MUHAMMED A.S. ...

Dr. Enes Karic

" Muhammed, alejhi-s-selam: vazniji aspekti ljudskog
posvjedocavanja njegova zivota i djela " -



(Pogovor prijevodu sazetka Ibn Hisamove sire)



Objavjujuci ovaj prekrasni prijevod profesora Mustafe Prljace, tj. size i sukus Ibn Hisamove "sire" ili "Poslanikova zivotopisa", epohalnoga djela koje govori o genealogiji, pretposlanickom i poslanickom zivotu Bozijeg poslanika Muhammeda a.s., te njegovoj smrti, kao i mnogim drugim detaljima vezanim za pretke, rodbinu, zene, potomstvo i za misiju ovog najveceg vjeronavjestitlja covjecanstva, cini nam neobicnu cast da pojavu sizea ovoga djela na bosanskom jeziku popratimo svojim pogovorom.

Recimo odmati da, medju svim Bozijim poslanicima, samo Boziji poslanik Muhammed, a.s., ima "sire" iii "zivotopise", napisane po izravnim svjedocenjima i svjedocanstvima ljudi koji su s njim zivjeli, ili slijedili odmah po njegovom vremenu. Poslanikova "sira" u islamskoj je civilizaciji jedan od rukavaca, ili bolje kazati jedan od zanrova i stiva sa svetom porukom. Na hiljade je takvih djela nastalo tokom povijesti islama. Djela kao sto su "sire", zatim "sema'il", te, npr. djela koja nose naslov "en-neseb es-serif' ("casno rodoslovlje", "casna loza") u islamskim bibliotekama zauzimaju mjesto odmah uz Kur'an i hadiske zbirke.

Napomenimo da je ova sveta knjizevnost bila i jeste itekako prisutna u Bosni. Ovaj rad Mustafe Prljace nastavlja tu bosansko-muslimansku tradiciju. O intenzivnoj prisutnosti "sire" u Bosni svjedoci i jedan takav rukopis koji se spominje u nedavno objavljenom Katalogu arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa, koji je izasao u izdanju Bosnjackog instituta u Cirihu (Bosnians' Institute, Zurich), priredjivaci Fehim Nametak i Salih Trako. Naime, jedno rukopisno remek djelo (koje je zavedeno na stranici 181., pod rednim brojem 296 Ms 209) ima naslov An-Nasabu-s-serif.

Buduci da se gradja ovog rukopisa u mnogim sadrzajima oslanja na sire Ibn Hisama i Ibn Ishaka, potrebno je ovom prilikom navesti sta o njemu sami priredjivaci, profesori Nametak i Trako, kazu:

"Genealogija Muhammeda, a.s., s biografijama njegovih predaka do najstarijih vremena do kojih je autor mogao istraziti podatke. Na L. lb pocinje biografija Muhammedova, a.s., a onda slijede:

L. 2b biografije amidza Poslanikovih;

L. 3a biografije Muhammedovih sest tetaka;

L. 3b-4a biografije Muhammedovih, a.s., zena;

L. 4b biografije djece Poslanikove;

L. 5a biografije Muhammedovih, a.s., unuka;

L. 5b biografije amidzica;

L. 6a biografije djece tetaka Muhammedovih;

L. 6b biografije brace i sestara Muhammeda, a.s., i oca i majke po mlijeku;

L. 7a o dvadeset dva vojna pohoda Muhammedova, a.s.;

L. 7b o robovima Poslanikovim;

L. 8a o slugama i cuvarima u borbi, te o jedanaest Poslanikovih izaslanika;

L. 8b o njegovim tajnicima, te o osobnim prijateijima;

Biografija Muhammeda, a.s., dana je opsirnije, s pregledom njegovih vojni, opisa njegova oruzja, odjece, s opisom toga ko se o njemu brinuo i najzad o njegovoj smrti.

Naslovi poglavlja pisani su krupnim zlatnim slovima, oivicenim crnim tankim linijama, a od naslova se lepezasto granaju spomenute biografije i opisi. Neka imena su pisana zelenom, a neka crvenom tintom. Cjelokupan tekst je uokviren debljim zlatnim i tankim crnim linijama.

Podataka o ovom djelu nismo nasli ni u jednom dostupnom katalogu sto ukazuje na mogucnost zakljucivanja da je rukopis raritet, a mozda i unikat.

L. 10. 20,5x29cm; 16x27 cm; prosjecno po 25 redaka na stranici, pisano u svim pravcima. Pismo nesh, lijep, kaligrafski. Tinta crna. Medjunaslovi pisani zlatnom, crvenom i zelenom tintom. Neke biografije uokvirene su zlatnim krugovima.

Prepisao, iii sastavio, Darwis Mahfuz b. Muhammad al-Gulsani, 8. muharrema 1031. / 23. studenoga 1621. godine.

Povez kozni s utisnutom rozetom, vrlo lijep, originalan. Rukopis ima i zastitnu kutiju, noviju.

Rukopis je bio u vlasnistvu Ahmed-efendije, muftije Mostara (podatak na zastitnom listu). Kasnije je bio u posjedu Dervis Nurije Cengica iz Odzaka (kod Foce) koji ga je poklonio svome sejhu Behauddinu Sehovicu (Sikiricu) (L.la)."

Vidimo sasvim zorno da se nasa bosanska intelektualna prethodnica itekako zanimala za zivotopisnu gradju Bozijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Ovdje cemo, stoga, u povodu objavljivanja Prljacinog bosanskog prijevoda sizea ovog Ibn Hisamova remek djela, svratiti pozornost citateljstva na neke vazne aspekte zivota, djela i misije Muhammeda, a.s.


II

Ibn Hisam spominje rodoslovno stablo Muhammeda, a.s., a cesto dijelom i rodoslovna stabla njegovih najblizih. Zapaza se vec na prvi pogled velika slicnost izmedju rodoslovnih stabala koje navode komentari Kur'ana i podataka o Poslanikovom rodoslovlju koje daje Ibn Hisam, zatim Ibn Ishak, itd.. Po tome vidimo veliku vrijednost ovih djela, jer se njima osvjetljavaju odgovori na pitanja:

- Ko je bio Muhammed, a.s?

- Koja je to ljudska okolina docekala ovog mekkanskog djecaka?

- Ko su svjedoci njegove misije? Ko su mu bile zene?

- Kako je ostvario svoje djelo?

Sire se, dakle, bave zivotom Muhammeda, a.s., na nacin pokazivanja njegove loze i rodoslovlja, njegova pretposlanickog i poslanickog zivota, opisa njegovih putovanja, bitaka u kojima je branio svoju vjeru, itd. Koliko je u tom pogledu mocan uticaj poslanickih zivotopisa na sve druge islamske discipline vidimo i po komentarima Kur'ana. Na primjer, glasoviti komentator Kur'ana Dzaluddin Sujuti (umro 1505. po Isa a.s.) U svome djelu el-Itkan daje rodoslovno stablo Ibrahima, a.s., koji je predak Muhammeda, a.s., pa veli da je Ibrahim sin Azerov, koji se jos naziva i Tareh, ovaj je opet sin Nahora, a ovaj je sin Saruha, koji je sin Ragua, ovaj je, zatim, sin Faleha, a ovaj je sin Abera, a Aber je sin Saleha, a taj je bio dijete Arfehasda koji je bio sin Sama...

Po ovom Sujutijevom fragmentu citatelj ove Ibn Hisamove knjige vidi da se on, kao i drugi mufesiri, pridrzava, gotovo stoprocentno Ibn Hisama, da njegovim tragom prati genealogiju Muhammeda a.s. (Recimo, veli se da je Muhammed, a.s., sin Abdullahov, ovaj je sin Abdulmuttalibov, Abdulmuttalib je sin Hasimov, Hasim je sin Abdu Menafov, ovaj je sin Kusajja... Rodoslovna crta ide tako sve do Isma'ila, sina Ibrahimova, a.s., od koga su, prema svetim rodoslovljima na koje cesto nailazimo u islamskim rukopisima, nastali Arapi).

Poslanikove sire, naravno, navode i rodoslovno stablo Muhammeda, a.s., u onom dijelu gdje se ono penje od Nuha, a.s., do samoga prvoga covjeka, Adema, a.s.

Zanimljivo je ovdje napomenuti da i Hasan Kafija Pruscak, ("Izabrani spisi", uvod, prijevod i biljeske Amir Ljubovic i Fehim Nametak, izd. "V. Maslesa", Sarajevo, 1983., str. 125) navodi vrlo slicnu genealogiju Bozijeg poslanika Muhammeda, a.s., kakvu navodi i nas Ibn Hisam. Navedimo Kafijine rijeci:

"On je Muhammed b. Abdullah, b Abdul-Muttalib b. Hisam b. AbdulMenaf ibn Kusayy ibn Kilab ibn Murra ibn Ka'b ibni Lu'ayy ibn Galib ibn Fihr ibn Malik ibn Nadir ibn Kinane ibn Huzajma ibn Mudrika ibn Iliyas ibn Mudar ibn Nezir ibn Ma'add ibn 'Adnan... Od Adnana do Ismaila, pak, u rodoslovlju imamo mnogo razilazenja, no najblize istini je rodoslovlje koje je iznio Ebul-Abbas Sihabudin Ahmed ibn Imad (...) U svome djelu "Maratibu 1-Enbija". Po toj knjizi Adnan je sin Ubba, (pa loza dalje ide) ibn Udad ibn Ka'b b. Ja'kub b. al-Yasa' b. al-Humajsa b. Salman b. Nubajd b. Hajdar b. Ismail b. Ibrahim b. Tareh ili Azar b. Nahur b. Saruh b. Falah b. Abar b. Salah b. Arfahsad b. Sam b. Nuh b. Lamak b. Muttasalah b. Ahmuh b. Jarad b. Mahlil b. Kajnan b. Anus b. Sit Hitabullah koji je sin Adama, praoca citavog covjecanstva." (130).

Sta zapazamo u ogromnoj brizi komentatora Kur'ana i biografa Muhammeda, a.s., spram njegove genealogije? Sta zapazamo iz ovog Ibn Hisamova djela koje je ne samo biografija, vec eksplicira i genealogiju Muhammeda, a.s., i njegovih najblizih saradnika?

Prije svega, citajuci "sin"' Ibn Hisama i djela drugih znamenitih Poslanikovih biografa, zapazamo da je Muhammed, a.s., za razliku od svih drugih Bozijih poslanika, roden POD PUNIM SVJETLOM POVIJESTI. Sasvim se dobro znade iz kojeg je mjesta i zemije, ko mu je otac i majka, ko djed i pradjed. Znade se grad u kojem je rodjen, i zemlja, i pleme.

On je jedini Boziji poslanik koji nije obavijen mitskim maglama, tamama davnina i nejasnocama nedostupnih i nepropusnih naslaga proslosti.

Iz te cinjenice islamski povjesnicari, ali i svi drugi, izvode mnoge dalekosezne zakljucke. Prije svih treba spomenuti autenticnost stupanja Muhammeda, a.s., i islama u povijest. Pod rijecju autenticnost mi ovdje mislimo, prije svega, na autenticnost Kur'ana, Bozijega Govora i Objave, a potom i na autenficnost opseznog broja predanja Muhammeda, a.s. K tome, svracamo pozornost i na veilki broj povijesnih licnosti, ljudskih svjedoka pred cijim ocima je djelovao Muhammed, a.s. Svaki njegov zivotni detalj, svaka njegova zena, tetka, dijete, unuce, svaki njegov drug jeste poznat.

Ovaj prijevod Ibn Hisama iz pera profesora Mustafe Prljace donosi galeriju likova i osoba koji su budni i pazljivi svjedoci svega onoga sto je Muhammed, a.s., radio, govorio, rekao bih, cak, svega onoga sto je migom ill gestom pokazao!

Svaki njegov pokret pomno je biljezen te je njegov zivot, u poslanickom jednako kao i u pretposlanickom periodu, poznat do najsitnijih detalja.

Stoga se Boziji poslanik Muhammed, a.s., povijesno gledano, izdvaja medju svim najvecim siriteljima svjetskih religija, kao vjeronavjestitelj koji vjeru islam objelodanjuje, kako smo naveli, pod punim svjetlom povijesti i povijesnog vremena. U Poslaniku se sabire sveto vrijeme i povijesno vrijeme, i islam, kao svojevrsno jedinstvo toga dvojega, stupa na pozornicu covjecanstva sa, uz Boga kao svjedoka, iznimno mnogo ljudskih svjedoka. O poslaniku i vjerovjesniku Muhammedu, a.s., imade mnogo detaljnih zivotopisa, a velicanstvene zbirke njegovih predanja, i predanja drugih ljudi o njemu, iznose na svjetlo dana na hiljade svjedocanstava o njegovoj velicanstvenoj pojavi.

Upravo ce u tome biti glavni razlozi da je i danas Muhammed, a.s., medju svim drugim prvacima svjetskih religija, cojek kojega se u svakodnevnom zivotu najvise slijedi. Tokom povijesti milijarde muslimana u njemu su imale i imadu svoj uzor u svakodnevnom zivotu, u prefinjenim detaljima porodicnog ophodjenja, drustvenog saobracanja, te u jednoj grandioznoj kulturi i filozofiji muslimanskoga zivota.

Nema sumnje da je on "najoponasenija" osoba koja se uopce pojavila medju covjecanstvom.

U ovom Ibn Hisamovom djelu mi cesto nailazimo na detalje po kojima se vidi kako je Boziji poslanik bio uvijek medju ljudskim svjedocima, mnogobrojnim muskarcima i zenama. Stoga je islam vjera koja se od covjecanstva prakticira i u svojim detaljima jednako kao i u svojoj cjelini.


III

O licnosti Muhammeda alejhi-selam i njegovom odnosu prema vjeri islamski je punovazno govoriti na temelju Kur'ana (dakle, onoga sto je o Poslaniku Muhammedu kazao i posvjedoclo Bog dz.s.), zatim Sunneta (onoga sto je Muhammed, a.s., rekao sam o sebi ili sto je svojim djelima pokazivao), i na temelju toga sta su o njemu kazali ljudi iz razlicitih vremena i s razlicitih stanovista.

Postoji jedno zanimijivo pitanje. Da li se o poslaniku Muhammedu, alejhi-s-elam, moze valjano govoriti kao o pojedincu u vjeri, kao o licnosti koja, da bi vjerovala, ne potrebuje drustvo ljudi, ne potrebuje zajednicu, jer je, nasavsi se u uzvisenom drustvu s Bogom i Objavom, za Muhammeda, a.s., svaka druga zajednica postala suvisna?

Na ovo pitanje nije ispravno odgovoriti potvrdno. Naprotiv, Kur'an o Muhammedu, a.s., govori kao o zivom covjeku i Bozijem poslaniku koji djeluje unutar mnostva medjuse povezanih razina. Njegova vjera i njegova misija ne ticu se samo njega i Boga, nego je posrijedi zivljenje zive vjere i djelovanje i prakticiranje islamskih pologa na vise razina: O Muhammedu, a.s., govori se u Kur'anu kao o covjeku koji djeluje u vjeri, u povijesti, u drustvu, u porodici, u zajednici.

Dakle, Boziji se poslanik iz pecine Hira, gdje je dobio Prvu Objavu, vraca u grad Mekku, medju zive ljude, vraca se u zivo ljudsko drustvo koje zivi sve svoje probleme.

Iz Ibn Hisamove sire vidimo da Muhammed, a.s., nije mistik koji bi iz svoje usamljenosti i druzenja sa Bozanskom Tajnom izdaleka posmatrao ljude i gradove, premda u njegovom zivotu imade dosta detalja koje su islamski mistici uzeli kao par excellence misticne.

Muhammed, a.s., isto tako, nije ni filozof (povijesti ili drustva) koji bi iz svoje uronjenosti u misljenje davao zgotovljene sisteme ljudskom drustvu, premda, naravno, u njegovom zivotu zapazamo i otcitavamo i jednu velicanstvenu filozofiju islama.

On nije ni revolucionar koji bi u jednome mahu srusio sve staro i unistio svu proslost, zarad izgradnje novog.

Naprotiv, on je Boziji poslanik, koji Objavu prima u etapama tokom dvadeset i tri godine, koji Objavu i njezina nacela postupno usadjuje u covjeka i u ljudsko drustvo. Pritom je i sam Muhammed, a.s., taj koji nacela Objave zivi, zivi ih tako sto ih ucjepljuje u svoje srce, u svoje djelo i medju ljude.

Kroz vise kur'anskih ajeta mi mozemo rekonstruirati ovo mnostvo razina djelovanja, znacenja i zracenja osobe Bozijega poslanika Muhammeda, a.s. Prije svega, vjera islam ni za njega nije nesto sto je profesija, islam je za njega njegova vjera koju mu objavijuje dragi Bog i u koju i sam Muhammed, a.s., vjeruje. On sam je, dakie, poslanik Boziji - osim drugima - i samome sebi! Prvo samome sebi!

Karakteristicno je da ga Bozija Rijec u ranom periodu Objave Kur'ana ohrabruje i bodri. "Tvoj Gospodar", "Tvoj Odgajatelj" ce te uputiti, On ce te podrzati, nece te napustiti - veli se Muhammedu, a.s., vise puta. Kaze mu se da nije mao staje Knjiga niti je poznavao vjerske propise,1 pa mu se oni objavljuju. Gospodar njegov nije ga "ni napustio, ni omrznuo",2 cak je i siroce bio, pa mu je Bog utociste pruzio,3 a bio je i siromah, pa ga je imucnim ucimo.4 Tako mu je i grudi za islam prostranim ucinio i teret, koji mu je pleca tistio, skinuo.5 Obecao mu je da ce mu s mukama i tegobom prispijevati i olaksanje.6

U ovom ranom periodu Muhammedove, a.s., vjere i misije Objava ga ponekada najizravnije oslovljava, reklo bi se cak prisno. Pita ga: Znade li sta je pakao?7 Znade li sta je Smak Svijeta?8 Znade li sta je Sudnji Dan?9 Znade li, nadalje, sta je zvijezda Danica?10 Bila su to najizravnije postavljena rana pitanja koja su slijedila nakon naredjenja da uci u ime svoga Gospodarakoji sve stvara.11

Ova pitanja, naravno, nisu postavljena da se na njih samo odgovara, vec da se posredstvom njih stupi u podrucje vjere i odgovornosti, osobne odgovornosti, spram onog sto treba kasnije uslijediti. Pitanja, k tome, nisu postavljena u jednom satu, danu ili sedmici. Ona su postavljena tokom visegodisnjeg unutarnjeg suocavanja s Kur'anom i osobnog osvjedocavanja u istine vjere i tokom suocavanja sa istinama vjere i ljudima medju kojima je te istine sirio. Takodjer, nisu to bila samo pitanja koja bi ga ucinila budnim za polog vjere, vec su to bila pitanja i polozi koji su bili prvo, samo njemu upuceni, a potom preko njega i svakom drugom covjeku.

Na primjer, duznost mu je da probdije noc, osim njenog malog dijela, mora, zatim, probdjeti, polovinu noci ili malo manje od nje, ili cak malo vise od nje, i pazljivo izgovarati Kur'an.12 Mora, isto tako, haljine svoje ocistiti,13 i ne smije prigovarati da je mnogo to sto se od njega trazi.14 I radi Gospodara svoga mora trpjeti.l5 Takodjer, stavlja mu se u polog da otrpi na rijeci koje mu okolina upucuje,16 da se kloni onih koji ga u laz utjeruju,17 ali da lijepo govori sa onim koji hoce da se uputi, makar to i slijepac bio.18 Cak mu se kaze da ostane uz vjeru pa makar niko drugi ne htio vjerovati.19

Nije neobicno sto su ajeti koji njedre ovakve poruke, hronoloski gledano, raniji: pripadaju ranom mekkanskom periodu u vecini slucajeva, i poslanik Muhammed, a.s., ih dozivljava kao svoj pocetak sirenja islama, prvo u svojoj porodici, a zatim i sire.

Biografi Bozijeg poslanika (vidimo to i iz Ibn Hisamove "Sire") tvrde da su njegove licne tegobe bile tada mozda najteze. Cesto mu se pomaljala strepnja i strah pred velikim zadatkom Objave. Zaista, apsurdno je kad islamski literalisti tvrde da Boziji Poslanik nije osjecao strah, kad u Kur'anu imamo sasvim drugacije tvrdnje: on nije melek vec covjek i ljudima se kao poslanici calju ljudi.20 Stavise, i drugi Boziji poslanici u Kur'anu se opisuju i kao bica koja su cesto strahovala, a Muhammed, a.s., bi, veli se u Kur'anu, trazio da ga prekriju plastom.21 Takodjer, od napora priopcavanja Objave celo bi mu se orosilo znojem.22 Kada je jednom prilikom oticao u gradic Taif da poziva u islam, udarili su ga kamenom i iz cela mu je potekla i krv.23 Za njegove najblize u tome svemu bili su argumenti da je Muhammed, a.s., covjek i Boziji poslanik, on se zeni, ima djecu, hoda po trgovima Mekke i sebi ne moze, ako Bog drugacije odredi, priustiti korist ili otkloniti stetu.24 Kod njega nisu ni riznice blaga,25 sebi ne prisvaja poznavanje tajni onoga svijeta (gajba),26 niti je izuzet od smrti.27

Ovakvu tekstualnu evidenciju iz Kur'ana potrebno je uzimati i kao pouzdan dokaz o ljudskoj i poslanickoj naravi poslanika Muhammeda, a.s. To se u milionima muslimanskih srdaca nosi kao svjedocenje o Muhammedu, a.s., da je on - Boziji rob i Boziji poslanik!

Poslanicke "sire" dokazuju ponajbolje da je pogresno govoriti o njegovoj osobi na nacin hiperboliranja i hipostaziranja njegove ljudske naravi i njegovih sposobnosti. Pogresno je gledati na Muhammeda, a.s., kao na mitsku ili misticnu osobu, osobu nadnaravnih i cudotvornih moci. Jedino nadnaravno sto je on pri sebi imao jeste Kur'anska Objava, Bozija objava koja mu se priocavala.

Legendarna i mitska gradja o Muhammedu, a.s., na koju ponekad nailazimo u starijim islamskim djelima, ne doprinosi mnogo pravom gledanju na Muhammeda, a.s., Reci, npr., da je vidio pozadi u istoj mjeri kao i naprijed, suprotno je mnogim cinjenicama iz njegova zivota, pa i onoj koju biografi navode: U Taihi su mu, kako smo naveli, povrijedili glavu, da je mogao svakako bi izbjegao taj udarac! U vojni na Uhudu bio je ranjen, i da je imao nadnaravne sposobnosti u tom casu bi ih iskoristio i od "sebe odstranio nesrecu". Kako je, medjutim, i on, kao i svaki drugi covjek, od krvi i mesa, do ranjavanja je doslo. Takodjer, Muhammed, a.s., je govorio da je cijelog zivota osjecao posljedice djelovanja zatrovanog mesa koje je stavio jednom prigodom u usta, te i taj dogadjaj treba shvatiti i na nacin da ni njega, premda je Boziji poslanik, otrov ne stedi.28

Muhammed, a.s., od ljudi se razlikuje samo po tome sto je Boziji poslanik, sto je priopcitelj Objave. Razlikuje se po izravnoj vezi koju je imao sa dostaviteljem Objave, Dzibrilom. Razlikuje se po tome jer je njegov moral bio sam Kur' an, kako se veli u jednom predanju. Ni Objavu nije mogao primati kad je njemn volja. Tako bi nekada, npr. zurio da je brze saopci, ili zapamti, pa mu dragi Bog u Kur' anu veli da ne zuri.29 I, buduci da je Boziji poslanik, od njega se trazi da vjerno prenese Objavu i da se prvi potcini njezinom diktatu. A ako to ne ucini, Bog ce mu presjeci zilu kucavicu.30

Imamo dojam da je glavna pogrjeska u nekim nasim danasnjim opservacijama o Poslaniku ta da se od njega hoce po svaku cijenu vidjeti nadnaravni Muhammed, "kristijanizirana" osoba. Za takvo sto ni Kur' an, a ni autenticni Sunnet, ni autenticne biografije o njemu ne daju nam povoda. Muhammed, a.s., nije "Bozija rijec", kao sto se veli za Isa, a.s.31 Muhammed, a.s. je prenositelj Bozije rijeci, ali ne puki prenositelj koga se to sto prenosi ne bi ticalo: naprotiv, sam je njegov zivot jedna forma Kur'ana, primijenjenoga Knr'ana.

Punina vjere Bozijeg poslanika, medjutim, osobita je jer, kako tvrdi Halefullah Ahmed, Kur'an i Hadis/Poslanikovo predanje - ako se znalacki citaju - pruzaju bogatu evidenciju o mozaiku sudbina svih Bozijih poslanika sabranih u Muhammedovom a.s., zivotu.32 Dobro je napomenuti da Muhammed, a.s., objedinjava u cjelinu veci dio sunneta\blagoslovljenih obicaja prethodnih Bozijih poslanika. On posti njihove obavezne i neobavezne postove, cini hidzru, jer su je, zarad uspjeha svoje vjere, cinili i Ibrahim, Musa i mnogi drugi vjeronavjestitelji. Trazi se cak neka vrsta simbolicne veze izmedju Poslanikovog sklapanja braka sa Koptinjom Marijom i Ibrahimovog, a.s., braka sa Koptkinjom Hadzerom. Ovakvih detaija koji su zajednicki mnogim Bozijim vjeronavjestiteljima ima mnogo.

Kur'an priznaje, u nacelu, sve ove slicnosti samim cinom naredbe da se Muhammed, a.s., sa svojim sljedbenicima okrece neko vrijeme u namazu prema Jerusalemu. Shvatiti valjano ovaj cin znaci biti svjestan da je Jerusalem, sa svojim Hramom, veliki bastinik monoteizma, te da naredjenje okretanja lica u namazu prema Mekki islam nije uveo sve dok se nije prethodno, s velikim stovanjem, stavilo muslimanima do znanja da su Ibrahim, Musa, Isa, i drugi prethodni vjerovjesnici od Boga donosili istu istinu, jedinstvenu u svojoj osnovici i vjecnu.

Kada se povezuje Poslanikovo vjerovanje i praksa sa vjerovanjem i praksom drugih Bozijih glasnika, kur'anske rijeci: "Tebi se Muhammede ne govori drugo, osim ono sto se i drugima poslanicima prije tebe reklo",33 treba tumaciti i tako da je svim Bozijim poslanicima, zajedno uzev, Bog saopcio ono sto je Muhammedu, a.s., saopcio u cijelosti samom. Po tome je on odabran, jer ovi poslanici njega nagovjestavaju, a on potvrdjuje, opecacuje i dovrsava njihovu zadacu.


IV

Ne moze se, medjutim, valjano govoriti o vjeri Poslanika a da se ne spomene njegov osobni i porodicni zivot. I tu Muhammed, a.s., zivi vjeru islam pred ocima toliko mnogo njemu prisnih svjedoka, njegovih zena. Vidimo to i po imenima tih casnih supruga, imenima koja cu ponajcesce navedena u ovom Ibn Hicamovom djelu.

Te su odvazne supruge svaki Poslanikov detalj pomno motrile i pamtile, on je i tu bio najizravnije usred prebogate bujice zivota i svega sto zivot nosi! Mi i tu Muhammeda, a.s., vidimo kao covjeka koji zivi zivot razlicit od zivota mistika, filozofa, monaha: naprotiv, on zivi zivot i utemeljuje obrasce zivotu koji je prebogat dinamikom u kojoj ga vidimo kao Bozijeg poslanika, kao zapovjednika Zajednice, kao suca, kao borca u odbrani vjere, napokon, kao muza, kao oca, kao punca, kao zeta...

Ovo Ibn Hisamovo djelo spominje te casne gospodje, zene Bozijeg poslanika, i na vise stranica govori o njima. Potrebno je napomenuti da se biografska djela o Poslanikn najcesce podudaraju sa komentarima Kur'ana kad je posrijedi sljedecih jedanaest zena:

1) Hatidza kci Huvejlida,

2) Sevda kci Zema'a,

3) Aisa kci Ebu Bekra,

4) Hafsa kci Omera,

5) Zejneba kci Dzahsa,

6) Zejneba kci Huzejme,

7) Ummu Selema Hinda, kci Ebu Umejjeta,

8) Ummu Habiba kci Ebu Sufjana,

9) Mejmuna kci el-Harisa,

10) Dzuvejrija kci el-Harisa, i

11) Safijja kci Hujejja.34

Ovome treba pridodati Mariju Koptkinju, robinju, koju je Poslanik ozenio, oslobodio i koja je primila islam, koju Ibn Hisamova sira, kao i draga takva bibliografska djela, spominje. Razlike u broju Poslanikovih zena, koje se ponekada pomaljaju od izvora do izvora, posljedica su prije svega burnoga i bitkama i bojevima ispunjenog vremena u kojima je ovim zenama, najcesce hudovicama, brak znacio opskrbu i sigurnost.

Recimo ovdje ukratko ko su bile ove njegove zene, te casne gospodje ili "majke vjernika", kako ih naziva sam Kur'an (u suri el-Ahzab, 6. ajet kaze se: "Vjerovjesnik je preci vjernicima od njih samih, a njegove su zene kao njihove majke!").

1.Hatidza kci Huvejlida, prva je zena Mnhammeda, a.s. Ozenio ju je prije poslanstva, u svojoj dvadeset petoj godini, a njoj je bilo cetrdeset godina i bila je hudovica. Boziji poslanik je uvazavao Hatidzu zbog njezine odvaznosti, pameti i ostroumnosti. Upravo u ovoj razlici u godinama vidimo da Muhammedu, a.s., nije niposto u ovim zenidbama bio cilj strast i pozuda, naime, njegovi neprijateiji zele kazati da ga je u tolikim brakovima rukovodila strast i pozuda.35

Naprotiv, zenidbu s Hatidzom komentatori Kur'ana posmatraju prije svega kao brak u kojem je Muhammed, a.s., stekao, osim cestitu i radinu suprugn, i porodicni oslonac pred nastupanje poslanstva. Inace, Hatidza je ponijela cast prve zene koja ce primiti islam.36

Boziji poslanik je sa Hatidzom proveo cvijet svoje mladosti, kako veli komentator Kur'ana es-Sabuni, i nije se ozenio s drugom zenom dok je ona bila ziva, niti je ikog volio kao nju. Stoga je Aisa, kasnija zena Bozijeg poslanika, bila ljubomorna na nju kad god bi je Muhammed, a.s., spominjao, premda je Hatidza, vec mnogo prije zenidbe Muhammeda, a.s, sa Aisom, preselila na Ahiret i Aisa uopce nije Hatidzu ni vidjela, kako to svjedoci i poznati saudijski komentator Kur'ana Muhammed Ali Sabuni.37

2. Sevda kci Zam'a je, vremenskim slijedom, druga zena Muhammeda, a.s. Ozenio ju je nakon smrti Hatidze. I Sevda je bila hudovica, bila je starija od Muhammeda, a.s.38 Boziji poslanik se njome ozenio jer je bila muhadzirka, prvi muz joj je umro nakon druge hidzre u Abesiniju. Nakon toga Sevda je ostala sasvim sama, ako bi se vratila svojoj porodici prisilili bi je da se vrati idolopoklonstvu ili je na muke stavili.39

3. Aisa kci Ebu Bekra je jedina medju njegovim casnim zenama, koja nije bila hudovica, vec djevojka.40

Aisa je bila izuzetno pronicljiva, najostroumnija medju Poslanikovim zenama, k tome, znanija od mnogih muskaraca.41 Sabuni biljezi da su joj prilazili mnogi Drugovi Bozijeg poslanika i pitali je o propisima vjere kad su im bili zamrseni i nerazgovjetni, a ona ih je objasnjavala...42

(Boziji je poslanik, a.s., veli Sabuni, volio Aisu vise nego li svoje druge zene.)43

4. Hafsu, kcerku Omera ibn el-Hattaba, Muhammed, a.s., je ozenio kao hudovicu. Muz joj je poginuo u vojni na Bedru. Ovaj brak sa Hafsom bio je njezinom ocu Omeru pocast, kako to veli Sabuni. K tome, sam je Omer bio zainteresiran da mu se kcerka uda za Muhammeda, a.s., zato sto je brak, kako kaze Sabuni, najbolje sredstvo za izgradnju uzornoga drustva...44

(Hafsa je imala sezdeset godina kad se Poslanik njome ozenio. Kao sto je slucaj i sa drugirn zenama, njegov je brak i sa Hafsom imao za cilj ucvrscenje rane islamske zajednice.)

5. Zejneba kci Huzejme. Muhammed, a.s., ju je ozenio nakon zenidbe sa Hafsom. Zejneba kci Huzejme, tvrdi komentator Kur'ana Sabuni, bila je hudovica sehida islamskoga po imenu Ubejde ibn el-Harisa, koji je poginuo na Uhudu. Njegova zena Zejneba bila je na Bedra pruzajuci prvu pomoc ranjenicima, veli Sabuni.

Komentatori Kur'ana vele da je imala sezdeset godina kad ju je Poslanik ozenio, kod njega je pozivjela dvije godine, a zatim je umrla.

6. Zejneba kci Dzahsova bila je razvedena zena Zejda ibn Hariseta. Nakon sto ju je Zejd pustio, Boziji poslanik ju je ozenio, da bi se ovim brakom ukinula novotarija posinjavanja (jer je Zejd bio posinak Poslanikov prije poslanstva).45 Serijatom je dozvoljeno zeniti se bivsim (tj. propisno razvedenim) zenama posinaka.

7. Hinda Ummi Seleme je sedma zena Bozijeg poslanika. I ona je bila hudovica. Njezin muz Abdullah ibn Abdul-Esed je medju prvima primio islam, ucini je hidzru u Abesiniju sa svojom zenom Hindom Ummi Selemom. Na tom putu ona je rodila kcerku. Po povratku, on je poginno kao sehid u boju na Uhudu. Ummu Selema je sa djetetom ostala nezbrinuta, pa joj je brak sa Bozijim poslanikom bio zastita pred mnogobrojnim nesigurnostima.

8. Ummu Habiba je, takodjer, bila hudovica, kcerka Ebu Sufjana. Boziji poslanik ju je ozenio sedme godine po hidzri kao hudovicu Ubejdullaha ibn Dzahsa, koji je umro kao muhadzir u Abesiniji.

9. Dzuvejrija kci el-Harisa bila je, takodjer, hudovica. Njezin muz Musafi' ibn Safran bio je iz plemena Benu Mustalik i poginno je u jednoj vojni koju je to pleme vojevalo protiv islama. Muz joj je bio jedan od najokorjelijih protivnika islama.46 Ona je tom prilikom zapala u ropstvo kod muslimana i Muhammed, a.s., joj je samim brakom ponudio slobodu.

Ovim su se brakom, nema sumnje, nagovijestili putevi dobre volje i saradnje izmedju muslimana i plemena Benu Mustalik.

10. Safijja kci Hujeja bila je takodjer hudovica. Poticala je iz jevrejskog plemena Benu Kurejza koje je zivjelo u Hajberu, a muz joj je poginuo prilikom muslimanskog oslobadjanja ovoga mjesta. Ona je bila ugledna i dostojanstvena soja u plemenu Benu Kurejza. Boziji poslanik ju je pozvao i predlozio joj, alternativno, dvije stvari:

- ili da je oslobodi i ozeni, da mu tako bude zena

- ili da je oslobodi i da se ona prikljuci svojima

Jevrejka Safijja odabrala je prvu mogucnost i postala Poslanikova zena.47 Safijja je prihvatila kasnije islam.

11. Mejmuna kci el-Harisa, bila je takodjer hudovica. To je posljednja zena koju je Poslanik, a.s., ozenio.

Ovdje je razlozno navesti razloge ovih zenidbi Muhammeda, a.s. Prije svega potrebno je ove razloge proucavati u odnosn na kontekst ondasnjeg drustva i na njegovu dinamiku. Ne treba smetnuti s uma da je Mnhammed, a.s., zenio ove zene i zbog toga sto je bio muz, odgovoran muz svoje kuce. Ali, ako bismo samo na tome stali tad ne bismo iscrpili svu istinu njegovog porodicnog zivota kao Bozijeg poslanika.

Navedimo, stoga, da komentatori Kur'ana navode cetiri vazna znamenja u brakovima Muhammeda, a.s. Komentator Kur'ana, Muhammed Ali es-Sabuni, veli da su ta cetiri znamenja sijedeca:

a) Poducavanje islamu,

b) Serijatski razlozi,

c) Drustveni razlozi, i

d) Politicki motivi.

Svratimo, ukratko, pozornost na svaku od ovih tacaka.

a. Poducavanje islamu. Temeljni cilj visezenstva Poslanikovog jeste u tome da se priprave uciteljice za zene. Islamsko drustvo je bilo u nastanku, te njegove supruge poducit ce druge zene propisima Serijata jer, zene sacinjavaju pola drustva.

Naime, kultura islamskog porodicnog i bracnog zivota prozeta je mnogim Serijatskim propisima kao sto su bracni, zatim propisi o menstruaciji, o porodjajnom ciscenju, kupanju bracnih partnera poslije bracne noci i opcenito propisi o cistoci.

Poznto je da biografi Muhammeda, a.s., opisuju kao osobu potpunog stida.

Komentator Kur'ana es-Sabuni veli da hadiska djela govore da je Mnhammedov, a.s., "stid bio veci od nevjestinog u prvoj bracnoj noci".

Stoga je razumljivo da on nije mogao drugim zenama izravno odgovarati na sva njihova pitanja o kulturi bracnoga zivota. On im je ponekada o tome govorio metaforicki, ali su njegove zene drugim zenama prenosile na izravan nacin serijatske propise o porodicnom i bracnom zivotu. Klasicna islamska vrela krcata su predanjima u kojima vidimo Poslanikove, a.s., zene kako objasnjavaju Serijatske propise.

Navedimo ovdje jedan egzemplarni tekst koji baca vise svjetla na dinamiku ranog islamskog drustva:

"Dosla Ummu Sulejma, zena Ebi Talhe, Bozijem poslaniku, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, i upitala ga: "Boziji poslanice, Bog se ne stidi istine. Da li se zena mora okupati kada polucira?", pa joj je Boziji poslanik, Bog ga blagoslovio i podario mu mir, kazao: "Da, mora se okupati kada vidi sekret (od poluciranja)!"48

Hadiska literatura je prepuna ovakvih primjera gdje se pojavljuju zene, bilo Poslanikove supruge ili zene njegovih drugova, koje su bile uciteljice i odgojiteljice kasnijih islamskih narastaja.

b. Ustanovljenje serijatskih propisa navodi se, kako smo vidjeli, kao drugi razlog visezenstva Muhammeda, a.s. Primjerice, predislamski su Arapi imali instituciju posinjavanja, tj. da pocnu musko dijete zvati sinom, premda to dijete nije od njihova potomstva. Pritom su tom djetetu pridavali vaznost kao da je njihovo rodjeno.

Serijatsko pravo ukida institnciju posinjavanja. Sam Boziji poslanik je prije poslanstva posinio Zejda ibn el-Hariseta, kako smo vidjeli naprijed, i, dolaskom islama ta je institucija ukinuta, jer Kur'an je kategorican u tvrdnji:

"Posinke zovite po ocevima njihovim, to je kod Allaha pravednije!" (Ahzab, 5).

U istoj je ravni i zenidba sa zenom posinka (koja je, naravno, prethodno propisno razvedena). Muhammed, a.s., ozenio se Zejnebom kcerkom Dzahsovom, koja je prethodno bila udata za Zejda ibn el-Hariseta, njegovoga posinka prije poslanstva.

c. Drustveni razlozi visezenstva Poslanikovog navode se u islamskim djelima na trecem mjestu po znacaju. Brak je u islamu vazna institucija, njome se ustanovljavaju i ucvrscuju mnogobrojne prisne ljudske veze, odnosi i prijateljstva.

Tako je brak Muhammeda, a.s., i Aise, Ebu Bekrove kcerke, osim sto je bio brak sa svim znacenjima te rijeci, pojacao i prijateljstvo izmedju njih dvojice.

Takodjer, i zenidba sa Hafsom, kcerkom Omera ibn el-Hattaba, pojacala je i ucvrstila prijateljstvo Muhammeda, a.s., i Omera. Srodstvo po tazbinstvu u islamu se od ranoga doba iznimno cijenilo. To vidimo i po cinjenici da je treci halifa Osman ibn Affan bio zet Bozijeg poslanika Muhammeda, a.s. Ovdje, takodjer, treba spomenuti i Aliju ibn Ebi Taliba, islamskog viteza, koji je bio muz Fatime, kcerke Muhammeda, a.s.

d. Politicki razlozi Poslanikova visezenstva su, takodjer, nesumljivo vazni. U ocjeni svih razloga Poslanikove poligamije, a posebno politickih, treba imati u vidu mjesto i vrijeme u kojem se razvija muslimanska zajednica, kako smo to prethodno kazali. Neke je zene Boziji Poslanik ozenio da bi tim brakom pomirio ljude i pridobio njihova srca.

Razgovijetno vidimo da su, uglavnom, sve Poslanikove zene bile hudovice ciji su muzevi umrli u muhadzerluku u koji su se iselili radi ocuvanja islama, ili su poginuli na Bedru, Uhudu, i drugim vojnama.


V

Boziji poslanik, recimo to jos jedanput, stupa u svoju misiju okruzen mnogobrojnim svjedocima, muskarcima, zenama, djecom... On poslanicki i vjeronavjestiteljski djeluje, pretezno u gradskim sredinama, Mekki (trinaest godina) i Medini (deset godina), a posjetio je Jerusalem za vrijeme mi'radza (nocnog putovanja u vise sfere univerzuma) i gradic Taif, neposredno pred mi'radz, te mjesto Dzuhfu, i jos neke oaze.

Cinjenica mi'radza jeste, takodjer, bremenita predivnom simbolikom!

Iz najuzvisenijih sfera mi'radza Poslanik se vraca medju ljude, vraca se usred bujice neprekidnog kolanja ljudskog zivota tako kako se on zivio u politeistickoj. sredini. Kao sto se nakon prvih objava u pecini Hira vratio medju ljude, u grad Mekku, tako se i iz najuzvisenijih razina mi'radza vraca opet u Mekku, medju ljude! Tim politeistima, ma koliko bili utonuli u politeizam, o islamu je Poslanik govorio i trazio da se cuje njegov glas. Mnogi ljudi cija se imena spominju i u ovom Poslanikovom zivotopisu bili su nekada politeisti. Poslanik im je svojim postupcima omilio Islam.

Cinjenica da Muhammed, a.s., objelodanjuje kur'anska poglavlja i ajete, koje mu Bog objavljuje, u gradovima Mekki i Medini, pred tako mnogo svjedoka, ima dalekosezne plodove po islam. Poslanikova ljudska okolina jeste svjedok ulazenja Kur'ana, Bozije Rijeci, iz vjecnosti u vrijeme i u povijest! Svi ti mnogobrojni ljudi i zene u Mekki i Medini posvjedocuju nacine Poslanikovog primanja Kur'ana i, jamacno, to je najodlucniji faktor da ce oni, do posljednjega, prici Poslaniku i prigrliti Islam nakon nesto vise od dva desetljeca (od 610-632. god. po Isa a.s.).

Stoga je najveci dokaz Muhammedova, a.s., poslanstva (uz, na prvom mjestu, naravno, Bozansko svjedocenje da je on poslanik) upravo samo objavljivanje Kur'ana, postepeno "spustanjet' Kur'ana, koje su pomno i u svim detaljima pratili ovi mnogobrojni svjedoci objavljivanja Kur'ana, ovi vidioci, slusaoci, ukratko, sudionici ulazenja tog Svetog Govora i Svetog Teksta u vrijeme, u povijest.

Nikada ovi mnogobrojni ljudski svjedoci Poslanikove misije nisu primijetili bilo kakvu manjkavost u Poslanikovom primanju Kur'ana, nikada ga nisu vidjeli da memorira Kur'an, nikada nisu zapazili da ga zaboravlja, i sl. Stoga su kur'anska cinjenica i kur'anski fenomen od samog svog zasijecanja u zemaljsko vrijeme i ljudsku povijest utemeljili cvrstu muslimanskn zajednicu, ummet u svojemu zametku.

Poslaniku su ponekada objavljene odjedanput cijele sure, i on bi ih izravno diktirao svojim pisarima (koje spominje i ovaj zivotopis). Nikada se nije dogodilo da Poslanik u pogledu Kur'ana sebe demantira. Eto, tu su temeljni razlozi zasto mi ovdje toliko mnogo insistiramo na ljudskom posvjedocavanju Kur'ana, Poslanikovog primanja Kur'ana i Poslanikovog odnosa prema Kur'anu!

Ovaj Poslanikov zivotopis jeste prvorazredni dokument koji brizljivo njedri popis tih svjedoka i sudionika prvih velikih kur'anskih stupanja u ljudsku povijest. Ovo je popis ljudi koji su se osvjedocili da je Muhammed, a.s., valjano prenio posljednji Boziji testament covjecanstvu!

Muslimani su ved od Siffina (657. Po Isa a.s.) imali, unutar svojih redova, mnogobrojne politicke i sektaske sukobe, trvenja i, stavise, krvave ratove, ali su Kur'an i njegova autenticnost ostali za sve njih neupitni. Mogli su ga razlicito tumaciti, i doista je sve do danas to i bio slucaj, ali musilmani su ostali vjerni Cjelini duha islama i stoprocentnoj Autenticnosti Kur'ana.

Ne postoji muslimanska kritika Kur'ana!

Ta je knjiga zadrzala svoje sveto mjesto u muslimanskom mentalitetu. I danas, u epohi modernizma i postmodernizma, Kur'an zadrzava sveto mjesto u Islamskoj kulturi. Nema sumuje da ce taj Sveti Tekst u u buducnosti inspirirati jedinstveni kulturni i moralni tonalitet muslimanskog svijeta i muslimanskog pogleda na svijet, bez obzira na to koliko mogli biti razilciti politicki ambijenti u kojima ce muslimanski svijet zivjeti. Nema nimalo sumnje, isto tako, da je Muhammed, a.s., svojom misijom priopcavanja Kur'ana pred velikim brojem svjedoka, u koje se ne moze objektivno sumnjati, utemeljio ovakvo muslimansko drzanje spram Knr'ana!

K tome, po ovom Ibn Hisamovom djelu vidimo da se Kur'an javlja u sredini gdje se islam, s jedne strane, i krscanstvo, judaizam i politeizam, s druge, susrecu ili sukobljavaju, ili se pak u razlicitim povijesnim epohama radilo o razlicitim savezima, tako da, osim muslimana, imademo i krscane, jevreje i politeiste\musrike koji su svjedoci svekolike pojave Muhammeda, a.s.

Arabijski region Hidzaza je, u to vrijeme, umnogome svijet u malom. Hidzaz i Arabija iz VII stoljeca po Isa, a.s., anticipiraju, nacelno, kasniju pavijest islama, judaizma i krscanstva u glavnim smjerovima njihova dodira, zatim njihova zivljenja u mnogoreligijskim sredinama (kakva je bila nekada Spanija, te kakve su, npr. i danas Bosna, Egipat, Palestina...) ili, pak, anticipiraju njihova nesrecna sukobljavanja.

Poslanik i veliki broj ljudi koji su dugo godina bili svjedoci njegova pologa, o kojima ovo Ibn Hisamovo djelo govori kao o svojoj glavnoj temi, nisu bili zajednica izvan zivota, zajednica osamljena unutar zidova koji ih odvajaju od zivota. Stoga je i Kur'an u periodu od dvadeset tri godine usao u zivot: zapravo mekkanski i medinski zivot, malo pa malo, stupio je u islam.

Ovo djelo, istakli smo dasad vise puta, u prvi plan stavlja Muhammeda, a.s., zatim govor o porodicnom zivotu i njegovoj rodbini, sto ce reci a odnosu Muhammeda, a.s., prema drugom i njegovim vezama sa drugim ljudima, govori potom o njegovoj odjeci, nacinu ponasanja, Poslanikovim bojevima u odbrani vjere, o njegovom oruzju, a k tome govori i o njegovim pisarima i izaslanicima... Napokon, padsjetimo se, govori i o Poslanikovoj smrti.

Ukratko, vrijedno djelo zbori o Paslaniku islama nabrajajuci ljudske svjedoke njegove grandiozne pojave i njegova djela, govori o njemu i njima, tim ljudima, u vezi sa glavnim aspektima njegove misije, u vezi sa vjeram, drustvom\zajednicom, radom, borbom, rukovodjenjem...

Na svakaj toj razini Muhammed, a.s., je iskusio osabnu tezinu svakodnevnog bremena vjerujuceg covjeka, jer, koliko god mu dragi Bog pomagao, ni sam Muhammed, a.s., nije zaboravljao niti zapostavljao svoj udio!

No, zar nije nesto cudno u tome da se uz Bozijeg poslanika spominje i oruzje?! Ibn Hisam spominje nekoliko njegovih maceva, strijela i lukova, kopalja...,. Ovo pitanje se cesto postavljalo. No, nema niti jedne paslanicke pojave, bilo da o njoj zbori Kur'an ili Biblija, a da uz tu pojavu nije pridruzena i mnogolika borba, pa i borba zarad odbrane vjere. Prisjetimo se da Isus u Novom Zavjetu veil: "Nisam dosao da donesem mir, nego mac!" (NZ po Mateju, 10\34).

Ali, vaznije od Poslanikove borbe jeste to kako se on sa svojim suborcima borio! Uvodjenje pravila i zakona u borbu i u rat jeste velicanstvena zasluga islama i Poslanika.

Islam ne laska covjeku, on prilazi covjeku uvazavajuci cinjenicu kakav covjek jeste, uvazavajuci glavne konstante njegove ljudske prirode, te bi i covjek trebalo da prilazi sebi bez laskanja!

Nije islam izumio borbu i rat (jer, otkad je covjeka otad je i vjere, i rata, i ljubavi, i rada, i smrti...), nego islam zeli borbu i rat privesti pravilima i zakonima, zeli ih zakonima ograniciti i sputati. Ili, kako to dobro kaze Frithjof Schuon:

"Islam nije izumio borbu: svijet je stalna neravnoteza i zivjeti znaci boriti se. Ova borba je, medjutim, samo jedan aspekt svijeta i ona iscezava sa postizanjem cilja zbog kojeg se vodi: citav Kur'an je prozet i tonom "snazne" vedrine..."49

Eto, stoga mi Poslanika vidimo u detaljima ove cjeline, vidimo ga kako zabranjuje vojevanje protiv nejakih, malodobnih, protiv svecenika, vidimo ga kako zabranjuje nasumicno posijecanje stabala...

Jer, kad god citamo zivotopise Poslanikove uocavamo da biti Boziji poslanik ne znaci, i nije nikada znacilo, prestati biti covjek: biti Boziji poslanik, takodjer, ne znaci da ce drugi ljudi u njemu gledati samo Bozijeg poslanika a ne istovremeno i covjeka! Takodjer, biti Boziji poslanik ne oslobadja Muhammeda, a.s., niukoliko osobnih duznosti u vjeri. Njegove supruge, Aisa i Zejneba, prenose biografi, saopcavaju predanja da je Muhammed, a.s., taj covjek koji je imao par maceva, lukova i strijela, cijele noci provodio u namazu klanjajuci sam, da su mu ponekad vldljivo otjecale noge.50

Nije potrebno posebno isticati da je u tome nepobitan argument Poslanikove osobne vjere: naime, i u vremenu koje je provodio kod svojih supruga vidimo da polog vjere u Poslanika nikada ne jenjava. Stoga njegova vjera istovremeno izaziva divljenje, gordost, ali njegovi nas saosjecajni ljudski postupci cesto dovode do ganutosti.

Dakako, Poslanikova vjerska praksa nikada ne prelazi u monastvo i asketizam, (premda su, kako smo istakli, islamski mistici u njegovim postupcima pronasli mnogolike obrasce svoje prakse), te nije bila rijetkost da su Poslanika vidjali i nasmijanog u krugu svoje porodice, prijatelja i drugova. Nekada bi se toliko nasmijao da su mu se, kako tvrde biografi, ukazali i divni zubi kutnjaci. K tome, bilo je situacija kad se znao i naljutiti da bi mu skocila ceona zila. Ali se opet biljezi, takodjer, da je nekom prilikom sprijecio Ebu Bekra51 da otjera djevojke koje su se na Bajram veselile uz zvuke defova.52

Sve su ovo situacije u kojima ga razgovjetno vidimo kao Bozijeg poslanika i kao covjeka.

Poslanikova snazna osobna vjera ocituje se i u susretima s ljudima drugacijih svjetonazora i religija. I u tome vidimo svu isprepletenost kasnije povijesti islama sa povijescu judaizma, krscanstva i mnogih drugih vjera Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka, kao i prepletenost s povijescu dodira tih vjera na zapadnim stranama covjecanstva. U glavnim konturama, dakle, vec su Poslanikovi susreti sa jevrejima, krscanima, idolopoklonicima, itd., zacrtali glavne tokove povijesti islama. S jevrejima je u Medini sklopio savez, kada je nastala tzv. Medinska povelja, u kojoj se na jednome mjestu spominje da su muslimani i jevreji u Medini jedan "ummet", jedna zajednica. Protiv jevrejskih plemena Poslanik nije ratovao da bi zatro njihovu vjeru: radilo se, kako biljeze Poslanikovi biografi, o sukobima kojima se htjelo anulirati izdajstvo principa Medinske povelje od strane nekih jevrejskih plemena koja su, u kasnijim etapama razvoja muslimanske zajednice u Medini, saradjivali sa idolopoklonicima.

Da islam ne vojuje protiv krscana i jevreja dokaz je upravo sama povijest islama: krscani i jevreji su islamskoj kulturi i civilizaciji bili istaknuti ucitelji, filozofi, ljekari, trgovci, poslovni ljudi. Islamski istok nije ponistio krscanski istok niti jevrejski istok. Toga bismo se uvijek trebali prisjecati kad govorimo o susretu krscanstva, islama i judaizma u Evropi i na Zapadu opcenito. I islam imade pravo na postojanje svoga Zapada zajedno i paralelno sa postojanjem jevrejskog i krscanskog Zapada!

Ovdje je potrebno prisjetiti se kako je Poslanik lijepo docekao krscane iz Nedzrana i pruzio im hladove svoje dzamije da se odmore. Sa krscanima veze razumijevanja traju jos dok je bio u Mekki: progonjene muslimane poslao je krscaninu Nedzsiju (Negusu) u Abesiniju i pouzdao se u njega da ce muslimanske muhadzire spasiti, a Nedzasi je to, doista, i ucinio. U znak zahvalnosti i snazne vjere Nedzasijeve, Poslanik mu je, kad je cuo za njegovu smrt, klanjao dzenazu.53 O ovome ne postoji tekstualna evidencija u

Kur'anun; to je, dakle, jedan od detalja u kojemu ima dosta traga osobnog Poslanikovog odnosa prema svojim savremenicima. Rukopis An-Nasabu Sarif, koga smo spomenuli na pocetku ovoga naseg pogovora, spominje da je "Negus poklonio Poslanikn papuce jednostavne izrade, pa ih je Poslanlk obuvao…"

Poruke Kur'ana o "razlicitosti ljudskih jezika kao dokazu Bozijem"54 i o "razlicitim bojama ljudskih koza kao dokazu da Bog jeste"55 Poslanik je, na izvjestan nacin, osobno proveo u zivot. Mnogi Abesinci, medju njima prije svih crni Bilal, primili su islam i u Poslaniku imali odanog prijatelja Selman el- Farisi, dakle Selman Perzijanac, bio je Poslaniku cesto pri ruci. Jezici ovih ljudi i dragacija boja njihove koze Poslaniku nisu nimalo smetali.

I sam je Poslanik svojim drzanjem doprinio da je u kasnijoj povijesti islama sasvim nepoznat problem rasa. Bijeli, zuti i crni gradili su i grade svijet islama u zacudnoj izmijesanosti i prepletenosti. Svijet islama od samih svojih pocetaka nije svijet jedne rase, nije svijet jednog klimatskog pojasa, nije svijet jednog poluotoka, nije svijet jedne doline na Zemlji!

U temelju kulture i civilizacije svijeta islama nalazi se jedinstveni tonalitet velicanstvenog utjecaja kojim zraci poslanicka pojava Muhammeda, a.s. On je Boziji glasnik i vjeronavjestitelj koga je moguce uzeti za uzor jer je zivio obrasce zivota dostupne velikom broju ljudi. Moguce ga je uzeti uzorom kao oca, kao muza, kao prijateija, kao zapovjednika zajednice, kao imama, kao prisna druga u ljutome boju u odbrani vjere, zivota, casti.., kao covjeka koga su vidjeli cesto kako se cisti, kako sam krpi svoju odjecu, kao ljudsko bice koje pere svoje zube cetkicom (Ibn Hisam spominje tzv. misvak), kao covjeka koji ceslja svoju kosu (Ibn Hisam spominje cesalj koji je imao sa sobom), kao covjeka koji prima i dariva poklone, koji na koljenima svojim drzi djecu, koji ne da zlostavljati zivotinje, itd.

Zar je potrebno, reci ce neki, govoriti da je "Poslanik imao posebnu odjecu koju je oblacio petkom, pored druge odjece koju je oblacio drugim danima", te da je "imao mahramu kojom je brisao celo nakon uzimanja abdesta..."

Reci ce mozda, takodjer, zar je potrebno isticati da je Poslanik imao cesalj, cetkicu za zube, mirise, zar je potrebno govoriti o detaljima njegova porodicnog zivota, o detaljima njegova drustvenog angazmana?! Zar sve to nisu, ipak, samo detalji koji nemaju izravnu vezu sa temeljnim nacelima vjere?!

Na ovo, smatramo, treba odgovoriti barem iz dva motrista. Prvo, cinjenica vjere u islamu nije odvojena od cinjenice zivota u islamu, izmedju vjere i zivota nema odjelitih granica, vjera je radi zivota, zivot je, u krajnjemu, radi vjere. Drugo, detalji iz zivota Bozijeg poslanika jesu eho njegovog intenzivnog zivljenja vjere, jesu jeka duboko reflektirana u mozaiku Cjeline koju je on iza sebe ostavio. Islamska nacela, naime, nisu mrtvi aksiomi, poput aksioma u filozofiji, islamska nacela duboko se ticu zivota, zapravo, ta nacela hoce biti i postati zivot sam.

Doista, u svemu tome je Poslanikova velicina, ljudska i poslanicka velicina. Prisjetimo se da jedna kur'anska sura nosi naziv "sobe", taj naziv izravno aludira na Poslanikove sobe u blizini dzamije, skromne i za zemlju prirasle sobe do kojih je lahko doci i na njihova vrata zakucati.

Ziveci sa svojim najbliznjima u tim sobama on u Medini ne zasniva samo vjersku skupinu, niti samo drzavu! Doista, mnogo je tekstova koji su potrosili mnogo mastila govoreci da Poslanik zasniva u Medini drzavu! Mi smatramo, ma koliko bilo tacno da su konture te drzave vidljive, da, zapravo, to sto Muhammed, a.s., u Medini, Bozijom nakanom i odredbom, utemeljuje jeste nesto sto je vaznije od drzave, jeste ummet - Zajednica.

Pojam ummeta je daleko siri od pojma drzave, zato sto je ummet zajednica koja ne ukida, vec svodi u granice pristojne mjere i na neki nacin transcendira, svaku muslimansku osobenost i pojedinacnost, transcendira obiljezenost rasom, transcendira vezanost za jezike i klimatske pojaseve, zemaljske doline, epohe i vremena, stilove i podstilove kulture... sve to prenoseci i ugradjujuci u skladnu i grandioznu kulturu ummeta!

K tome, ummet ne ukida nacionalno, vec oslobadja od robovanja njemu. Unutar ovoga muslimanskog ummeta, koji je u samom temelju islamske kulture i civilizacije, zivjele su i zive ne samo razlicite muslimanske sljedbe, nego cak i druge vjere, krscanstvo, judaizam, hinduizam. Govoreci iz ljudske perspektive, islam duguje instituciji ummeta, a ummet duguje institucijama islama, svoju planetarnost i univerzalnost!

No, temi ummeta vratit cemo se u jednom nasem zasebnom djelu.

Godine 632. po Isa a.s. Boziji poslanik Muhammed, a.s., umire. Mnogi biografi Muhammeda, a.s., vele da je Boziji poslanik bolovao dvanaest ill cetrnaest dana, bolovao je od glavobolje.

Na prijedlog Ebu Bekra, prvoga halife, Muhammed, a.s., pokopan je na samome mjestu gdje je i umro. Biografska djela kazu da je Ebu Bekr cuo Poslanika kako je rekao "da je svaki Boziji poslanik bio pokopan na mjestu svoje smrti…"

Tako je i on pokopan u sobi svoje zene Aise, r.a., u kojoj je i umro, a potom su tu pokopani Ebu Bekr i Omer, dvojica velikih svjedoka islama i Poslanika.


VI

Recimo na kraju ovog pogovora da je Boziji poslanik Muhammed, a.s., svojim djelom pokazao da ako se hoce ukinuti prezren status zene mora se biti prethodno ozenjeno, da u drustvu gdje je ropstvo cvalo kao normalna stvar, da bi robove oslobadjao moras ih imati, i moras imati sredstva da ih oslobodis, da bi pokazao sta jeste covjecnost u boju, moras u boju biti, da bi pokazao kako se grad bez rusenja oslobadja, moras krenuti da ga tako i oslobodis...

Smatram da ce ovaj prijevod Mustafe Prljace dopuniti dosadasnja djela i prijevode na bosanski jezik o temi zivotopisa Bozijeg poslanika. K tome, ovo je djelo potrebno proucavateljima islama kod nas jer nas njegov autor, Ibn Hisam, podsjeca da se u svakom studiju mora poci od autenticnih izvora teme.

U Sarajevu, 26. aprila 1998.


Biljeske:

1. Kur'an, es-Sura, 52.

2. ed-Duha, 3.

3. ed-Duha, 6.

4. ed-Duha, 8.

5. el-Insirah, 1-2.

6. el-Insirah, 5-6.

7. el-Muddesir, 27.

8. el-Kari'ah, 2.

9. el-Infitar, 17.

10. et-Tarik, 2.

11. 'Alek, 1.

12. el-Muzzemmil, 2-4.

13. el-Muddessir, 4.

14. el-Muddessir, 7.

15. el-Muddessir, 7.

16. el-Muzzemmil, l0.

17. el-Muzzemmil, 11.

18. 'Abese, 1-12.

19. es-Sura, 15.

20. Hud, 31.

21. el-Muddessir, 1.

22. Sahihu l-Buhari, 1, 2.

23. M. Hamidullah, "Muhammed a.s.", I, Sarajevo, 1983., str. 144.

24. el-A'raf, 188.

25. el-En'am, 50.

26. el-A 'raf, 188.

27. ez-Zumer, 30.

28. Abdus-Selam Ranin, Tehzibu Sireti ibn Hisam, Kuvajt, 1977., str. 233.

29. el-Kijame, 16.

30. el-Hakkah, 45-46.

31. en-Nisa, 171. V

32. Vidi Halefullah, El-Fenn el-Kasasi fi l-Kur'ani l-Kerim, Kairo, 1965.

33. Fussilet, 43.

34. Muhammed 'Ali es-Sabuni, Tefsiru Ajati l-Ahkam, II, Damask, 1977., str. 328

35. Isto se pitanje elaborira na stranicama 328-338.

36. Isto, 328.

37. Isto, 329.

38. Isto, 330.

39. Isto, 330.

40. Isto, 330.

41. Isto, 330.

42. Isto, 330.

43. Isto, 331.

44. Isto, 332.

45. Isto, 333.

46. Isto, 337.

47. Isto, 325.

48. Isto, 319.

49. Usp. Frithjof Schuon, 'Kur'an", objav. u hrestomatiji "Kur'an u savremenom dobu", I, (priredio Enes Karic), Sarajevo, 1997., str. 651.

50. Vidi Sahihu l-Buhari, II (nocni namaz).

51. Buhari, poglavlje o Bajramu.

52. Vidi i druge hadise slicnog sadrzaja na ovom mjestu.

53. To kaze Muhammed Hamidullah, "Muhammed a.s. I", (prijevod Nerkeza Smailagica), Zagreb, 1983., str. 247.

54. Kur'an, er-Rum, 22.

55. Isto, er-Rum, 22.