnjom, ali sve veći broj muslimana, uključujući i mnoge islamiste, vide ove pokušaje da se razumiju vječne vrijednosti u savremenom dobu kao esencijalni dio žive vjere. Nažalost, sve donedavno Islam je bio (sa bitnim periodičnim izuzecima) u stanju intelektualne stagnacije tokom zadnjih nekoliko stoljeća. Zapadni kolonijalisti su doprinijeli uništenju i marginalizaciji islamske misli i institucija, a lideri tih zemalja nakon što su ove dobile nezavisnost nisu uradili ništa bolje, tendencijom da crpe kvazi-fašističke zapadne modele autoritarne kontrole. Tek sada Islam ulazi u period opetovane kreativnosti, slobode i nezavisnosti. Veći dio ove nove aktivnosti se, ironično, doga|a u slobodi Zapada, gdje veliki broj islamskih institucija razvija nove ideje i upotrebljava savremena sredstva komunikacije kako bi produbile debatu i raširile informacije. Proces diverzifikacije i evolucije unutar modernog islamizma je vo|en mnogobrojnim unutarnjim faktorima, ali ova dešavanja su u krajnjoj instanci ovisna o toleranciji lokalnih režima i prevla|ujućoj konstelaciji globalne moći. Najveći broj režima gleda na bilo kakav oblik političkog islama kao opasnost, jer ovaj utjelovljuje glavni izazov njihovim nepopularnim, neuspješnim, i nelegitimnim doživotnim predsjednicima ili izoliranim monarhima. Način na koji režim reagira na ovaj fenomen često igra glavnu ulogu u odre|ivanju načina na koji se lokalni islamski pokret razvija. Da li režim dozvoljava izbore i slobodnu političku diskusiju? Koliko je on represivan, i koliko je nasilna politička kultura u kojoj on operira? Kako postojeći ekonomski i društveni uvjeti utiču na politički proces? Odgovori na ova pitanja nam izuzetno pomažu u opisivanju kako će se islamisti - kao i svi drugi politički akteri - ponašati u bilo kojoj uzetoj zemlji. Rekavši ovo, treba naglasiti da danas skoro svi islamisti snažno podržavaju demokratiju, vjerujući da će iz nje profitirati i u njoj cvjetati. Oni su tako|er otkrili važnost ljudskih prava - bar u političkom polju - upravo zbog toga što su bašoni primarne žrtve nedostatka ljudskih prava, ispunjavajući regionalne zatvore u neproporcionalnom srazmjeru. Naravno, postoji i opravdani skepticizam o sposobonosti islamista da vode efektivne i umjerene vlade, pogotovo kada su tri islamska državna modela - Iran, Sudan i talibanski Afganistan - imala dramatičan neuspjeh u ovome polju. Jedino je Iran u skorije vrijeme pokazao znakove uzbudljive evolucije u okviru islamskog modela. Ali, treba se prisjetiti da su ovi režimi došli na vlast putem socijalne revolucije, vojnog udara, ili gra|anskog rata, što je u stvarnosti garantiralo nastavljanje despotizma bez obzira koja je partija na vlasti. Pravi test islamskoj partiji će doći kada ova do|e na vlast putem glasačke kutije i kada se nakon toga, dok je na vlasti, bude morala pridržavati demokratskih normi koje je zagovarala dok je bila u opoziciji. Historija nam, nažalost, daje jako malo prethodnih primjera. Kratko iskustvo u Turskoj pod izabranom vladom koju su vodili islamisti je najbliže tome, ali je vlada smijenjena od strane vojske nakon godine izmiješanih iskustava, ostavljajući tako eksperiment nedovršenim. Sekularni Turci nastavljaju izabirati gradonačelnike-islamiste u većim gradovima širom Turske, uključujući Istanbul i Ankaru, iz čistog razloga što ovi izvršavaju ono što birači žele. Amerikanci koji su odgojeni na štovanju separacije crkve i države se mogu pitati da li pokret sa eksplicitnom vjerskom vizijom ikada može stvoriti demokratsko, tolerantno i pluralističko političko društvo. Ali ako demokršćani to mogu, onda ne postoji razlog zašto, u principu, ni islamisti ne bi mogli učiniti to isto. To je upravo ono što Predsjednik Muhamed Khatemi želi postići u Iranu, iako njegove pokušaje blokira tvrdolinijaška klerikalna frakcija. Nemuslimani bi trebali razumjeti da su demokratske vrijednosti latentne u islamskoj misli ako ih se želi potražiti, i da bi bilo prirodnije i organskije za muslimanski svijet da izvede savremene liberalne demokratske prakse iz sopstvenih izvora, nego da ih kompletno uveze iz stranih kultura. Ključno pitanje je da li će on to uistinu i učiniti. Ko opsjeda koga? Liberalna evolucija političkog islama se suočava sa nekim osjetnim preprekama. Prva, kao što smo rekli, dolazi sa lokalne političke scene, gdje je glas islamista rutinski ugušen, nalaze se u zatvorima, pod torturom, ili su jednostavno ubijeni. Ovakve okolnosti pomažu stvaranju tajnih, konspiratornih, i često oružanih grupa, umjesto liberalnih. Druga prepreka se nalazi u me|unarodnoj politici koja često gura islamske pokrete i partije u nesretne smjerove. Muslimanski nacionalno-oslobodilački pokreti su takav poznat fenomenon. U više zemalja, mnogobrojne i obespravljene muslimanske manjine, koje su etnički različite od vladajućih većina, traže autonomiju ili nezavisnost – primjeri su Palestinci, ^ečeni, Ujguri u Kini, Moro nacija na Filipinima, i Kašmirci, izme|u ostalih. U ovim slučajevima, Islam je snažna podrška nacionalno-oslobodilačkim pokretima, dodajući “sveti” vjerski element etničkoj borbi. Ove borbe su privukle muslimanske “strane legije” radikaliziranih mudžahedina-dobrovoljaca, od kojih su se neki priključili el-Qaidi. Treća prepreka se nalazi u dugoj listi pritužbi koje sami islamisti imaju protiv snaga i politike koje, kako oni smatraju, sputavaju muslimane u današnjem svijetu, mnoge od kojih se pripisuju navodno liberalnoj svjetilji, Sjedinjenim Američkim Državama. Ova lista uključuje američku podršku autoritarnim režimima u muslimanskom svijetu pod imenom stabilnosti ili materijalnih interesa kao što su nesmetan protok nafte, rutinska američka podrška Izraelu, i Washingtonova nezainteresiranost da podržI demokratske političke procese iz bojazni da bi ove mogle dovesti islamiste na vlast. Islamisti, tako|er, zaslužuju kritiku jer često igraju oportunističke političke igre – kao i većina novonastalih partija. Tamo gdje su legalna opozicija, obično zauzimaju radikalan stav po pitanju islama kako bi osramotili vladu. Islamistička PAS partija u Maleziji, naprimjer – koja sada vlada u dvije od deset federalnih jedinica (Ovdje se radi o grešci. Malezija ima trinaest država (federalnih jedinica) i dvije federalne teritorije. – E.S.) – poziva ka potpunoj implementaciji šeri’ata i primjeni tradicionalnog krivičnog prava (koje uključuje amputaciju (šake za kra|u - E.S.)) i kamenovanje (u slučaju preljuba - E.S.) kako bi pokazala lošislamski kredibilitet centralne vlade. U Egiptu i Kuvajtu, s druge strane, islamističke grupe konstantno pozivaju ka konzervativnijim društvenim mjerama, djelimično kako bi osvojile političke poene, i često ograničavaju intelektualnu slobodu vezano za neka islamska pitanja, slobodu koju ova društva tako očajnički trebaju. Ovakvi stavovi obično vode ka povećanju striktnosti islamskih učenja unutar takve zemlje, u zatvorenoj atmosferi islamske političke korektnosti. Uprkos tome, najveći broj islamista ima dosta konkretne domaće političke programe koji se odnose na lokalnu politiku i društvena pitanja, programe koji se znatno razlikuju od transnacionalnih, apokaliptičkih vizija bin Ladena. Ironično je da, dok se ljudi na Zapadu boje islama, veliki broj ludi u muslimanskom svijetu osjeća da se nalazi pod opsadom Zapada, stvarnost koju Amerikanci uglavnom ne shvaćaju. Muslimani vide me|unarodni poredak koji je na dramatičan način protiv njih i njihovih interesa, u svijetu u kojem sila i potencijal za silu dominiraju me|unarodnim programom. Osjećaj političke nemoći ih nadvladava. Muslimanski vladari se boje da uvrijede svoje zaštitnike u Washingtonu, muslimanske mase imaju malo ili nimalo uticaja na politiku svojih država, loši lideri ne mogu biti smijenjeni, a sloboda izražavanja i opozicija su kažnjive, često na brutalan način. Ovo je “stabilnost” na Bliskom Istoku za koju se Amerika, izgleda, udala. U ovakvim okolnostima, ne bi trebalo biti iznena|ujuće da ovakva frustrirana masa vidi rat protiv terorizma kao rat protiv Islama. Muslimanske zemlje su glavni ciljevi, oni tvrde, muslimani se svugdje izdvajaju kao cilj policijske pažnje, a Amerika koristi svoju moć u regionu bez imalo obzira za želje muslimana. To stvara krug iz kojeg se ne može izaći: nezadovoljstvo vodi ka akciji protiv režima, koja vodi represiji, koja opet vodi terorizmu, američkoj vojnoj intervenciji, i na kraju ka jošvećem nezadovoljstvu. Huntingtonova teorija o sukobu civilizacija je prividno ostvarena u očima muslimana. Njihov muslimanski problem - i naš Neki režimi su odlučili da igraju opasnu igru pokušavajući da budu veći muslimani od islamista, prihvativši time striktne društvene i intelektualne interpretacije Islama, a kako bi poboljšale svoj imidž u sukobu sa islamskom opozicijom. Tako u Egiptu Azhar Univerzitet kojeg kontrolira egipatska vlada, a koji ujedno ima i prestiž u muslimanskom svijetu glede interpretacije Islama, izdaje svoje netolerantne, fundamentalističke fetve; Pakistan radi nešto slično. Ovdje se ne radi o samom programu islamista, nego čija će verzija islama imati bolju pro|u. Islam je tu jednostavno sredstvo preko kojeg se vrši sukob izme|u države i onih koji joj se protive. Na sličan način, Islam i islamski pokreti danas pružaju ključni izvor identiteta ljudima koji žele ojačati svoju društvenu koheziju protiv zapadnog kulturnog napada. Vjerska praksa je očito u porastu širom regiona, često popraćena “arabizacijom” običaja koji se tiču odijevanja, hrane, arhitekture džamija, i rituala - čak i u regijama kao što su Afrika ili Istočna Azija, gdje takvi običaji nisu prethodno postojali i gdje su tvrdnje o kulturnoj autentičnosti ili tradiciji skoro neodržive. Udruživanje sa ostatkom Ummeta, me|unarodnom islamskom zajednicom, je privlačno zato što stvara nove veze solidarnosti koje mogu biti preinačene u povećanu me|unarodnu uvezanost. Konačno, Islam i islamski koncepti su često uključeni u postojeće geopolitičke konflikte. Tokom 1980-ih, naprimjer, rivalstvo izme|u Saudijske Arabije i Irana, često odjeveno u ruho sukoba izme|u Sunnita i šita, je imalo politički koliko i vjerski karakter. Saudijci su se nadali da će njihova puritanska i netolerantna vehabijska vizija pretegnuti nad iranskom revolucionarnom vizijom. Bilo to dobro ili ne ona je to uspjela, djelimično zbog toga što su Saudijci mogli plaćati pokrete i škole izvan saudijskih granica, a drugim dijelom i zbog toga što mnogi Suniti smatraju ši’izam anatemom. Radikalne islamske grupe koje se danas mogu naći na Filipinima, u Centralnoj Aziji, na Kavkazu, u Afganistanu, ili Pakistanu, me|u ostalima, su djelimično plodovi izvoza vehabizma, potpomognutog lokalnim uvjetima, ideološkim i materijalnim potrebama, i pritužbama (protiv lokalnih vlasti). Islam je tako postao sredstvom i rječnikom izražavanja različitih programa u muslimanskom svijetu. Zapad nije zaratio sa samom vjerom, ali je uistinu suočen sa izazovom radikalizma kojeg su odre|ene grupe prihvatile. Muslimani previše često krive Zapad za sopstvene probleme, ali njihove frustracije i trenutne pritužbe su stvarne. Uistinu, objektivni indikatori životnih uvjeta u muslimanskom svijetu - bili oni političke, ekonomske, ili društvene prirode - su uopćeno na silaznoj putanji. Kulture i zajednice koje se nalaze u stanju opsade prirodno posežu za esencijalnim, tražeći utjehu i zajedništvo u shvatanju vjere koje je ograničeno na osnovne koncepte, u sužavanju i otvrdnjavanju kulturnih i nacionalističkih impulsa, i u povratku tradicionalnim vrijednostima zajednice. Današnji muslimani koji se nalaze pod pritiskom čine upravo ovo, povlačeći se sigurnim vrijednostima esencijalnog islama dok njihova društva vrve u haosu. Kada su ruske trupe sravnile Grozni, ^ečeni su proglasili islamski zakon - prianjajući se time neupitnom, tradicionalnom moralnom okviru radi utjehe, familijarnosti, i osiguravajuće moralne discipline. Rezultat toga je da, dok liberalizacija postoji u nekim islamističkim pokretima, veći broj islamskih zajednica putuje u suprotnom smjeru, postajući striktnijim, a manje tolerantnim i modernističkim. Ista teška situacija proizvodi potragu za herojima, čvrstom rukom ili potencijalnim spasiteljem. Jedna od najžalosnijih činjenica je muslimanska že| za herojima koji će ustati i oduprijeti se američkom dominantnom poretku - potraga koja ih je odvela do toga da mnogi od njih “navijaju” za Sadame Huseine i Bin Ladene ovoga svijeta. Muslimanski svijet je, dakle, u teškom stanju. Neki na Zapadu misle da muslimanski problem nije i njihov problem, da se muslimani samo trebaju suočiti sa stvarnošću i živjeti u njoj. Ali napadi koji su se desili 11. septembra su pokazali da u globaliziranom svijetu njihovi problemi mogu postati naši problemi. Američka tendencija da se ogluše na muslimanske probleme, dok Washington sura|uje sa opresivnim i nesigurnim režimima, stvara situaciju u kojoj teroristički činovi postaju mogućima i, što je jošgore, čak i počinju stvarati zadovoljstvo u očima većine. Najveći broj muslimana, naravno, ne ide dalje od toga osim da “pozdravi” one koji izvedu takve činove. Ali takva situacija je možda i najopasnija, zato što legitimizira i ohrabruje negativističke tvrdolinijaše, a ne tolerantne i liberalne islamiste. Tiha muslimanska većina Vrlo mali broj muslimana želi da nanese beskrajni bol Americi ili da ide u rat protiv nje. Najveći broj njih zna da je ono što se desilo 11. septembra monstruozni zločin. Ali oni se ipak nadaju da će napadi poslužiti kao “lekcija” Sjedinjenim Dr žavama da se probudi i promijeni svoju politiku na Bliskom Istoku. Većina njih snažno odbacuje tvrdnju predsjednika Busha da su oni koji simpatiziraju sa napadima ljudi koji “mrze slobodu”. Skoro svi muslimani širom svijeta cijene i aspiriraju da postignu iste političke slobode koje Amerikanci uzimaju zdravo za gotovo. Njihova centralna pritužba je da je, ustvari, američka politika pomogla blokiranju sloboda koje su neophodne da se razviju lični i državni kapaciteti. Muslimanska društva imaju mnoge probleme, ali mržnja prema američkim političkim vrijednostima nije jedna od njih. Američki kreatori politike bi bili mudri kad bi se odrekli pojednostavljujućih, nepreciznih, i samo-služećih opisa problema. Umjesto toga, oni trebaju da razmotre korake koje Amerika može poduzeti da proširi te političke vrijednosti u područjima u kojima su iste primjećene samo po njihovoj odsutnosti. Za muslimane koji žive na Zapadu, napadi koji su se desili 11. septembra su momenat samo-odre|enja. Koliko god da su pratili probleme šireg muslimanskog svijeta, ogromna većina je shvatila da se najbliže identificiraju sa zapadnim vrijednostima i praksama. Ova reakcija sugerira da postoji tiha muslimanska većina u muslimanskom svijetu koja je uhvaćena izme|u moćnih snaga surovih i ukorijenjenih režima s jedne, i neumoljive moći ljutite supersile s druge strane. Trenutno ova većina ima na raspolaganju vrlo mali broj načina izražavanja, ucijepljena izme|u prihvaćanja mizernog status quo-a, i prelaska na stranu razbijačke vizije apokaliptičke konfrontacije. šta Amerika može učiniti da pomogne mobilizaciju ovoga kampa? šta može natjerati članove ove tihe većine da shvate da su nešto više od običnih posmatrača očito lažnog sukoba civilizacija koji se navodno odigrava pred njihovim očima? Danas većina umjerenih islamista, kao i mali broj liberalnih muslimana, zauzima jako niskoprofilnu javnu poziciju. Iako su osudili napade koji su se desili 11. septembra, oni oklijevaju da podrobno razmotre situaciju u njihovim društvima koja je doprinijela ovim problemima. Ova kratkovidnost djelimično dolazi iz zabrinutosti o priključenju američkom sveobuhvatnom, nepredvidivom, i beskrajnom planu o ratu protiv terorizma. Me|utim, ona isto tako dolazi iz nedostatka volje da se kažu gorke istine kada se samo društvo nalazi pod opsadom. Imajući u vidu autoritarne stvarnosti života u ovom dijelu svijeta, koja su prihvatljiva sredstva izražavanja jošuvijek na raspolaganju? Islamisti i drugi društveni lideri moraju naći načina da izraze kritiku muslimanskog društva koja će pokrenuti poziv za promjenu. ^ak i ako doživotni predsjednici ne mogu biti smijenjeni, drugi zahtjevi mogu biti postavljeni - traženje boljih javnih usluga, više prava, slobodnija ekonomija. Neoprostivo je da se muslimanska civilizacija, koja je predvodila svijet u nauci i umjetnosti skoro hiljadu godina, danas nalazi na samom začelju pismenosti u svijetu. Iako status žena široko varira u muslimanskom svijetu, njihov nivo obrazovanja i učešća u društvu je sveukupno na depresivno niskom nivou - što nije samo ljudski skandal, nego je i primarni indikator nerazvijenosti. Kada visoko tradicionalne ili fanatične grupe pokušavaju da definiraju Islam pozivajući se na društveni poredak iz daleke prošlosti, onda treba podići glas da im se zaniječe taj monopol. Sjedinjene Države trebaju, u me|uvremenu, doprinijeti ovome pokušaju time što će početi snažnu kooperaciju sa muslimanima izvan SAD-a, uključujući tu i one muslimanske vjerske vo|e koji uživaju visoki ugled i autoritet kao ljudi čiji integritet nije kompromitiran. Obje strane će profitirati iz dijaloga koji će inicijalno pokazati dubok rascjep u misli i pristupu, ali koji će vremenom započeti premošćavanje mnogobrojnih podjela. Mnogi od ovih vjerskih vo|a predstavljaju neporecive umjerene snage unutar političkog islama, ali njihovo razumijevanje Zapada, iako daleko od uniformno neprijateljskog, sadrži greške i često je inicijalno neblagonaklono. Oni bi mogli dosta toga naučiti iz posjeta Sjedinjenim Američkim Državama i dijaloga sa Amerikancima - ako ikada uspiju dobiti vize. Bitno je napomenuti da postoje elementi na obe strane koji će se boriti protiv ovoga procesa. Prva grupa protivnika su sami “prijateljski” muslimanski tirani, oni režimi koji guše kritiku ugledne, neovisne uleme i koji ograničavaju njihove pokrete. Druga grupa protivnika dolazi iz Amerike. Oni će pokušati da diskreditiraju ove posjetitelje iz muslimanskog svijeta, ukazujući na njihove oštre riječi usmjerene protiv Izraela koje su ovi izjavili nekom prilikom. Uzimajući u obzir osjećaje koje budi Arapsko-Izraelski konflikt na Bliskom Istoku, vrlo mali broj - ako ijedan - prominentnih muslimanskih ličnosti ima historiju liberalnih me|ureligijskih dijaloga i tolerancije koje Amerikanci smatraju prirodnim i pogodnim. Ovo ih, me|utim, ne smije diskvalificirati kao potencijalne posrednike u ovom dijalogu. Uzimajući u obzir probleme koje razmatramo i stvarnost situacije u kojoj se nalazimo, inicijalni test za uključenje u ovu konverzaciju bi trebalo ograničiti na zabranu pozivanja na terorizam i zagovaranja rata. Turski rahat-lokum? Amerikanci trebaju poznavati stepen povezanosti Islama i politike širom muslimanskog svijeta. Ova veza može uzrokovati probleme, ali je istovremeno i stvarnost koja se ne može izmijeniti jednostavnim pozivanjem ka uvo|enju sekularizma. Sjedinjene Države moraju izbjeći manikejsku formulaciju koju je prihvatio Bush, a koja glasi da su ostale države “sa nama ili sa teroristima”; to nije stvarnost u današnjem svijetu, kao što ni islamizam nije Bin Ladenov poziv na “borbu izme|u Islama i kufra”. Istinska stvarnost je potencijalni uspon snaga u muslimanskom svijetu koje neće izmijeniti sam Islam, nego ljudsku interpretaciju islama, postavljajući time osnovu za muslimansku reformaciju i mogući dolazak politike koja će ujedno biti i autentično islamistička, ali istovremeno i autentično liberalna i demokratska. Pomoć ovim trendovima mora biti važan cilj američke spoljne politike. Jedan uspješan model koji može biti preslikan jeste Turska. Ovo nije zbog toga što je Turska “sekularna” država; ustvati, turski “sekularizam” je zapravo baziran na totalnoj državnoj kontroli, čak i suzbijanju religije. Turska postaje model upravo iz razloga jer turska demokratija pokušava nadvladati rigidnu državnu ideologiju i sa oklijevanjem dozvoliti nastanak islamističkih pokreta i partija koje odražavaju tradiciju, veći dio javnog mišljenja, i turski demokratski duh u razvoju. Politički islam u Turskoj je izvršio preobražaj, od početno uskog i nedemokratskog razumijevanja islama do relativno odgovorne snage, bez obzira da li se potpuno poklapa sa američkim idealima ili ne. Drugi obećavajući primjeri uključuju Kuvajt, Bahrein, Maroko, Jordan, Jemen, Maleziju i Indoneziju - zemlje koje se nalaze u različitim stadijima političke i društvene liberalizacije i evolucije. Ove zemlje rade na tome da izbjegnu društvenu eksploziju koja se javlja kao posljedica represije nad islamističkom politikom kao faktorom promjene. Otvaranje političkog procesa omogućava ljudima da razluče učinkovite umjerene snage od retorike radikala i nazadnjaka. što je jako bitno, gra|ana ovih zemalja nema mnogo unutar glavnih svjetskih terorističkih grupa, za razliku od gra|ana zemalja koje su američki saveznici, Egipta i Saudijske Arabije. Većina vodećih religija ima u sebi ugra|ene elemente tolerancije i netolerancije: netolerancije jer vjeruju da nose istinu, ponekad jedinu istinu, i tolerancije jer govore o humanosti, zajedničkom porjeklu ljudske vrste, konceptu Božije pravde, i humanom poretku koji bi važio za sve ljude. Nasilje ne dolazi samo iz religije - čak ni iz fanatične religije. Na kraju krajeva, najveći zločini i ubijajuće mašine u historiji su proizašle iz zapadnih, sekularnih ideologija: fašizma i komunizma. Religija neće nestati sa lica zemlje, čak ni u najrazvijenijim zapadnim zemljama, a pogotovo ne u muslimanskom svijetu. Zapad se mora suočiti sa ovom stvarnošću i pomoći ova ogorčena društva. U tom procesu, raznolike interpretacije islama - ključne političke stvarnosti današnjice - će se razvijati ili u pozitivnom smjeru uz podršku naroda, ili će izgubiti kredibilitet kada ne donesu ništa osim otrova. Muslimani će znati razlučiti izme|u više opcija onda kada im se ponudi pravo izbora. Teroristi moraju biti kažnjeni. Ali, da li će se Washington ograničiti na kažnjeničku taktiku koja tretira samo simptome krize u muslimanskom svijetu? Pravedno rješenje za Palestince i podrška regionalnoj demokratizaciji ostaju glavna oružja kojima se bori protiv porasta terorizma. Bilo bi katastrofalno za Ameriku, kao i još jedno okrutno poglavlje historije muslimanskog svijeta, kada rat protiv terorizma ne bi uspio liberalizirati ova utučena društva i kada bi, umjesto toga, još više pogoršao uvjete koji su doprinijeli rastućem anti-Amerikanizmu. Ako su društvo i njegova politika nasilni i nesretni, onda će i izražavanje njegovog vjerskog usmjerenja vjerovatno biti isto takvo. ----------------------------------------------------------------------- 1) Članak objavljen u Foreign Affairs, Vol.81, No.2, Mart/April 2002, str. 48-60. 2) Bivši zamjenik predsjedavajućeg u Nacionalnom Obavještajnom Vijeću (National Intelligence Council) u CIA. Trenutno završava pisanje knjige o islamizmu. Preveo: Ermin Sinanović, doktorant Odsjek za političke nauke, Syracuse University