PUŠENJE ILI ZDRAVLJE - NA NAMA JE DA ODLUČIMO

Haušić Salih

" Pušenje ili zdravlje - na nama je da odlučimo " -





Prije svakog početka poslušajmo poruku Allaha dželle šanuhu: "...Ne bacajte se svojim rukama u propast. Činite dobra djela. Allah voli dobročinitelje." (2:195).

A Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: "Nikome se ne smije činiti šteta".

Jedno od savremenih zala koje sve više zauzima maha u svijetu jeste uživanje duhana. Puše ljudi svih kontinenata, vjera, uzrasta, pa nažalost, veoma često i djeca. Započinje se sa pušenjem u ranoj mladosti a rijetko se ko kasnije odvikava od te loše navike. Vremenom navika prerasta u razbuktalu strast, protiv koje se veoma teško boriti.

Nakon par godina pušenja, cijanovodonik - najžešći otrov što ga poznaje ljudski rod, alkaloid nikotin i njemu slični nornikotin, miosmin, anabazin, katran, te izoprenoidi sa izoprenom i mnoštvo drugih otrova učine svoje.

Epidemija pušačke strasti ima za uzrok samo robove cigarete, a musliman ne smije robovati nikome i ničemu drugome osim Allahu dž.š. Poslušajmo Riječi mudrosti: "Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, na stranputici učinio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred očima koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zar se nećete dozvati? - El - Džasije 23.

A zar pušenje ne predstavlja i te kakvu strast, strast bez granica? Početnici obično kažu: "neka bude radi društva". A poslije, životna navika! Jednoga dana strast bez koje se ne može. A jasan nam je stav Kur'ana: "...ne slijedite svoje strasti"!

Da li je to ta radost života, radost u suprostavljanju Riječi Kur'ana?

Ne, nikako, to je klica propasti na koju upozoravaju Kur'anske riječi: "Ne bacajte se svojim rukama u propast"!

Kome je prva cigareta bila radost, užitak? Nikome! To je bio smrad, nepodnošljiv smrad, gušenje! Kašalj! Povraćanje popračeno intimnim prezirom. Pa ipak nastavlja da puši. Zašto? Iz osjećaja inferiornosti. On hoće da je muško. Odbiti cigaretu znači izložiti se podsmijehu i peckanju: "Ti nisi muškarac"! Koliko li smo mi daleko od onih dana kada je muškost značila odanost, čestitost i istinoljubivost, hrabrost da se ustraje u dobru? Ljudska vrlina, to je bila muškost. A danas je, kako vidimo, porok mjerilo muškosti. Nisu li oblaci dimne strasti učinili svoje i pored toga što je "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio sve što opija i oslabljuje". Ili, "Čuvaje se strasti, jer strasti čine čovjeka gluhim i slijepim"! I sada mi u ušima zvone riječi jednog prijatelja: "Nikada nisam pušio. Naprosto sam osjećao da nemam vremena za tako nešto. Ali sada, nakon toliko godina, uviđam šta to znači. Počeo sam analizirati pušače i nepušače među omladinom. Teško je to definisati, ali mi je sasvim jasno da je posrijedi krupan nedostatak. Pogledajte njihove gestove. Pogledajte kako pripaljuju cigaretu, kako otresaju pepeo. Sve je to poza. Prazan gest. Podsvjesno reklamiranje nekakve veličine. Predstava.

A u stvari dimna zavjesa za prekrivanje istinske duhovne praznine". Prolazimo parkom a on nastavlja: "Nazirem korijene kako i zašto se muškarci odaju pušenju prvenstveno iz potrebe za afirmacijom ličnosti. Pogledajte ove srednjoškolke. Šta njih nagoni na pušenje? Njihove cigarete prosto šokiraju. One nisu svjesne da posjeduju kratkotrajnu i prolaznu mladost i ljepotu. A ne bi trebale biti glupe, ta školuju se. Zar to nije dovoljno da se odupru osjećaju inferiornosti? Zar one nisu svjesne kako izgledaju sa tom cigaretom, koja im posigurno, svaka napose, oduzima najmanje 15 minuta života? Neukusno i glupo. A one sutra trebaju biti majke"!

Osim toga, braćo moja, u oblacima duhanskog dima se rađa velika laž pušača. Oni pričaju o velikom užitku dok puše. Ustvari, oni su se otrovali duhanom. Navikli su organizam na to. Oni više ne mogu bez toga. Pušiti cigaretu to je lažan osjećaj zadovoljstva kome i ne znajući robuju. To je lažan osjećaj zadovoljstva jer je neprirodan.

Veliko pravilo prirode je: "Sve što ne hrani organizam, otrov je"! ili "Sve što šteti čovjeku haram mu je"! To je zahtjev Islama.

Poslušajmo sada ispovijest čovjeka koji pravim misionarskim žarom odvikava svoju braću i sugrađane od ove strašne nemani kojoj je on godinama oštrio zube da bi ga ona progutala: "Sinko pušenje duhana je opasna igra. Duhan je bio smisao moga života, moj smrtni neprijatelj. Ljubio sam ljepotu niskosti, strasti i svoju sopstvenu propast. Bio sam na dnu ponora. Neprestano sam pušio, i svoj iman prljao blatom strasti, a njegov sjaj sam zamućivao bezdanom pušačke požude. Bio sam omamljen nevidljivom snagom svoje strasti sklone najnižim dubinama. I dok je životnim brigama bilo obuzeto moje srce, koje je gorjelo u vrućici razornih misli, ludost požude je uzela vlast nada mnom i ja joj se objeručke predao, požude slobodne po ljudskoj sramoti, ali nedopuštene po Allahovim zakonima, slast za pušenjem se još više razbuktala, vukući moju slabu mladost preko strastvenih želja i utapajući je u vrtlog duhanskih opačina. Nisam vidio ponor sramote u koji sam bio bačen. Tada me je moj Gospodar kaznio da me izliječi. Otrovao sam se duhanom. Bio sam na rubu propasti. Spasonosno me je pobijedila Istina. Pod noge sam bacio tog rasadnika gorčine. Duboko sam se pokajao i zaplakao nad svojim promašenim životom u kome bješe ugašena i posljednja nada, jer ubica se zavukao poput zmije otrovnice u sve pore moga bića.

Oči mi se zamutiše, usta mi poprimiše malodušan izraz, dok mi se misli kolutahu daleko po mraku, svojim sopstvenim, mučnim stazama. Savladalo me ogromno žaljenje zbog nepažljivosti sa kojom sam sklopio savez sa svojim životnim neprijateljem.

Allahova volja je htjela da ozdravim i da svoju strast iz korijena iščupam. Bio je to moj najdraži dan, jer prestali su oblaci duhanskog dima zastirati vedre Kur'anske istine. Poslušao sam svoga Allaha koji mi objavljuje: "Ne bacaj se svojim rukama u propast". Obratio sam se Allahu riječima: "Bože Ti si me stvorio i Tebi ću se povratiti. Ti si milostiv. Ostavljam svoju strast. Od sada ću samo Tebe obožavati. U moja pluća smrad nikada više neće dospjeti. I ustrajao sam".

Prijatelju, ako ti neko ponudi cigaretu, taj je bez odgovornosti. Umjesto da vam savjetuje: "Za živu glavu se ne truj duhanom. Ne prelazi Allahove granice, jer tamo je močvara nervnih slomova, duševnih bolesti, perverzija. Tamo je strast. Čuvaj se! Nema zadnje cigarete. Poslije svake dolazi sljedeća. To je prava nesreća. Oduzimaš sebi zdravlje i skraćuješ život, stvaraš sam sebi smog i tu glupost plaćaš vlastitim parama"! Ali oni to neće ni da kažu, nego nastoje da svoj pušački krug prošire. Oni su klonuli pod tim zlom, pa sad nagone i druge na to. Oni neće ni da pomišljaju kako je to haram. Oni neće ni da znaju za to. Pravdaju se time što u Kur'anu i Hadisu nema izravne zabrane pušenju, a zaboravljaju da se ovo zlo pojavilo 9 stoljeća nakon smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slanja Objave.

A gdje im je logika zdravog uma? Šta je s analogijom? Zar pušenje ne spada u "munker" stvari? Zar to nije ZLO? A svakog petka slušaju uzvišene Riječi Allaha dželle šanuhu: "Allah vam naređuje pravednost, činjenje dobra i pomaganje bližnjih, a zabranjuje vam bestidna djela, i sve što je ZLO i nasilje"! (En-Nahl: 90) Strast pušača je izražena kroz psihološku ovisnost o cigareti i ona je toliko jaka da pušači bez nje ne mogu postići koncentraciju, ne mogu raditi, bez cigarete su nesretni. Taj tip pušača najsličniji je pravom narkomanu, mada se, međutim, radi samo o jakoj strasti i psihološkoj ovisnosti o cigareti. Put do pušenja je, očigledno, želja da se doživi "nešto". Ustvari, to je duševna praznina koja treba da se ispuni nečim, tu je obično loše društvo, koje vas navodi na svakojako zlo. I na kraju...? Kraj ne postoji.

Krajnje zadovoljstvo ne postoji! Zadovoljstvo poslije čega se više ništa ne traži. Eto ti danas cigareta. Sutra je to malo jer slijedimo strasti. Eto ti čašica! Da, ali sutra je to nedovoljno. Danas marihuana. Sutra će i to biti nedovoljno; treba heroin! Kraj! Kraj je propast. Kraj se manifestuje u nizu bolesti, koje izravno vode u crnu smrt. Kraj je u: raku pluća, bronhitisu, raku grkljana, raku usne šupljine, raku jednjaka, čiru želudca i dvanaesto palačnog crijeva, cirozi jetre, raku mokraćnog mjehura, srčanom infarktu, raku bubrega, srčanim bolestima, bolestima krvotoka itd. itd... Ljudi koji puše preko 35 cigareta dnevno imaju 45 puta veću šansu da se razbole od ovih bolesti nego nepušači.

Duhan je štetan podjednako za nervne ćelije, krvne sudove, pluća i sluznicu želudca muškarca i žene. Zapravo, duhan je otrov, bomba u džepu pušača, zlo, droga, smrt. Pa zar je, onda, čudo što je Islam ovaj šejtanski put ovako strogo osudio?! Braćo! I na druge moramo misliti. Sjetite se samo prostorija punih duhanskog dima koji moraju udisati i nepušači. A oni imaju pravo na čist vazduh. Ne zaboravimo ni materijalnu stranu. Čovječe, Allah ti govori: "...Čuvaj se da uludo ne rasipaš imetak. Zaista su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je svome Gospodaru nezahvalan". (El - Isra: 26,27)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, je rekao: "Najbolji je džihad da se čovjek bori sa samim sobom, protiv svojih strasti". Stoga, objavimo rat pušenju. Prihvatimo borbu za čovjeka izgubljenog u dimu masovnog pušenja. Za ljude jake volje predlažemo sljedeći plan odvikavanja od pušenja:

Za početak izbacite prvu cigaretu, sutra drugu, pa onda treću. Pokušajte da svaki dan duže ne pušite, dok konačno ostanete na jednoj cigareti dnevno, a onda sasvim prestanete pušiti. Prije toga, dobro bi bilo izbaciti cigarete koje vam najviše prijaju. U tom vremenu promijenite mjesto na kome obično sjedite, promijenite novine koje ste svaki dan čitali, promijenite način ishrane i sve drugo što bi moglo razbuktati strast za cigaretom. Ako se odlučite da naglo smanjite broj cigareta, pazite na šejtana, može vam došapnuti: "jedna više neće smetati". A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predlaže sljedeće, da bi se odvikli i sačuvali od strasti: "Postite jer post sprečava strasti..." Ako poslušamo Allahova Miljenika, snaga volje će pobijediti. A onima koji uspiju sputati svoje strasti, Allah dž. š. obećaje džennet. Eto, dragi čitaoče! Brate pušaču! Zar nije krajnje vrijeme da se odrekneš jednog veoma štetnog običaja?! Novac utrošen na duhan daleko je bolje utrošiti na ono što će koristiti i tebi i zajednici.


JEDAN ARAPSKI RUKOPIS O PUŠENJU DUHANA

Borba protiv duhana u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju. Još za vrijeme Turaka poduzimane su rigorozne administrativne i represivne mjere protiv pušenja ili kako se tada nazivalo "pijenje" duhana. Osnov za donošenje ovako oštrih sankcija Turske vlasti su nalazile u religijskim izvorima. Zabrana pušenja duhana izvodila se indirektno iz dva ajeta: "Ne ubijajte sami sebe. Allah je prema vama milostiv" (En-Nisa: 29) i "Ne bacajte sami sebe u propast", (El-Bekara: 195) po kojima je vjerniku zabranjeno sve ono što mu nanosi štetu i škodi zdravlju. Poznato je da su bosanske valije (guverneri pokrajina) izdavale bujruldije (naredbe) u kojima se zabranjivalo muslimanima pušenje duhana. Isto se tako znade da je Fahrudin Muhammed Čivi - zade (šejhul - islam) za halife Murata lll (1594 - 1603) usmenom i pismenom riječju pokušavao da suzbije uživanje duhana, kao i mnogobrojne rasprave koje su u vidu fetvi pisale muftije u Islamskom svijetu i kod nas. Sultan Murat lV (1623 - 1640) kažnjavao je smrću pušače.

S obzirom na to da se duhan pojavio i u našim krajevima gotovo istovremeno sa njegovom pojavom u Istanbulu (1601), shvatljivo je da se pitanje njegove upotrebe postavljalo i među našim ljudima. U Bosni i Hercegovini su osim Kaimi - babe o pušenju pisali Hasan Kafi ef. Pruščak, Ibrahim Zikri, Mustafa ef. Pruščanin, hadži Ibrahim ef. Seljubac i mnogi drugi. Najmarkantniji borac protiv ovoga zla bio je šejh Hasan Kaimi - baba (umro 1691). On je spjevao i čitavu jednu pjesmu (kasidu) o štetnosti duhana. Zbog zanimljivosti njenog sadržaja donosimo samo dvije strofe iz te pjesme:

Nuto muke tvrde, sve haljine smrde,

Svakome se grde, usten'te se tutuna!

I mi smo ga pili, i u smradu bili,

Kao bogomili! Usten'te se tutuna!

Što se tiče naše žene - muslimanke, ona je osjećala onu prirodnu odvratnost prema duhanskom otrovu. O njihovu stavu prema njemu ima spomena i u narodnoj poeziji:

"Jesam li ti govorila dragi,

Ne pij vina, i ne puši duhana,

Ne ašikuj, ne veži sevdaha".


Molimo Uzvišenog Allaha da nas sačuva ovog zla. Amin!