Bilo jednom... Mirza Sarajkić Reminiscencije na “Prve susrete bošnjačke omladine” u Tuzli 2-7. 8.2002. U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog BILO JEDNOM U ZEMLJI BOSANSKOJ… Zvijezde već polahko gasnu i sabah već je tu. Nekakav čudan mir i spokoj spustio se na sužanjstva zemaljska i liječi…Liječi bolesne i kaharne. Sav u neznanu prospem poglede oko sebe i tražim one stope od juče, tražim klepet nanula, selam od nova a opet tako bliska prijatelja… nema ih otišli su. Svi. Baš ko treptaji sabahskog ezana, ko tanahna melodija našega, bosanskoga, sevdaha. Ne muči me to što odoše, znam da moraju. Sažga me to što ne znam da li će se vratiti. Volio bih… jah svi bi ljudi šošta voljeli al’… Ako me pitate o ovom halu i tim ljudima, neću vam puno reći, ja to ne umijem. Ja bih da vam kazujem priču koja će vam tek zar sa njihovih prostranstava skinuti. Ja bih da pričam i vama i sebi priču …. Eto da mi pomogne… I da, eto, ne zaboravi se. Tih dana sunce je žeglo, i ko da sami Allah Svemilosni htjede da nas opomene na ovu pustinju dunjalučku što vodi gore u visine. Svi smo se zasitili i sparine i omore teške, najradije bi zaspali. No nema nam spiti sve dok ovaj put saharski, ovaj sužanj dunjalučki ne pregazimo. Ko zaspe, nejma mu gore… Zato Bože ne daj da zaspemo, i daj svi gore odemo, zajedno. I baš ko kroz san, kroz šapat lijepa i umilna glasa tog dana nas dovede u oazu starog bega, Behram-bega. Baš na petak, dan kad je Adem stvoren, kad naš mahšer je potekao i na dan kada će sunce sa zapada izaći. Kroz sanjive oči vidio sam kapi mladosti dolaze na jedno mjesto, od jednog Izvora, čineći jednu snažnu i prelijepu rijeku koja vodi inšallah jednome ušću, Jedinome Utočištu. Vidi sam insane od “svaklena” a kuća im je’na. Kuća im Bosna. Vidio sam ih kako hrle, kako hite i dolaze iz zemalja tuđinskije, iz daljine iz tuđine, vidio sam i one što iz cijele Bosne dođoše al’ opet Bosni u pohode. Vidjeh i tu blistavu nit svjetlosti što ih do oaze vođaše. Vidjeh misli te i želje “njine” tako tanahne i čedne. Pa i ja proučih njihovu dovu svojijem usnama:” Bože Svemoćni, mi samo željesmo u jednoj oazi biti, Bože mi željesmo put preći Tebi doći a ne spiti… I željesmo još oaza napraviti, sve dobre ljude u njih sakupiti da se samo hajr čini… mi dođosmo jer željasmo a Ti Bože,samo Ti si Jedan i Ti si sve kadar…”. I čitavo vrijeme sam ih samo gledao, sam Allah mi tu milost podario… Vidio bih jutrom kako zajedno odlaze da nakupe naramak znanja da bi ga poslije podne dijelili i hajr činili. Zajedno. Vidio sam ih kako molitvu obavljaju, predani Istini, mnogo snažniji. Zajedno. Vidjeh ih kako zemljom hode, druge ljude pohode. Zajedno. I bili su Svemilosni tako jaki i snažni, tako lijepi i nurom ozareni. Zajedno. Zaboravu se ne može predat taj lijep osjet prvog selama, lijep osmijeh i topla riječ. Taj abdest. Zajedno. Taj namaz i kora hljeba. Zajedno. A tek kad sjetim se one pjesme i sevdaha. Pa harfova Kur’ana u ‘no doba kad svi “zaspali” su opet spavali, još dublje. Svakom insanu ne bih ime znao al’ po nekom nuru, po nekom prastarome osjećaju bih ga zvao, kazivao i slušao ga. I sve bi bilo tako lijepo. Baš ko u saffu. I sve to ta rijeka duša insanskijeh učini zajedno i za Jedno. Allahu hvala ti, za svaki tren u toj rijeci, sa tim kapima, na tom Tvom putu… Poslije ovog sabaha, nejma ih, al’ sjene su njihove žive pored mesdžida, na klupama… u mislima, pred očima jer ja znam da oni ne spavaju. Oni su budni i moraju druge buditi jer ova naša pustinja gori i plamti. Pa ko bi gore, u visine mora budan biti i druge buditi al’ opet zajedno…Bože učini nas budnima i učini nas zajedno, sa Tvojijem rahmetom, i na dunjaluku i na ahiretu. Svi smo mi Tvoji zajedno………… Nedugo poslije zadnjijeh zvijezda i zora pokupi zadnje ostatke svoje haljine i odputova u daljinu. Sada je sunce opet tu, miris pustinje se širi i mami, zove snu. A ja ne bih, ja bih sa svojim prijateljima, sa tom rijekom što bi i proteče. Zajedno. I bit ćemo inšallah samo onoliko koliko svi budemo željeli i htjeli. Stoga idem doviti, idem željeti ali i raditi da budemo svi zajedno i za Jedno. Samo to će me budnim držati i gore u visine voditi. Ti mi čitaoče halali što neuk sam i neumijem bolje da ti priču kazujem koja bajka nije. Ne umijem ni sebe boje da izliječim. Ja tih ponudih tek komadiće, tek obrise i odsjaje jednog svemira kojeg sam upoznao u oazi, na pustu dunjaluku.. i neka ti ove riječi budu samo kapija da uroniš u njihove ljepote i daljine. Ovdje moje riječi presahinju jer one su nesavršene a ja ti nudim one vječne, najbolje i najljepše, te jedine koje su prepune Istine: “Allah voli one koji se na Njegovu putu zajedno bore kao da su bedemi čvrsti” Mirza Sarajkić