Operacija Sfinga Claire Hoy i Victor Ostrovski Svjedok nekažnjenog državnog terorizma Bilješka priređivača Ovih se dana mnogo govori o terorizmu, državnom i svakom drugom. Ugledni profesor MIT-a, Noam Chomski i drugi su davno primijetili da se jedna država perfektno uklapa u definiciju državnog terorizma Ujedinjenih nacija iako nikad nije bila kažnjena za svoje postupke. Ovdje donosimo samo jednu od priča o terorističkom djelovanju te zemlje, štićenice samoproglašenog predvodnika borbe protiv terorizma. Štivo koje slijedi prolog je knjizi koju je 1990. g. objavio Victor Ostrovski, bivši, razočarani agent Mossada, inače ubjeđeni cionista koji je tu knjigu napisao, kako kaže, iz ljubavi prema Izraelu. Naime, on smatra da je Mossad izvan svake kontrole i da je najveći krivac što se cionistički san o jevrejskoj državi pretvorio u noćnu moru. Knjigu je izraelska država pokušala zabraniti i čak je bila dobila presudu u Kanadi i SAD o privremenoj obustavi njenog objavljivanja. No, kada se ispostavilo da je veliki broj kopija već poslat prikazivačima presuda nije obnavljana jer više nije imala smisla. Sama knjiga se smatra najvećim udarcem Mossadu od njegovoga postojanja do danas i dugo je bila bestseler u svijetu. Interesantno je da izraelski zvaničnici nikada nisu demantovali nijedan navod iz knjige. Priča koja slijedi samo je reprezentativna ilustracija onoga što se u knjizi može pročitati. Operacija Sfinga Claire Hoy i Victor Ostrovski Butrusu Ebenu Halimu bi se moglo oprostiti što je opazio tu ženu. Uostalom, bila je to zgodna plavuša u tijesnim farmericama i kratkoj bluzi koja je otkrivala taman dovoljno da pothrani želju svakog čovjeka za još. Ona se pojavljivala na njegovoj autobuskoj stanici u Villejuifu u južnom predgrađu Pariza svaki dan posljednje sedmice. Kako su samo dva autobusa koristila tu stanicu – jedan lokalni i drugi RATP za Pariz – i sa samo nekoliko stalnih putnika koji su stajali unaokolo, bilo ju je nemoguće neopaziti. Iako to Halim nije znao, to je bila poenta. Bio je avgust 1978. godine. Njena rutina, kao i njegova, činila se konstantnom. Ona je bila tamo kad je Halim stigao da sjede na svoj autobus. Nekoliko momenata kasnije, elegantno obučen čovjek svijetle kose i plavih očiju dojurio bi u crvenom ferariju BB512 dvosjedu, zaustavio bi se da pokupi plavušu i onda odjurio, nebo zna kuda. Halim, Iračanin, čija žena Samira više nije mogla podnijeti ni njega ni njihov dosadni život u Parizu, provodio je većinu svog usamljenog putovanja misleći o toj ženi. Vremena je imao naodmet. Halim nije bio naklonjen da usput priča sa bilo kim. Iračka obavještajna služba mu je naložila da koristi cirkularnu putanju do posla i da je često mijenja. Jedine konstante na tom putu bile su autobuska stanica blizu njegove kuće u Villejuifu i Gare Saint-Lazare metro-stanica. Tamo je Halim sjedao na voz za Sarcelles sjeverno od grada, gdje je radio na tajnom projektu koji je uključivao izradu nuklearnog reaktora za Irak. Jednoga dana drugi autobus je stigao prije ferarija. Žena je prvo pogledala niz ulicu tražeći pogledom auto a onda uđe u autobus. Halimov autobus je kasnio zbog malog “incidenta” dva bloka niže kada je pežo stao ispred njega. Nekoliko momenata kasnije ferari je stigao. Vozač je pogledom tražio djevojku unaokolo, a Halim, shvativši o čemu se radi, dovikne mu na francuskom da je otišla autobusom. Čovjek je izgledao zbunjeno i odgovorio na engleskom na što mu je Halim ponovio priču na engleskom. Zahvalan, čovjek je upitao Halima gdje ide. Halim mu je rekao do Medeleine stanice, nekoliko minuta pješke od Saint-Lazarea, i vozač – Ran S. – koga će Halim znati samo kao Engleza Jacka Donovana – kaza da i on ide tamo i ponudi mu da ga odbaci. Zašto da ne, pomisli Halim, ulazeći u auto i namještajući se za putovanje. Riba je progutala mamac. Po sreći, pokazalo se da je to bila zlatna riba za Mossad. * * * Operacija Sfinga završila je spektakularno 7. juna 1981. g. kada su izraelski vojni bombarderi američke proizvodnje razorili irački nuklearni kompleks Tamuz 17 (ili Osirak) u Tuwaithi, odmah izvan Bagdada, u drskom napadu na neprijateljskoj teritoriji. Ali to se desilo tek nakon što su međunarodne intrige, diplomatija, sabotaže i atentati koje je orkestrirao Mossad godinama uspijevali da odgode gradnju postrojenja, iako ga nisu uspjeli zaustaviti. Izraelski interes i briga za projekat su bili veliki od trenutka kada je Francuska potpisala ugovor da Iraku, svome tadašnjem 2. snabdjevaču naftom, proda nuklearni istraživački centar u jeku energetske krize iz 1973. g. Kriza je eskalirala interes za nuklearnu energiju kao alternativni izvor energije i zemlje koje su proizvodile sisteme drastično su povećavale svoju međunarodnu trgovinu nuklearnom tehnologijom. U to vrijeme, Francuska je Iraku htjela prodati 700 megavata snažan komercijalni nuklearni reaktor. Irak je uvijek insistirao da je istraživački centar bio namijenjen za miroljubive ciljeve, uglavnom da osigura energiju za Bagdad. Izrael je, s puno razloga, strahovao da će taj centar biti korišten za proizvodnju nuklearnih bombi za upotrebu protiv njega. Francuzi su pristali da prodaju 93-procentni obogaćeni uranijum za dva reaktora iz svoga vojnog postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Peirrelatteu. Francuska je pristala Iraku prodati četiri punjenja goriva: ukupno 68 kilograma obogaćenog uranijuma, dovoljno za proizvodnju četiri nuklearne bombe. Tada je američki predsjednik Jimmi Carter suprotstavljanje širenju nuklearnog oružja učinio okosnicom svoje vanjske politike i američki diplomati su aktivno lobirali Francuze i Iračane da promijene svoje planove. Čak su i Francuzi postali sumnjičavi prema iračkim namjerama kada je Irak glatko odbio njihovu ponudu da obogaćeni uranijum zamijene drugim, manje moćnim gorivom zvanim “carmel”, zamjenom koja može proizvesti nuklearnu energiju ali ne i nuklearnu bombu. Irak je bio neumoljiv. Dogovor je dogovor. U julu 1980. na pres konferenciji u Bagdadu, irački diktator Saddam Husejn odbacio je izraelsku zabrinutost kao neosnovanu rekavši da su par godina ranije “cionistički krugovi u Evropi ismijavali Arape koji su, kako su govorili, neciviliziran i nazadan narod, dobri samo za jahanje kamila u pustinji. Vidite kako danas isti ti krugovi i ne trepnuvši govore kako je Irak na pragu proizvodnje atomske bombe.” Činjenica da je Irak brzo hitao ka tom trenutku kasnih sedamdesetih godina potakla je AMAN, izraelsku vojnu obavještajnu službu, da pošalje dopis (pod šifrom “crno” za tajnu najvišeg stepena) Tsvyu Yamiru, viskom, proćelavom, bivšem generalu i tadašnjem šefu Mossada. AMAN je tražio preciznije informacije iznutra o stepenu razvoja iračkog projekta, pa je David Biran, šef Tsomata, Mossadovog odjela za regrutaciju, bio pozvan da vidi Zamira. Biran, Mossadov karijerista zaobljenog lica, i poznati kicoš, je potom održao sastanak sa svojim podređenim i naredio im da nađu direktnu iračku vezu u proizvodnom pogonu u Sarcellesu u Francuskoj. Detaljno dvodnevno pretraživanje dosjea nije donijelo nikakve rezultate pa je Biran nazvao šefa pariške stanice, Davida Arbela, bjelokosog poliglotu i Mossadovog karijeristu, dajući mu potrebne detalje za zadatak. Kao i sve stanice, ova u Parizu je bila smještena u dobro zaštićenom podzemlju izraelske ambasade. Arbel, kao šef stanice, bio je nadređen čak i ambasadoru. Mossadovi oficiri kontrolira svu poštu koja dolazi ili ide iz ambasade. Oni su također zaduženi za održavanje sigurnih soba (safe houses), poznatih kao “operativni apartmani”. Sama londonska stanica, naprimjer, posjeduje više od 100 stanova i iznajmljuje još pedeset njih. Pariz također ima i svoj dio sayanima, jevrejskih volontera iz svih grana života. Jedan od njih s pseudonimom Jacques Marcel, radio je u personalu u Sarcelles nuklearnom pogonu. Da projekat nije bio tako urgentan, od njega se ne bi tražilo da iznese stvarni dokument. U normalnim okolnostima, on bi informacije prenio verbalno, ili ih čak kopirao na papir. Uzimanje dokumenta uključivalo je rizik da ga uhvate i sayana je dovodilo u opasnost. Ali u ovom slučaju oni su odlučili da im treba originalni dokument, prije svega zato što se arapska imena lahko zamijene (oni koriste različita imena u različitim situacijama). Da bi, dakle, bili sigurni, od Marcela je zatraženo da iznese listu svih Iračana koji su tamo radili. S obzirom da je svakako trebao doći u Pariz na sastanak naredne sedmice, Marcelu je kazano da listu osoblja stavi u gepek svoga auta skupa sa drugim papirima koje je legitimno donosio na sastanak. Noć ranije, Mossadov katsa (oficir za vezu) ga je sreo, uzeo duplikat ključa od gepeka i dao mu instrukcije. Marcel je trebao napraviti jedan krug sporednom ulicom u blizini Ecole Millitaries u zakazano vrijeme. Tamo će vidjeti crvenog pežoa sa određenom naljepnicom na zadnjem staklu. Auto će biti iznajmljeno i ostavljeno cijelu noć ispred kafea kako bi se osiguralo mjesto za parkiranje, vječiti problem u Parizu. Marcelu je reklo da napravi krug oko zgrade i kada se vratio pežo će izaći sa parkinga i osloboditi mu mjesto. Tada će, rečeno mu je, jednostavno otići na svoj sastanak ostavljajući listu osoblja u gepeku. S obzirom da su uposleni u osjetljivim industrijama podložni nenajavljenim sigurnosnim provjerama, Mossad je pratio Marcela na putu do mjesta sastanka a da to on i ne zna. Nakon što su ustanovili posigurno da ga niko ne prati, dva Mossadova čovjeka uzela su dosje iz gepeka i ušla u kafe. Dok je jedan čovjek naručivao piće drugi je otišao u toalet. Tamo je izvadio kameru sa četiri aluminijske nožice na preklapanje koja se zvala “clamper”. Ova spravica štedi vrijeme utoliko što je već u fokusu i što koristi rolnu koju je proizveo Mossadov odjel za fotografiju na koju staje 500 snimaka…. Nakon što je fotografisao tri stranice čovjek je dosje ostavio u Marcelov gepek i otišao. Imena su odmah poslana kompjuterom u Tel Aviv koristeći standardni Mossadov dupli sistem, kodiranja. Svaki fonetski glas ima broj. Ako je ime Abdul, naprimjer, onda “Ab” može biti označeno sa brojem 7 i “dul” 21. Da bi dodatno ukomplicirali stvar, svaki broj ima regularni kod – slovo ili drugi broj – i ovo “sleeve” kodiranje se mijenja svake sedmice. Čak i tad, svaka poruka govori samo dio priče tako što je jedna sadržavala kod koda za “Ab” dok bi druga sadržala kod koda za “dul”. Čak i ako bi ova poruka bila presretnuta, ona ne bi značila ništa za osobu koja bi je pokušala dekodirati. Na taj način, cijela lista osoblja je bila poslana u sjedište u dvije odvojene kompjuterske poruke. Čim su imena i pozicije bile dekodirane u Tel Avivu, bile su poslane Mossadovom istraživačkom centru i AMAN-u, ali, s obzirom da su Iračani zaposleni u Sarcellesu bili znanstvenici, koji ranije nisu smatrani opasnim, Mossad je imao malo pohranjenih podataka o njima. Odgovor je stigao od Tsomatovog šefa da se “gađa najlakša meta”, što je značilo da se nađe najlakši cilj. I to brzo. Tako su se odlučili za Butrusa Ebena Halima. Pokazalo se da je to bio dobra potez, iako je tada izabran jer je bio jedini irački znanstvenik koji je dao kućnu adresu. To je značilo da su drugi bili ili oprezniji i sigurnosno svjesniji ili su živjeli u vojnim stanovima blizu postrojenja. Halim je bio i oženjen (samo pola Iračana na projektu je bilo), ali nije imao djece. Za 42 godine starog Iračanina ne imati djece nije bilo uobičajeno. Nije to bio znak normalnog, sretnog braka. Sada kada su imali svoj cilj, slijedeći problem je bio kako ga “regrutirati”, posebno zato što je instrukcija iz Tel Aviva glasila da u ovoj operaciji ne smije biti greške. Dva tima su bila pozvana da se obavi posao. Prvi, yarid, tim zadužen za evropsku sigurnost, trebao je ustanoviti Halimov raspored i raspored njegove žene Samire, provjeriti da li je pod francuskom ili iračkom prismotrom i osigurati apartman u blizini preko sayana koji se bavi trgovinom nekretninama. Drugi, neviot, je bio tim koji je trebao obaviti sve neophodne upade i provale i instalirati prislušne aparate… Yarid tim sigurnosnog odjela se sastojao od tri tima od sedam do devet ljudi svaki, sa dva tima u inostranstvu i jednim u Izraelu. … Neviot odjel se također sastojao od tri tima eksperata obučenih za prikupljanje informacija iz objekata, što znači upade ili fotografiranje stvari kao što su dokumenti, ulazak i izlazak iz soba i zgrada radi postavljanja prislušne opreme bez ostavljanja tragova ili susretanja sa bilo kim. .. Ovi timovi imaju master ključeve za većinu glavnih hotela u Evropi i stalno izmišljaju nove metode otvaranja vrata opremljenih bravama koje se otvaraju karticom, kodiranim ključevima i na razne druge načine. Neki hoteli, naprimjer, imaju čak i brave koje se otključavaju otiscima prstiju. Jednom kada su prislušni aparati ili “bube” postavljeni i operativni u Halimovom stanu, uposleni u Shiclutu (Odjel za prisluškivanje) će početi slušati i bilježiti razgovor. Traka će od prvog dana biti poslana u sjedište u Tel Avivu, gdje se određuje o kom dijalektu je riječ nakon čega bi marats, ili slušači, koji najbolje razumiju taj dijalekt bili poslani iz Izraela što je najbrže moguće da nastave elektronski nadzor i direktno prevode za parišku stanicu. U tom trenutku sve što su imali bili su ime i adresa. Nisu imali čak ni sliku Iračanina i zasigurno nisu mogli garantirati da će on biti koristan. Yaridov tim je počeo nadgledanjem zgrade u kojoj je stanovao sa ulice i špijuniranjem iz obližnjeg apartmana samo da vide kako Halim i njegova žena izgledaju. Prvi stvarni kontakt ostvaren je dva dana kasnije kada je atraktivna žena sa kratko ošišanom kosom, predstavljajući se kao Žaklina (Jacqueline), pokucala na Halimova vrata. Bila je to Dina, yaridov radnik, čiji je zadatak bio da jednostavno dobro vidi ženu i opiše je timu kako bi ozbiljno praćenje moglo početi. Dinin izgovor/paravan je bila prodaja parfema, koje je dobivala u velikim količinama. S aktovkom i narudžbenicama, Dina je krenula od vrata do vrata nudeći svoje mirise svim stanovima trospratnice kako ne bi izazvala nikakve sumnje. Potrudila se da u Halimov stan stigne prije nego se on vrati s posla. Samira je bila oduševljena ponuđenim parfemima. Kao i većina žena u zgradi. Nikakvo čudo, s obzirom da su cijene bile mnogo niže nego u maloprodaji. Od kupaca je traženo da pola plate unaprijed a pola po dostavi, uz obećanje da će dobiti “besplatan poklon” kada narudžba bude isporučena. Još bolje, Samira je “Žaklinu” pozvala unutra i otvorila joj svoje srce o tome kako je nesretna, kako njen muž nema ambicija, kako ona dolazi iz bogate porodice i kako je umorna od trošenja vlastitog novca za život i kako – BINGO – za dvije nedjelje putuje u Irak jer njena mama ide na ozbiljnu operaciju. To će njenoga muža ostaviti samoga i još ranjivijeg. “Žaklina”, predstavljajući se kao studentica iz dobre familije sa juga Francuske koja prodaje parfeme da bi zaradila dodatni džeparac, bila je puna razumijevanja za Samirinu patnju. Iako je njen inicijalni zadatak bio samo da opiše ženu, ovaj uspjeh je bio nesporan. Prilikom praćenja, svaki i najmanji detalj se prenosi nakon svake faze u sigurnu kuću, gdje tim vari informacije i planira slijedeći korak. To obično znači sate ispitivanja, provjere svakog detalja iznova tako da temperamenti prorade dok različiti ljudi diskutuju o važnosti određenog poteza ili fraze. Članovi tima puše, paleći jednu od drugu, ispijaju kahvu jednu za drugom i atmosfera u sigurnoj kući biva sve napetija kako sati prolaze. Tako je odlučeno da se, kada je Dina (Žaklina) već našla zajedničku riječ sa Samirom, taj sretni obrat događaja može iskoristiti da se ubrzaju stvari. Njen slijedeći zadatak je bio da ženu izvede iz stana dva puta – prvi puta da tim može odrediti koje je najbolje mjesto za instaliranje prislušnih uređaja i drugi put da ih instalira. To je značilo ući unutra, napraviti fotografije, premjeriti stan, … i sve drugo što je trebalo da se garantira da se istovjetna replika stvari napravi, ali sa bubom u njoj. Kao i u svemu što Mossad radi, kriterij je da se na minimum smanji rizik. Tokom prve posjete, Samira se požalila na svoje probleme sa pronalaskom dobrog frizera da učini nešto po pitanju boje njene kose. Kada se Žaklina vratila dva dana kasnije sa robom (ovaj put tik prije nego se Halim trebao vratiti kući kako bi mogla vidjeti kako je izgledao) Samiri je ispričala o svoj osobnom modnom frizeru na lijevoj obali. “Pričala sam Andreu za tebe, i rekao je da bi volio poraditi na tvojoj kosi”, rekla je Žaklina. “Trebat će nekoliko posjeta. On je tako detaljan. Ja bih stvarno voljela povesti te do njega.” Samira je prihvatila tu šansu. Ona i njen muž nisu imali pravih prijatelja u blizini, jako malo društvenog života, pa je prilika za par popodneva u gradu, daleko od beskrajne dosade njenoga stana, bila dobro došla. Kao Samirin specijalni poklon za kupovinu parfema, Žaklina je donijela neobičan privjesak za ključeve, sa malom zakačkom za svaki ključ. “Evo”, reče ona “daj mi ključeve od stana da to pokažem kako ovo radi.” Ono što Samira nije vidjela kada joj je dala ključ jeste da je Žaklina vješto ga stavila u malu kutiju koju je nosila oko zgloba, opšivenu da izgleda kao samo još jedan poklon ali ispunjen TALCUM-SPRINKLED plastelinom da se ne bi lijepio za ključ. Kada je ključ stavljen unutra i kutica zatvorena, ključ je ostavio perfektan otisak u plastelinu na osnovu koga je bilo moguće napraviti duplikat. Nevoit je mogao upasti u stan i bez ključa, ali zašto riskirati da budete otkriveni kada možete napraviti da uđete na prednja vrata kao da tu stanujete? Jednom kada su ušli, obavezno bi zaključali vrata i osigurali ih iznutra. Tako ako bi neko i uspio proći neopažen vanjskom nadzoru i pokušao otključati vrata, pomislio bi da se brava pokvarila i otišao bi po pomoć, dajući vremena onima unutra da se izvuku neopaženi. Kada je Halim bio identificiran, yarid je pokrenuo “nepomično praćenje”, metod kojim se određuje raspored osobe izbjegavajući pri tom svaku šansu da budete otkriveni. To znači praćenje po fazama bez da mu se zakačite za rep već tako što postavite čovjeka u blizini da gleda kuda se kreće. Nakon nekoliko dana takvog praćenja, drugi čovjek u susjednom stanu bi ga nadgledao i tako dalje. U Halimovom slučaju, ovo je bilo vrlo lahko jer je išao na istu autobusku stanicu svaki puta. Putem prislušnih uređaja tim je saznao kada tačno Samira leti za Irak. Čuli su i Halima kako joj govori da treba ići u iračku ambasadu radi sigurnosne provjere, upozoravajući Mossad da bude još oprezniji. Ali još nisu bili sigurni kako da ga regrutiraju, a s obzirom na vrhunski prioritet slučaja nisu imali mnogo vremena da odrede da li će Halim sarađivati ili ne. Upotreba otera, Arapa plaćenog da kontaktira druge Arape, je bila isključena kao veoma rizična u ovom slučaju. Ovo je bio lov s jednim metkom i nisu se željeli s tim poigravati. Ranije nade da će Dina kao Žaklina uspjeti doći do Halima preko njegove žene su ubrzo bile potopljene. Nakon drugog odlaska kod frizera, Samira više nije htjela imati bilo šta sa Žaklinom. “Vidjela sam kako gledaš na onu djevojku”, Samira je kazala Halimu tokom jedne od njihovih svađa. “ne moj da ti išta pada na pamet samo zato što ja nisam tu. Znam te ja dobro.” Tako su došli na ideju sa djevojkom na autobuskoj stanici, sa katsom Ranom S. kao bogatim Englezom, Džekom Donovanom. Iznajmljenom ferariju i Donovanovim drugim izmišljenim zamkama su ostavili da ostalo urade same. * * * Pri prvoj vožnji u ferariju, Halim nije otkrio ništa o svom poslu tvrdeći da je studenti – pomalo star, pomislio je Ran za sebe. Spomenuo je da njegova žena putuje i da voli dobro pojesti ali da ne pije jer je musliman. Donovan, ostavljajući svoje zanimanje nepreciziranim kako bi omogućio najveću moguću fleksibilnost, rekao je da se bavi međunarodnom trgovinom i sugerirao da bi Halim možda volio jednoga dana posjetiti njegovu vilu u unutrašnjosti ili mu se pridružiti na večeri dok mu je žena odsutna. Halim ništa nije obećao u tom trenutku. Slijedećeg jutra plavuša se ponovo pojavila i Donovan ju je pokupio. Dan poslije, Donovan se pojavio ali djevojka nije, i ponovo je ponudio Halimu da ga poveze u grad, sugerirajući da ovaj put prvo svrate na kahvu u obližnji kafe. Što se tiče lijepe pratilje, Donovan je objasnio: “Oh, to je samo FLOOZY koju sam slučajno upoznao. pomalo žalosno – bila je dobra, ako znaš na šta mislim. Ali toga nikad ne nedostaje, stari dječko.” Halim Samiri nije spominjao svoga novoga prijatelja. To je bilo nešto što je htio čuvati za sebe. Nakon što je Samira odletjela za Irak, Donovan, koji je regularno kupio Halima i postao jako prijatan, rekao je da mora ići u Holandiju radi posla na nekih deset dana. Halimu je dao svoju vizit-kartu – lažnu, svakako, ali ipak tačan broj na poslu, zajedno sa potpisom i imenom sekretarice ako bi Halim nazvao ili navratio, na impresivnoj adresi u obnovljenoj zgradi pri vrhu Champs Elysees. Cijelo to vrijeme, Ran (Donovan) je stanovao u sigurnoj kući gdje je, nakon svakog susreta sa Halimom, sretao šefa stanice ili njegovog zamjenika da planiraju slijedeći potez, pisao izvještaje, čitao transkripte sa buba, i proučavao svaki mogući scenario. Ran bi prvo napravio krug da bude siguran da nije praćen. U sigurnoj kući, zamijenio bi dokumenta, ostavljajući svoj britanski pasoš tamo. Od dva izvještaja koje je svaki put pisao, prvi je bio informativni izvještaj koji je sadržavao detalje onoga što je kazano na susretu. Drugi izvještaj, operativni izvještaj, bi sadržavao odgovore na pet “Ws”: who, what, when, where and why (ko, šta, kad, gdje i zašto). On je sadržavao sve što se desilo tokom susreta. Ovaj drugi izvještaj bi bio stvavljen u drugu omotnicu i predat bodelu, ili kuriru, koji prenosi poruke između sigurne kuće i ambasade. Operativni i informativni izvještaji se u Izrael šalju odvojeno, ili putem kompjutera ili diplomatskom poštom. Operativni izvještaj je raščlanjen na dijelove kako bi se izbjeglo otkrivanje. Prvi dio može sadržavati “Sreo sam se sa faktorom (vidi odvojeno),” dok bi drugi izvještaj sadržao lokaciju, i tako dalje. Svaka osoba ima dva kodirana imena, iako ne znaju svoja vlastita kodirana imena: jedan informativni kod i drugi operativni. Mossadova najveća briga su uvijek komunikacije. S obzirom da znaju šta mogu uraditi, znaju da to mogu i drugi učiniti. * * * Kako je Samira otputovala, Halim je prekinuo sa svakom rutinom, zaustavljajući se u gradu nakon posla da jede u restoranu ili da pogleda film. Jednoga dana nazvao je Donovana i ostavio poruku. Tri dana kasnije, Donovan je uzvratio poziv. Haim je želio izaći pa ga je Donovan izveo u skupi kabaret na večeru i šou. Insistirao je da sve sam plati. Halim je sada pio, i tokom duge noći, Donovan je skicirao posao na kome je radio da proda stare kontejnere u afričke zemlje gdje će biti korištene kao kućice. “Oni su očajni u nekim od tih zemalja. Samo isijeku prozore i vrata u tim kontejnerima i žive u njima, rekao je Donovan. “Našao sam čitavu liniju njih u Tulunu koje mogu gupiti budzašto. Idem tamo preko vikenda. Zašto se ne bi pridružio?” “Možda ti se i pridružim,” uzvrati Halim. “Ja se uopšte ne razumijem u biznis.” “Nonsens. Dalek je put tamo i nazad i volio bih imati neko društvo. Tamo ćemo prenoćiti i vratiti se u nedjelju. Uostalom, šta još imaš uraditi preko vikenda?” Plan umalo nije propao kada se lokalni sayan prehladio u posljednjem trenutku. Umjesto njega je uskočio katsa kao “biznismen” koji prodaje kontejnere Donovanu. Dok su se dvojica nagađala oko cijene, Halim je primijetio da je jedan kontejner, koji je bio na dizalici, zahrđao na dnu (oni su sve učinili – i nadali su se da će Halim primijetiti). Pozvao je Donovana ustranu da mu kaže, omogućujući svome prijetelju da snizi cijenu za nekih 1200 kontejnera. Te noći za večerom, Donovan je Halimu dao 1000 dolara u kešu. “Hajde, uzmi to,” kazao je. “Sačuvao si mi mnogo više vidjevši onu hrđu. To neće ništa značiti u Africi ali onaj kreten koji ih prodaje to ne zna.” Po prvi put, Halim je počeo shvatati da, uz dobar provod, njegovo novo prijateljstvo može biti profitabilno. Za Mossad, koji zna da novac, seks, i neka vrsta prsihološke motivacije – pojedinačno ili u kombinaciji – može kupiti gotovo sve, njihov čovjek je sada bio stvarno upecan. Bilo je vrijeme za pravi posao, ili tachless sa Halimom. Sada kada je znao da Halim ima puno pouzdanje u njegovu priču, Donovan je pozvao Iračanina u svoj luksuzni hotelski apartman u Sofitel-Bourbon u 32 rue Saint-Dominique. Pozvao je i mladu prostitutku, Marie-Claude Magal. Nakon što je naručio večeru, Donovan je svome gostu rekao da mora izaći radi hitnog posla, ostavljajući lažnu telex poruku iza sebe na stolu za Halima da pročita kao potvrdu. “Čuj, žao mi je zbog ovoga,” rekao je. “Ti se opusti i uživaj, a mi se vidimo.” Halim i prostitutka su se opustili i uživali. Sve je snimljeno, ne nužno zbog ucjene, već prosto da se vidi šta se dešavalo, šta će Halim reći i uraditi. Izraelski psihijatar je već išao preko svakog detalja izvještaja o Halimu ne bi li pronašao ključ za najefikasniji pristup čovjeku. Izraelski nuklearni fizičar je, također, bio na čekanju ustrebaju li njegove usluge. Ubrzo i hoće. Dva dana kasnije, Donovan se vratio i pozvao Halima. Uz kahvu, Halim je mogao jasno vidjeti da je jnegov prijatelj nervozan zbog nečega. “Imam šansu da napravim izvrstan posao sa njemačkom kompanijom o nekim specijalnim pneumatskim tubama za transport radioaktivnog materijala za medicinske svrhe,” povjerio se Donovan. “Sve je tako tehnički stručno. Radi se o mnogo novca, ali ja ne znam ništa o tome. Uputili su me na nekog engleskog stručnjaka koji se složio da ispita tube. Problem je što hoće mnogo novca a nisam siguran ni da mu vjerujem, u svakom slučaju. Mislim da je povezan sa Nijemcima.” “Možda ti ja mogu pomoći,” reče Halim. “Hvala, ali meni treba znanstvenika koji će ispitati ove tube.” “Ja sam znanstvenik,” prizna Halim. Donovan, vidno iznenađen, reče: “Šta hoćeš kazati? Mislio sam da si student.” “Morao sam ti to reći na početku. Ali ja sam znanstvenik koga je ovdje poslao Irak da radi na specijalnom projektu. Siguran sam da mogu pomoći.” Ran je kasnije izjavio da kada je Halim konačno priznao svoje zanimanje bilo mu je kao da je neko ispumpao svu njegovu krvi i umjesto njen upumpao led, a onda ispumpao led a ubacio ključalu vodu. Imali su ga! Ali Ran nije smio pokazati svoje oduševljenje. Morao je ostati hladan. “Čuj, ja se trebam s njima sastati u Amsterdamu ovog vikenda. Ja moram otići dan ili dva ranije, ali kako bi bilo da ja pošaljem po tebe svoj avion u subotu ujutro?” Halim je prihvatio. “Nećeš se pokajati zbog ovoga,” kazao mu je Donovan. “Mnogo će novca biti ako ova roba bude valjala.” Avion, privremeno prefarbana sa logom Donovanove kompanije, bio je Learjet koji je za ovu priliku poslan iz Izraela. Amsterdamski ured je pripadao bogatom jevrejskom biznismenu. Ran nije htio preći crvenu crtu sa Halimom jer ne bi koristio svoj lažni pasoš već svoje stvarne papire, uvijek preferirani način da se izbjegne moguće razotkrivanje na granici. Kada je Halim stigao u amsterdamski ured u limuzini koja ga je dočekala na aerodromu, ostali su već bili tamo. Dva biznismena su bili Itsik E., Mossadov katsa, i Benjamin Goldstein, izraelski nuklearni znanstvenik koji je imao njemački pasoš. On je donio sa sobom jednu pneumatsku tubu kao uzorak za Halima da ga ispita. Nakon kratke inicijalne diskusije, Ran i Itsik su napustili sobu, navodno da dovrše finansijski dio posla, ostavljajući dva znanstvenika nasamo da rasprave tehnička pitanja. Imajući zajendičke interese i znanje, dva čovjeka su osjetila instantnu bliskost i Goldstein je upitao Halima kako je znao tako puno o nuklearnoj industriji. Bio je to pucanj u tamu, ali mu je Halim, čija je odbrana potpuno otkazala, ispričao o svom poslu. Kasnije, kada je Goldstein kazao Itsiku o Halimovom priznanju, odlučili su da naivnog Iračanina izvedu na večeru. Ran se trebao ispričati da neće moći prisustvovati. Uz večeru, dva čovjeka su skicirala plan za koga su rekli da na njemu rade: prodaja nuklearnih postrojenja trećesvjetskim zemljama – za mirnodopske svrhe, svakako. “Projekat na kome radiš bi mogao biti perfektan model koga bismo mogli prodati ovim ljudima,” primijetio je Itsik. “Kad bi nam samo mogao pribaviti neke detalje, planove, ili takve stvari, svi bismo se na ovom obogatili.” “Ali ovo mora ostati između nas. Ne želimo da Donovan zna za ovo inače će tražiti udio u svemu. Mi imamo koncept a ti imaš ekspertizu. On nam ustvari ne treba.” Pa, nisam baš tako siguran,” kazao je Halim. “Donovan je bio dobar prema meni. I, nije li to, kako da kažem, na neki način, opasno?” “Ne. Nema nikakve opasnosti,” uzvratio je Itsik. “Ti mora da imaš regularan pristup tim stvarima. Mi ga samo želimo koristiti kao model, i to je sve. Mi bismo ti dobro platili i niko nikad ne bi znao. A i kako bi? To svi rade.” “Pretpostavljam,” uzvratio je Hlaim, još uvijek neodlučan, ali zaintrigiran mogućnošću velike zarade. “Ali šta sa Donovanom? Mrzim raditi iza njegovih leđa.” “Šta misliš, otkriva li on tebi sve svoje poslove? Hajde. On nikad neće za ovo saznati. Ti i dalje možeš biti prijatelj sa Donovanom i raditi posao sa nama. Mi mu zasigurno nikad nećemo kazati jer bi tada želio udio.” Sada su ga stvarno imali. Obećanje neizrecivog bogatstva bilo je malo previše. U svakom slučaju, Goldstein mu se svidio, a on im i nije pomagao da dizajniraju bombu. A Donovan i nije morao nikad za ovo saznati. Dakle, zašto da ne?, mislio je. Halim je i zvanično regrutiran. I kao i mnogi drugi regruti, on nije čak ni bio svjestan toga. Donovan je Halimu platio 8000 američkih dolara na ime pomoći oko tuba, i slijedećg dana, nakon proslave uz skup doručak i prostitutku u svojoj sobi, sretni Iračanin je privatnim avionom prebačen u pariz. * * * Sada je Donovan trebao nestati iz priče kako bi Halima poštedio nezgodne pozicije da mora da krije stvari od njega. Neko vrijeme, on je nestao, iako je ostavio broj svog londonskog telefona Halimu u slučaju da mu se htio javiti. Donovan je kazao da ima veliki posao u Engleskoj i da nije siguran koliko dugo će biti odsutan. Dva dana kasnije, Halim se u Parizu sreo sa svojim novim poslovnim saradnicima. Itsik, mnogo napasniji od Donovana, htio je nacrt iračkog postrojoenja uz detalje o lokaciji, kapacitetu i precizan plan završetka projekta. Halim je u početku odgovarao na zahtjeve bez vidljivih problema. Dva Izraelca su ga naučila kako da fotokopira koristeći “papir papir”, specijalnu vrstu papira koji se jednostavno stavi na dokument koga treba kopirati i pritisne nekom knjigom ili nečim drugim i tako ostavi na par sati. Slika se prenese na papir, koji i dalje izgleda kao obični papir, ali kada bude procesuiran, dobije se izvrnuta slika kopiranog dokumenta. Kako je Itsik gurao Halima da pribavi nove informacije, plaćajući mu obilato u svakoj fazi, Iračanin je počeo pokazivati znake nečega što se zove “špijunska reakcija”: naleti hladnoće i topline, visoke temperature, nemogućnost da spava ili se smiri – stvarni fizički simptomi izazvani strahom od otkrivanja. Što više odaješ tajni, to se više bojiš posljedica svojih postupaka. Šta učiniti? Jedino čega se Halim mogao sjetiti je da nazove svoga prijatelja Donovana. On će znati šta činiti. On zna ljude na visokim i misterioznim položajima. “Moraš mi pomoći,” zavapio je Halim, kada je Donovan uzvratio poziv. “Imam problem, ali ne mogu o njemu govoriti preko telefona. U frci sam. Treba mi tvoja pomoć.” “Za to prijatelji i postoje,” uvjeravao ga je Donovan, rekavši Halimu da on svakako dolazi u Pariz za dva dana i da će ga sresti u Sofitel apartmanu. “Uletio sam u klopku,” zavapio je Halim, priznajući čitav “tajni” dogovor koga je napravio sa njemačkom kompanijom u Amsterdamu. “Žao mi je. Ti si tako dobar prijatelj. Ali novac me povukao. Moja žena uvijek želi da zarađujem više, da idem naprijed. Vidio sam šansu. Bio sam tako sebičan i tako glup. Molim te da mi oprostiš. Treba mi tvoja pomoć.” Donovan je bio velikodušan u svemu tome, kazavši Halimu “To je posao.” Ali je nastavio kazavši da bi Nijemci, ustvari, mogli biti ljudi američke CIA-e. Halim je bio zaprepašten. “Dao sam im sve što sam imao,” rekao je, i obradovao Rana. “Ipak, oni traže još.” “Dozvoli mi da razmislim malo o ovome,” kazao je Donovan. “Znam neke ljude. U svakom slučaju, nisi ti prvi momak koji se poveo za novcem. Opusti se i uživaj. Ove stvari rijetko završe tako loše kao što se čine ako stvari dovedeš do kraja kako valja.” Te noći, Donovan i Halim su izašli na večeru i piće. Kasnije, Donovan mu je naručio još jednu prostitutku. “Ona će ti opustiti živce,” smijao se. Zaista, jeste. Samo je pet mjeseci prošlo od početka operacije, malo vremena za ovakvu vrstu posla. Ali sa tako visokim ulozima, brzina se smatrala suštinskom. Ipak, oprez je bila ključna riječ u ovoj fazi. Sa tako prepadnutim i nervoznim Halimom moralo se postupati pažljivo. Nakon još jedne duge i vruće sesije u sigurnoj kući, donijeta je odluka da Ran ode Halimu i kaže mu da je to bila ustvari CIA-ina operacija. “Objesit će me,” zavapio je Halim. “Objesit će em.” Ne. Neće,” uvjeravao ga je Donovan, vadeći iz džepa papir. “O da, tu je. Oni žele znati kako će Irak odgovoriti kada Francuska ponudi zamjenu za obogaćeni uranijum u formi tvari koja se zove “carmel”? Kaži im to i oni te više nikad neće uznemiravati. Oni te ne žele povrijediti. Samo žele informaciju.” Halim mu je rekao da Irak želi obogaćeni uranijum, ali u svakom slučaju, Yahia El Meshad, fizičar egipatskog porijekla, će stići za nekoliko dana da ispita projekat i oduči o tim stvarima u ime Iraka. “Hoćeš li ga ti sresti?” pitao je Donovan. “Da, da. Srest će se sa svima nama koji radimo na ovom projektu.” “Odlično. Onda ćeš možda moći doći do te informacije, i tvoje nevolje će biti okončane.” Halim, donekle rasterećen, odjednom je htio otići. S obzirom da je sada imao novac, prostitutku je iznajmljivao sam, prijateljicu Marie-Claude Magal, ženu koja je mislila da proslijeđuje informacije lokalnoj policiji, ali je ustvari radila za Mossad za jeftine pare. Zaista, kada je Halim rekao Magal da želi postati regularni klijent, ona mu je dala ime svoje prijateljice na sugestiju Donovana. Sada je Donovan insistirao da Halim zakaže večeru sa Mashadom u bistrou, gdje će on “slučajno” naići. Zakazane noći, pretvarajući se da je iznenađen, Halim je predstavio svoga prijatelja Donovana Meshadu. Oprezni Meshad je, međutim, jednostavno uzvratio sa ljubaznim “zdravo” i predložio Halimu da se vrati za njihov sto kada završi razgovor sa svojim prijateljem. Halim je bio odveć nervozan da bi i pomenuo pitanje carmela Meshadu, a znanstvenik nije pokazivao nikakav interes za Halimovo objašnjenje da njegov prijatelj može kupiti gotovo sve i da im jednoga dana može biti od koristi. Kasnije te noći, Halim je nazvao Donovana da mu saopšti da nije uspio saznati ništa od Meshada. Slijedeće noći, na sastanku u apartmanu, Donovan je ubijedio Halima da ako pribavi raspored transporta iz postrojenja u Sarcellesu u Irak, da će CIA biti time zadovoljna i da će ih povući sa njegovog slučaja. U to vrijeme, Mossad je od “bijelog” agenta koji je radio u finansijama za francusku vladu saznao da Irak nije pristao na zamjenu obogaćenog uranija sa carmelom. Ipak, Meshad, kao čovjek odgovoran za cijeli irački projekat, mogao je biti vrijedan regrut. Kada bi mu se samo moglo prići. Samira se vratila iz Iraka da bi našla potpuno promijenjenog Halima. Tvrdeći da je dobio promociju i povišicu plate, iznenada je bio romantičniji i počeo ju je izvoditi u restorane. Čak su razmišljali i o kupovini auta. I doko je Halim bio dobar znanstvenik, nije bio najmudriji u zemaljskim poslovima. Jedne noći, nedugo po povratku svoje žene, rekao joj je o svom prijatelju Donovanu i svojim problemima sa CIA-om. Ona je bila izvan sebe. Dva puta tokom svoje galame na njega ona je kazala da su to možda izraelski obavještajci, a ne CIA. “Šta Amerikance briga?” vikala je. “Ko bi drugi osim Izraelaca i glupe kćeri moje majke uopće htio pričati s tobom?” Ona i nije bila tako glupa. * * * Vozači druga dva kamiona koji su prevozili motore iz postrojenja Dessault Brequet za borbene avione “Miraž”u hangar u francuskom priobalnom gradu La Seyne-sur-Mer u blizini Tulona 5. aprila 1979. g. nisu ništa posumnjali kada im se usput pridružio treći kamion. U modernoj izvedbi trojanskoga konja, Izraelci su sakrili tim od pet neviot sabotera i nuklearnog fizičara, sve obučene u normalnu uličnu odjeću, u ogromni metalni kontejner, ubacujući ih tako u sigurnosnu zonu kao dio konvoja od tri kamiona, zahvaljujući informacijama koje im je dao Halim. Znali su da stražari više paze da šta ne bude iznijeto nego unijeto u krug. Obično samo mahnu konvoju da prođe. U svakom slučaju, Izraelci su igrali na tu kartu. Nuklearni fizičar je doveden iz Izraela da precizno odredi gdje postaviti eksploziv u uskladištena jezgra nuklearnog reaktora, koji je pravljen već tri godine, kako bi se postiglo maksimalno oštećenje. Jedan od stražara na smjeni je bio novozaposlen, tek nekoliko dana u službi. No, on je došao sa tako čistim dosjeom da niko ne bi posumnjao da bi on mogao uzeti ključ od magacina u kome je oprema namijenjena Iraku čekala transport za nekoliko dana. Po stručnom uputstvu fizičara, izraelski tim je postavio pet pakovanja plastičnog eksploziva, strateški pozicionirane na jezgra reaktora. Dok su čuvari stajali na ulazu u postrojenje njihovu pažnju je iznenada privukla gužva na ulici ispred njih gdje se činilo da je auto zakačilo pješaka, atraktivnu mladu ženu. Izgledalo je da nije opasno povrijeđena. Zasigurno, njene glasne žice nisu bile s obzirom da je glasno psovala zatečenog vozača. Ubrzo se okupila mala grupa da posmatra događaj, uključujući i sabotere, koji su preskočili ogradu u pozadini i onda obišli postrojenje i došli naprijed. Nakon što je prvo provjerio okupljenu masu da vidi da su svi stražari izvan opasnosti, jedan od njih je smireno i kradomice detonirao sofisticirani upaljač aparatom koga je držao u ruci, uništavajući 60% dijelova reaktora, praveći štetu od 23 miliona američkih dolara, vraćajući iračke planove nekoliko mjeseci unazad, ali začuđujuće, bez nanošenja štete drugoj opremi spremljenoj u magacin. Kada su stražari čuli eksploziju iza sebe odmah su potrčali ka oštećenom hangaru. Dok su to činili, auto koje je napravilo “udes” je odjurilo, dok su se saboteri i ozlijeđeni pješak, dobro obučeni u ovim stvarima, tiho razišli po raznim sporednim ulicama. Misija je bila puni uspjeh, ozbiljno odgađajući iračke planove, i usput izazivajući iračkog lidera Saddama Husejna. Organizacija za zaštitu okoliša po imenu Groupe des ecologistes francais, za koju se do tada nije čulo, preuzela je odgovornost za napad, iako je to francuska policija odbacila. Međutim, policijsko odbijanje da objavi ikakve informacije o istrazi sabotaže navela je novine da objave spekulativne priče o tome ko bi mogao biti odgovoran. France sižoir, naprimjer, je napisao da policija sumnja na “ekstremne ljevičare”, dok je Le Matin pisao da su to učinili Palestinci koji su radili za Libiju. Sedmičnik Le Point je ukazivao na FBI. Drugi su optuživali Mossad, ali je izraelska vlada zvanično odbacila optužbe kao “anti-semitizam”. * * * Halim i Samira su kući stiglo kasno iza ponoći, nakon opuštajuće večere u bistrou na lijevoj obali. On je uključio radio, nadajući se da će čuti malo muzike i opustiti se prije odlaska u krevet. Umjesto toga čuo je vijesti o eksploziji. Halim je uspaničio. Počeo je trčati po stanu, šutajući stvari nasumice, izgovarajući glasno mnoge nebuloze. “Šta ti je?” viknula je Samira. “Jesi li pobudalio?” “Digli su u zrak reaktor!” zavapio je. “Digli su ga u zrak! Sada će i mene dići u zrak!” nazvao je Donovana. U roku od jednog sata njegov prijatelj je nazvao. “Ne čini ništa glupo,” rekao mu je. “Ostani miran. Niko tebe ne može povezati sa ovim. Vidimo se sutra naveče u hotelu.” Halim se još uvijek tresao kada je stigao na zakazani susret. Nije spavao niti se brijao. Izgledao je prestravljeno. “Iračani će me sada objesiti,” kukao je. “Onda će me predati Francuzima da me giljotiraju.” Ovo nema veze s tobom,” uvjeravao ga je Donovan. “Razmisli. Niko nema razloga da tebe optužuje.” “Ovo je užasno. Užasno. Je li moguće da su Izraelci iza ovoga, Samira misli da su to oni. Može li to biti?” “Ma daj, čovječe, saberi se. Šta to pričaš? Ljudi s kojima radim nikada ne bi uradili tako nešto. Vjerovatno se radi o nekoj vrsti industrijske špijunaže. Mnogi se natječu na tom polju. Sam si mi to kazao.” Halim je rekao da ide nazad u Irak. Njegova žena je svakako htjela ići, a on je već dugo bio u Parizu. Želio je pobjeći od ovih ljudi. Oni ga neće slijediti do Bagdada. Donovan, u nadi da odagna svaku ideju o izraelskoj uključenosti, otišao je dalje sa svojom teorijom o industrijskoj špijunaži i rekao Halimu da ako stvarno želi novi život mogao bi se obratiti Izraelcima. On je imao dva razloga da to predloži: prvo, da se distancira od Izraelaca, i drugo, da pokuša otvorenu regrutaciju. “Oni će ti platiti. Dat će ti novi identitet i zaštititi te. Oni bi svakako željeli znati šta ti znaš o projektu.” “Ne, ne mogu,” bio je Halimov odgovor. “ne sa njima. Idem kući.” I otišao je. * * * Meshad je još uvijek bio problem. Sa pedigreom jednog od rijetkih arapskih znanstvenika sa ekspertizom u oblasti nuklearne fizike, bliskih visokim iračkim vojnim i civilnim vlastima, Mossad se još uvijek nadao da ga može regrutirati. Jer uprkos Halimovoj neupitnoj želji, nekoliko pitanja je ostalo neodgovoreno. Sedmog juna 1980. g. Meshad je imao još jedno od svojih čestih putovanja u Pariz, ovaj put da prenese neke od posljednjih odluka vezano za projekat. Tokom posjete postrojenju u Sarcellesu francuskim znanstvenicima je rekao: “Mi stvaramo promjenu u svjetskoj arapskoj povijesti,” što je bilo upravo ono čega se Izrael bojao. Izraelci su presreli francuske telekse koji su otkrivali detalje Meshadovog putovanja i gdje će odsjesti (soba 9041 u hotelu Meridie), olakšavajući posao postavljanja prislušnih aparata prije nego dođe. Meshad je rođen u Banhamu, Egipat, 11. januara 1932. g. Bio je ozbiljan, briljantan znanstvenik i njegova gusta, crna kosa je počela vidljivo opadati. U njegovom pasošu je pisalo da je profesor na odsjeku za atomsku energiju Univerziteta u Aleksandriji. U intervjuu datom kasnije jednim egipatskim novinama, njegova žena, Zamuba, je izjavila da su bračni par i njihovo troje djece (dvije kćeri i sin) trebali krenuti na odmor u Kairo. Čak su bili kupili i karte kada ga je nazvao službenik i postrojenja u Sarcellesu. Čula ga je kada je rekoa: “Zašto ja? Mogu poslati stručnjaka.” Kazala je da je od tog momenta bio veoma nervozan i ljut i da ona vjeruje da je u francuskoj vladi bio izraelski špijun koji mu je postavio zamku. “Bilo je opasno, svakako. Govorio mi je da će nastaviti raditi na zadatku pravljenja bombe čak i ako bi to morao platiti svojim životom.” Zvanična vijest, koju su medijima proslijedile francuske vlasti, bila je da je Meshadu u liftu prišla prostitutka kada se vraćao u svoj sobu na 9. spratu oko 7 uveče olujnog 13. juna 1980. godine. Mossad je otprije znao da je Meshad bio ogrezao u neprirodnom seksu, ustvari sadomazohizmu, a prostitutka s lažnim imenom Marie Express ga je redovno zabavljala. Rečeno joj je da se pojavi oko !9:30. Njeno pravo ime je bilo Marie-Claude Magal, koju je Ran u početku poslao Halimu. Iako je mnogo toga uradila za Mossad, nikad joj nije rečeno ko su njeni poslodavci stvarno bili. A ona nije marila, dokle god su plaćali. Oni su znali i da je Meshad tvrd orah, ne lahko svarljiv kao Halim. A s obzirom da je ostajao još samo nekoliko dana, odlučeno je da mu se priđe direktno. “Ako se složi, regrutiran je,” pojasnio je Arbel. “Ako ne, mrtav je.” On se nije složio. Yehuda Gill, katsa koji je govorio arapski, bio je poslan na Meshadova vrata kratko prije nego je Magal stigla. Otvorivši vrata dovoljno samo da proviri, ali ostavljajući ih na lancu, Meshed je promrsio: “Ko si ti? Šta hoćeš?” “Dolazim od sile koja će platiti mnogo novca za odgovore,” odgovorio je Gil. “Gubi se, pašče jedno, ili ću pozvati policiju,” uzvratio je Meshad. I Gil je otišao. Ustvari, on je odmah odletio za Izrael, tako da ne bi nikako mogao biti doveden u vezu sa Meshadovom sudbinom. Što se Meshada tiče, on je drugačije završio. Mossad ne ubija ljude osim ako nemaju krv na svojim rukama. Ovaj čovjek bi imao krv izraelske djece na svojim rukama ako bi završio svoj projekat. Onda, zašto čekati? Izraelski špijuni su sačekali bar toliko da Magal zabavi Meshada i ode nekoliko sati kasnije. Neka bar umre sretan, mislili su. Kako je Meshad zaspao, dva čovjeka su tiho ušla u apartman koristeći master-ključ i presjekli mu vrat. Njegovo krvlju poprskano tijelo je našla sobarica sutra ujutro. Ona je dolazila do vrata nekoliko puta ali ju je natpis “Ne uznemiravaj!” obeshrabrivao. Konačno je pokucala na vrata i kada niko nije odgovorio, ušla je. Francuska policija je tada rekla da je to bio profesionalno obavljen posao. Ništa nije uzeto. Ništa od novca. Nikakvi dokumenti. Samo je peškir sa tragovima ruža nađen na podu kupatila. Magal je bila šokirana kada je čula za umorstvo. Uostalom, Meshad je bio živ kada ga je ona ostavila. Dijelom da zaštiti sebe, a dijelom jer je bila sumnjiva, ona je otišla u policiju i prijavila da je Meshad bio ljut kada je ona došla, galameći na nekog čovjeka koji mu je nešto ranije prišao i htio kupiti informacije. Magal je svoj postupak povjerila svojoj prijateljici, ranijoj Halimovoj “regularnoj curi”, koja je opet tu informaciju proslijedila Mossadovoj kontakt osobi. Kasno 12. juna 1980. g. Magal je “radila” na St-German bulevaru kada je čovjek u crnom mercedesu zaustavio i pokazao joj da dođe okolo sa vozačeve strane. Nije bilo ništa čudno u tome, ali kako je počela razgovarati sa svojim potencijalnim klijentom, drugi crni mercedesa je sišao sa trotoara i pojurio u velikoj brzini niz aveniju. U pravom trenutku, vozač iz parkiranog auta je snažno gurnuo Magal, bacivši je nazad pred auto koje je dolazilo. Bila je mrtva na licu mjesta. Oba auta su odjurila u parišku noć. * * * I dok su i Magal i Meshad bili ubijeni od strane Mossada, unutrašnji potezi koji su vodili do njihovih smrti su bili dramatično različiti. Prvo, Magal. Briga za nju je postala ozbiljna u sjedištu Mossada u Tel Avivu kako su različiti izvještaji sa terena pristizali, bili dekodirani i analizirani. Postalo je jasno da je ona išla u policiju i da je mogla stvoriti ozbiljne probleme. Ova zabrinutost je bila prenijeta prema vrhu administrativne piramide, da bi konačno stigla do šefa Mossada, gdje je konačna odluka da je se “isključi” donesena. Njeno ubistvo je bilo u kategoriji operativne hitnosti, vrstu situacija koje se ponekad pojavljuju tokom operacija, kada odluke moraju biti donesene relativno brzo na temelju preciznih okolnosti datog slučaja. Odluka da se ubije Meshad, međutim, potekla je iz ultra-tajnog sistema koji uključuje formalnu “listu za odstrel”, i koja zahtijeva ličnu suglasnost premijera Izraela. Broj imena na listi varira značajno od samo jednog do 100 ili tako nešto, zavisno od anti-izraelskih terorističkih aktivnosti. Zahtjev da se nekoga stavi na listu za odstrjel pravi šef Mossada i šalje ga kabinetu premijera. Recimo da se, naprimjer, desio teroristički napada na izraelski cilj – što istovremeno ne mora nužno da znači i jevrejski. Može to biti napad na El Alov ured u Rimu, naprimjer, u kome je stradalo nekoliko italijanskih državljana. Ali to bi ipak bio napad na Izrael jer je taj napad bio planiran da obeshrabri ljude da putuju El Alom, izraelskom aviokompanijom. Recimo da Mossad zna zasigurno da je Ahmed Džibril krivac koji je naredio i/ili organizirao napad. U tom trenutku, Mossad predlaže Džibrilovo ime premijerovom kabinetu. Premijer onda ime šalje specijalnom sudskom odboru, tako tajnom da Vrhovni izraelski sud ne zna da on i postoji. Odbor, koji zasjeda kao vojni sud i sudi optuženom teroristi u odsustvu, sastoji se od sigurnosnih ličnosti, vojnih službenika i službenika Ministarstva pravde. Saslušanje, u okruženju sličnom onom sudskom, se održavaju na različitim lokacijama, često u nečijoj privatnoj kući ili stanu. I osoblje odbora i lokacija suđenja se mijenjanju za svaki slučaj. Dva advokata se imenuju za slučaj, jedan da predstavlja državu, ili tužioca, a drugi odbranu iako optuženi nema pojma o procesu. Sud tada odlučuje na temelju podnesenih dokaza da li je čovjek – u ovom slučaju Džibril – kriv po optužnici. Ako se ustanovi da je kriv, a optuženi u ovoj drami obično budu, “sud” može narediti dvije stvari: ili da bude doveden u Izrael i izveden pred regularni sud, ili, ako je to odveć opasno ili nemoguće, da bude ubijen prvom prilikom. Ali prije nego to bude urađeno, premijer mora potpisati naredbu o smaknuću. Praksa je različita, zavisno od premijera. Neki potpisuju dokumente unaprijed. Drugi insistiraju da se prvo provjeri da li će potez stvoriti ikakve političke poteškoće u tom trenutku. U svakom slučaju, jedna od prvih obaveza svakog novog izraelskog premijera je da pročita listu za odstrjel i odluči da li će parafirati ili ne svako ime na listi. * * * Bilo je to 7. juna 1981. g. u 4 sata popodne vedre, sunčane nedjelje kada je skupina od dvadeset borbenih aviona F-15 i F-16 američke proizvodnje poletjela iz Biršibe (a ne iz Elata, kako se obično može pročitati, jer je on blizu jordanskim radarima) na podli devedesetominutni, 1050 km dugi put preko neprijateljskih zemalja do Tuwaithe, neposredno izvan Bagdada, s ciljem da u zrak dignu iračko nuklearno postrojenje. Pratio ih je avion koji je ličio na Aer Lingusov komercijalni avion (Irci iznajmljuju svoje avione arapskim zemljama tako da to ne bi bilo sumnjivo), a ustvari bio je to izraelski Boing 707 za punjenje aviona gorivom u zraku. Borbeni avioni su letjeli gusto grupisani s Boingom koji je letio odmah ispod njih tako da se na radaru činilo da se radi o samo jednom avionu, civilnom avionu na civilnoj ruti. Bombarderi su letjeli “tiho”, što znači da nisu odašiljali nikakve poruke ali su ih primali od aviona za elektronsko ratovanje i komunikacije koji je također ometao druge signale uključujući neprijateljske radare. Na otprilike pola puta, iznad iračke teritorije Boing je gorivom napunio borbene avione. (Put nazad u Izrael je bio odveć dug da se izvede bez dopunjavanja gorivom a nisu mogli rizikovati da to rade poslije napada s obzirom da su mogli biti gonjeni, pa su se zato odlučili za drsko punjenje direktno iznad Iraka). Nakon punjenja , Boing se izdvojio iz formacije. Pratila su ga dva lovca radi zaštite. Preletjeli su preko Sirije i sletjeli na Kipru kao da se radi o regularnom komercijalnom letu. Dva borbena aviona su ostala uz Boing samo dok nije napustio neprijateljski teritorij i onda se vratili u svoju bazu u Biršibi. U međuvremenu, ostali borbeni avioni nastavili su svoj let, naoružani Sidewinder raketama, oklopnim bombama i tonu teškim “laserski navođenim” bombama. Zahvaljujući informacijama originalno dobivenim od Halima, Izraelci su tačno znali gdje da udare kako bi izazvali maksimalnu štetu. Ključ je bio sravniti sa zemljom kupolu u srcu postrojenja. Izraelski špijun je bio na terenu sa signalnom stanicom i slao jake kratke signale u dogovorenim intervalima kako bi naveo avione na cilj. Postoje u suštini dva načina pronalaska cilja. Prvo, da ga vidite svojim očima. Ali da biste to mogli učiniti na brzini većoj od 1500 km/sat vi morate dobro poznavati područje, posebno ako se radi o relativno malom cilju. Orijentiraš se pomoću reljefa, ali morate znati teren, prepoznati određene orijentire na terenu. Izraelci očito nisu imali priliku da uvježbavaju svoje manevre iznad Bagdada. Oni su vježbali iznad svoje teritorije, ali, na modelu postrojenja, prije nego su krenuli u napad na stvarni cilj. Drugi metod pronalaska cilja je da imate signalnu stanicu koja će vas voditi. Oni su imali jednu izvan postrojenja, ali da bi bili apsolutno sigurni, od Damiena Chassepieda, francuskog tehničara koga je vrbovao Mossad, zatražili su da u samu zgradu postavi aktovku sa odašiljačem signala. Iz nepoznatih razloga Chassepied se zadržao unutra i bio jedina ljudska žrtva tog izvanrednog napada. U 6:30 popodne, u Iraku, avioni su se vinuli sa prizemnog nivoa na kome su letjeli (da bi izbjegli radar) tako nisko da su mogli vidjeti seljake na obližnjim poljima na visinu od nekih 700 metara neposredno prije nego su stigli do cilja. Tako su se brzo vinuli da su iznenadili odbrambene radare, dok je zalazeće sunce iza napadača zaslijepilo iračku protivzračnu odbranu. Bombarderi su se onda, jedan iza drugoga, tako brzo obrušili da su Iračani uspjeli ispaliti tek nekoliko bezopasnih rafala u zrak. Ali nijedna SAM raketa nije bila ispaljena, i nijedan irački avion nije bio poslan da goni napadače na povratku u Izrael. A oni su se vratili leteći na višoj visini i to direktno preko Jordana ostavljajući snove Saddama Husejna o pretvaranju Iraka u nuklearnu silu u prašini. Što se samog postrojenja tiče, ono je bilo potpuno razoreno. Ogromna kupola iznad zgrade sa reaktorom je bila potpuno uništena a osnaženi zidovi zgrade su bili razvaljeni. Druge dvije glavne zgrade, obje od vitalnog značaja za projekat su bile ozbiljno oštećene. Video snimak koga su napravili izraelski piloti i koji je kasnije pokazan izraelskoj parlamentarnoj komisiji uhvatio je trenutak kada se jezgro reaktora raspada u paramparčad i pada u bazen za hlađenje. Begin je originalno napad planirao za kraj aprila na temelju sigurnosnih podataka koje je prikupio Mossad da će reaktor početi sa radom 1. jula. Napad je otkazao nakon što su novine objavile priče o tome kako bivši ministar odbrane Ezer Weizman svojim prijateljima povjerio da Begin “priprema avanturističku predizbornu operaciju”. Drugi planirani datum, 10. maj, samo sedam sedmica prije izraelskih izbora 30. juna, je propušten kada je lider Radničke partije Šimon Peres poslao Beginu “osobnu i top-tajnu bilješku” u kojoj ga je upozorio da bi se trebao “ustegnuti” od napada jer Mossadavi podaci nisu bili “realni”. Peres je predviđao da bi napad mogao izolirati Izrael kao “drvo u pustinji”. * * * Samo tri sata nakon što su poletjeli, borbeni avioni se sigurno vratili u Izrael. Već dva sata premijer Menahim Begin je čekao vijesti u svojoj kući u Ulici Smolenskina, uz prisustvo cijele vlade. Malo prije 7 uveče, general Rafel Eitan, vrhovni komandant izraelske armije, nazvao je Begina da mu kaže da je misija uspjela (ova posljednja faza je nazvana Operacija Babilon) i da su svi bili na sigurnom. Prema izvještajima, Begin je na to na hebrejskom rekao “Neka je blagoslovljen Bog!”. Momentalna reakcija Saddama Husejna nikad nije dospjela u javnost.