STVARANJE CIVILIZACIJSKE SVIJESTI... Spahić Omer " STVARANJE CIVILIZACIJSKE SVIJESTI KOD SINOVA ISRAILOVIH I DANAŠNJIH MUSLIMANA " Ovaj članak ima za cilj pravljenje male komparacije između stvaranja civilizacijske svijesti kod sinova Israilovih i istog kod današnjih muslimana. Pokriće se periodi od strane dominacije nad sinovima Israilovim u Egiptu do njihovog ulaska u obećanu zemlju. Selektirano je ovo razdoblje iz razloga što ono u mnogo čemu slići opštem stanju muslimana u zadnja dva vijeka: inicijalno stanju globalne strane dominacije, i subsekventno, nakon liberacije, stanju nekoncertiranih i nesinhronizovanih napora i aspiracija za kulturno i civilizacijsko osvješćenje i identifikaciju. DOBA OPŠTE STRANE DOMINACIJE Poslije dolaska Jusufovih roditelja i njegove braće u Egipat, sinovi Israilovi živiše tamo udobno i počastvovano. Razlog tome bila je Jusufova reputacija kao "čuvaran i znan, te uticajan i pouzdan," (Yusuf 54-55) (1) radi čega je bio imenovan da vodi brigu "o stovarištima u zemlji." (Yusuf 55) Kaže Allah dž.š. o ovome: "I kad iziđoše pred Yusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!" U starom zavjetu ovako stoji: "I sinovi Izraelovi narodiše se i umnožiše se, i napredovaše i osiliše veoma, da ih se zemlja napuni." (Izlazak 1:7) (2) Međutim, nakon dosta vremena kada nasta novi car u Egiptu koji ne poznavaše Jusufa i ono što on počini za Egipat, zapazi da su sinovi Israilovi zapravo izrasli veći i silniji od Egipćana, i stoga postali potencijalna opasnost vladajućem društvenom poredku. To se moralo zaustaviti po svaku cijenu, da se ne množe, "i kad nastane rat da ne pristanu s neprijateljima (Egipćana) i ne udare (na njih) i ne otidu iz zemlje." (Izlazak 1:10) Car je u tom smislu "mudro" inventirao brojne nezgode i nevolje, i lično je nadgledao njihovu implementaciju. Očigledan akcenat je ondje stavljan na redukciju ljudskih resursa, i što je mnogo destruktivnije od toga, akcentuirana je nemilosrdna fizička eksploatacija s ciljem da se stvori od sinova Israilovih intelektualno i spiritualno deformisan i hendikepiran narod. Ovako se o ovome navodi: "I postaviše nad njima nastojnike da ih muče teškim poslovima; i gradjaše narod Izraelov Faraonu gradove Fitom i Rameses. Ali što ga više mučahu to se više on množaše i napredovaše, da se grožahu od sinova Izraelovih. I žestoko nagonjahu Egipćani sinove Izraelove na poslove, i zagrčivahu im život teškim poslovima, blatom i opekama i svakim radom na polju, i svakim drugim poslom, na koji ih žestoko nagonjahu. I još zapovjedi car Egipatski babicama Jevrejskim, od kojih jednoj bješe ime Sefora a drugoj Fuva; i reče: kad babičite Jevrejke, i u porodjaju vidite da je muško, ubijte ga, a kad bude žensko, nek ostane živo… " (Izlazak 1:11-16) Faraon je na kraju, između ostalog, uspio ovom svojom strategijom da se nametne sinovima Israilovim kao njihov gospodar, bog; gospodar u čijoj ruci su bili njihova opskrba, sudbine i životi. Musa a.s. je, pozivajući Faraona da se odrekne svoje brutalnosti i oholosti prema sinovima Israilovim, pa i Egipćanima, na ovo jasno ukazao riječima: " …A dobročinstvo koje mi prebacuješ - da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?" (Aš-Šu’ara’ 22) Diskutujući sa Musaom ko je Gospodar svjetova o kome on ozbiljno govori, Faraon je proklamisao: "Ako budeš kao boga nekoga drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!" (Aš-Šu’ara’ 29) Nakon poslanstva Musaa a.s., čija misija je između ostalog bila da izvede sinove Israilove iz Egipta, te tragičnog poraza Faraona i njegovih čarobnjaka, stanje se znatno pogoršalo. "A glavešine naroda Faraonovog rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi da tebe i božanstva tvoja napusti?" - On reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi uistinu, vladamo njima." (Al-A’raf 127) I na kraju, Bog izbavi sinove Israilove iz opresije Faraona i njegove zloglasne vojske. Eksodus iz Egipta bio je dramatičan, ali bezbjedan i uspješan. Počinitelji nasilja i tiranije postadoše prvo poniženi pa onda potopom smaknuti s lica zemlje. "I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili Faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!" Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe." (Yunus 90-92) Što se tiče muslimana, ogromna većina je živila dugo vremena pod stranom fizičkom dominacijom, ito nakon dugovjekovnog sjedenja za kormilom najzdravije, najrobustnije i najuticajnije svjetske kulture i civilizacije. Strategisti i egzekutori dominacije sprovodili su u praksu brojne i raznolike planove kako bi dominacija bila što efikasnija, unosnija i trajnija. Reduciranje ljudskih resursa, eksploatacija prirodnih, kulturnih i civilizacijskih resursa, te nametanje sekularnih edukativnih, političkih, ekonomskih i zakonskih sistema, s očitom namjerom da se establira kompletna separacija između Islama i njegovih učenja i vrijednosti i muslimana, samo predstavljaju jedan segment spomenutih "mudrih" planova. Na kraju se ipak dobro uspjelo u kreiranju ogromnog i širokog kulturnog, civilizacijskog i ideološkog vakuuma u islamskom svijetu, posebno na društvenom nivou. To je dalje itekako omogućilo i opunomoćilo protagoniste dominacije da ponude, te umetnu i aktiviraju substituciju za sve ono što je nedostajalo. Ali, zahvaljujući zavidnim nastojanjima i žrtvama jednog broja muslimana, na jednoj strani, i Božijoj neizmjernoj milosti i Njegovim vodećim zakonima u kosmosu, na drugoj, fizička dominacija nad muslimanima je prestala, i zora teritorijalne samostalnosti i suvereniteta je zarudila. DOBA POST-FIZIČKE STRANE DOMINACIJE Bog je izbavio sinove Israilove iz Egipta da ih uvede u obećanu zemlju koju je obećao i pokazao još Ibrahimu a.s. (Abrahamu). (Postanje 15:18) Nastanjivanje obećane zemlje značilo je za sinove Israilove inauguriranje svijetlije ere koju će karakterisati samostalnost, teritorijalni suverenitet i kulturni i civilizacijski dinamizam. Zdrava ideološka Bogom data platforma nalazila se u Tevratu za kojeg se izričito izjavljuje da je putokaz, putovođa, uputstvo, milost i svjetlo sinovima Israilovim. (Ali ‘Imran 3-4, Al-Mu’min 53-54, Al-Ahqaf 12, Al-Isra’ 2, Al-An’am 91, Al-Qasas 43) Međutim, zalaganja i žrtvovanja na strani sinova Israilovih bila su neophodna, ako se namjeravao postići željeni cilj. U obećanoj zemlji nalazio se zao i nemilosrdan narod. Zemlja se morala od njih osloboditi, i istina i pravda su se morale tamo introducirati i institucionirati. Sinovi Israilovi nisu bili u stanju to poduzeti. Stoji u suri Al-Ma’idah da im je Musa rekao: " …O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite unazad, pa da se vratite izgubljeni." Oni rekoše: "O Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući." Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" "O Musa," - rekoše oni - "dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" (Al-Ma’idah 21-24) Navodi se u starom zavjetu da je Musa, po Božijoj zapovijedi, poslao glavare svih plemena da uhode obećanu zemlju. Poslije četrdeset dana, vratili su se potvrđujući da u zemlji koju uhodiše doista teče mlijeko i med, egzaktno onako kako im je već bilo kazano. Da bih to dokazali i ostalima, donijeli su nešto roda njezina. Ali, rekli su još, svi osim Kaleba i Jozue sina Nunova, da je narod koji tamo živi jak, i gradovi su tvrdi i vrlo veliki. Zemlja proždire svoje stanovnike, i sav narod je veći i jači od njih. "Vidjesmo ondje i divove, sinove Enakove, roda divovskoga, i činjaše nam se da smo prema njima kao skakavci, taki se i njima činjasmo." (Brojevi 13:27-34) Samo su ih Kaleb i Jozua ohrabrivali riječima: "Hajde da idemo da je uzmemo, jer je možemo pokoriti." (Brojevi 13:31) " … Zemlja koju prodjosmo i uhodismo, vrlo je dobra zemlja. Ako smo mili Gospodinu, On će nas odvesti u tu zemlju, i daće nam je; a to je zemlja u kojoj teče mlijeko i med. Samo se ne odmećite Gospodina, i ne bojte se naroda one zemlje; jer ih možemo pojesti; odstupio je od njih zaklon njihov, a s nama je Gospodin, ne bojte ih se." (Brojevi 14:7-9) Međutim, oni su bili izrazito nemoćni da išta značajnije urade ili izmijene. Predominantna većina se oglušila o njihova ohrabrivanja slušajući i slijedeći druge uhode obećane zemlje koji lagaše i plašiše narod. Kaleb i Jozua, čini nam se, bili su "stranci" među svojim vlastitim narodom, "devijanti i desidenti" koji ne bijahu baš poželjni niti dobrodošli. "Tada reče sav zbor da ih pobiju kamenjem… " (Brojevi 14:10) "Tada se podiže sav zbor i stade vikati, i narod plakaše onu noć. I vikahu na Mojsija i na Arona svi sinovi Izraelovi; i sav zbor reče im: kamo da smo pomrli u zemlji Egipatskoj ili da pomremo u ovoj pustinji! Zašto nas vodi Gospodin u tu zemlju da izginemo od mača, žene naše i djeca naša da postanu roblje? Nije li bolje da se vratimo u Egipat? I rekoše među sobom: da postavimo starješinu, pa da se vratimo u Egipat?" (Brojevi 14:1-4) Sinovi Israilovi su ovakvim ponašanjem demonstrirali da su, mada liberirani od fizičke dominacije, mentalno i spiritualno još uvijek porobljeni i inferiorni, i trebaće mnogo truda, energije i žrtava da se takvo stanje prebrodi i apsolutna sloboda i neovisnost na svakom nivou realizuju. To su jasno pokazali svojim neizmjernim strahom da se sukobe, unatoč obećanoj pobjedi, sa svojim neprijateljem. Nezamislivo je onda kako bi sebi dozvolili upuštanje u neke druge, i drugih vrsta, izazove i konflikte gdje finalan ishod nije objelodanjen. Diskutujući međusobno naredbu ulaska u obećanu zemlju i problem konfrontiranja tamošnjeg neprijatelja, lahko zapažamo nedostatak inicijative među sinovima Israilovim, a posebno među plemenskim vođama koji bi trebali vazda i u svakom pogledu biti plemenit uzor ostalima. A nepostojanjem inicijative, još gore u slučaju da njena pozicija bude ispunjena strahom, skepsom i neodlučnošću, nema ni govora o drugim civilizacijskim koncepcijama kao što su stvaralaštvo, produktivnost, posvečenost i kreativnost. Čak su izrazili želju da se vrate u Egipat pod stranu dominaciju. Preferirali su da budu robovi drugome nego vlasnici i upravnici vlastitih duhovnih i materijalnih dobara. Sinovi Israilovi su se zapravo bojali sami sebe; nisu imali povjerenja u sebe niti jedni u druge; bili su neuzdrmano ubjeđeni da su nejaki, bezvrijedni, nesposobni i zavisni. Tako jako su bila cementirana ova ubjeđenja u njihovim umovima i srcima da ni Musaove brojne mu’džize nisu primjetno doprinosile njihovom umanjivanju, a kamo li odstranjivanju i eliminisanju. Sinovi Israilovi su u stvari eksponirali jasne znake ovakvih svojih tendencija odmah po izlasku iz Egipta na putu ka obećanoj zemlji. Naime, kada su prolazili pored nekakvog naroda koji se klanjao kumirima, zamolili su Musaa da im i on napravi boga sličnog njihovim bogovima. Musa je to naravno kategorički odbio nazivajući ih narodom "koji nema pameti." (Al-A’raf 138) Zatim, kada je Musa bio na brdu Sina gdje je razgovarao sa Allahom, i gdje mu je objavljen Tevrat, sinovi Israilovi su se okrenuli obožavanju zlatnog teleta. Čovjek po imenu Samirija, a ne poslanik Harun kao što to stari zavjet izjavljuje (Izlazak 32:1-14), bio je onaj koji ih je zaveo i napravio im zlatno tele. (Ta Ha 85-88) Kao kaznu Bog im je zabranio ulazak u obećanu zemlju četrdeset godina. Lutali su bez cilja i respekta od strane drugih naroda po okolnim pustinjama čitav taj period. "Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!" (Al-Ma’idah 26) To je zato što će nakon četrdeset godina izumrijeti svi oni što su bili odgovorni za prekomjerne neposlušnosti i nepokornosti prema Allahu dž.š. i Musau a.s.. Oni su zaista kao takvi nemoćni da grade civilizaciju, i ne zavređuju da ubiru njene raznovrsne plodove. To će učiniti dolazeće generacije odgajane na zdravim principima i u zdravoj okolini.(3) Njihov način razmišljanja biće totalno drugačiji od načina razmišljanja njihovih praoćeva. Njihove duhovne orijentacije biće pravilne i sasvim suprotne od orijentacija njihovih praočeva. Oni će doista kao takvi biti u realnoj mogučnosti da stvaraju i produciraju civilizaciju, i što je logično, zavređuju uživanje njenih rezultata. Tako je na koncu zbilja i bilo. U starom zavjetu se navodi slijedeće: "Ti ljudi koji vidješe slavu moju i znake moje što sam učinio u Egiptu i u ovoj pustinji, i kušaše me već deset puta, i ne poslušaše riječi moje, neće vidjeti zemlje koju sa zakletvom obećah ocima njihovijem, neće vidjeti ni jedan od onijeh koji me uvrijediše … U ovoj će pustinji popadati mrtva tijela vaša, i svi između vas koji su izbrojeni u svem broju vašem od dvadeset godina i više, koji vikaste na me. Nećete ući u zemlju, za koju podigav ruku svoju zakleh se da ću vas naseliti u njoj, osim Kaleba sina Jefonijina i Jozue sina Nunova. A djecu vašu, za koju rekoste da će postati roblje, njih ću odvesti, i oni će poznati zemlju za koju vi ne marite. A vaša tjelesa mrtva će popadati u ovoj pustinji. A djeca vaša biće pastiri po pustinji četrdeset godina, i nosiće kar za preljube vaše, dokle ne ispropadaju tjelesa vaša u pustinji." (Brojevi 14:22-23, 14:29-33) Današnji muslimani koji se nedavno oslobodiše od fizičke dominacije drugih, hrabri smo konstatovati, prolaze kroz similarnu fazu kroz koju su prošli i sinovi Israilovi pri izlazku iz Egipta i prije zauzimanja obećane im zemlje. Mada je period fizičke subordinacije odveć postao prošlost, većina se i dalje guši pod pritiskom nametnutih ideoloških, obrazovnih, političkih, ekonomskih i zakonskih sistema. Svi ovi sistemi imaju ultimativno za cilj stvaranje golemih i teških za prevalizaženje prepreka i barijera na putu ka oporavku, te stvaranju kulturnog i civilizacijskog osvješćenja kod muslimana. Sad za sad, mora se na žalost priznati, u tome se dobro uspijeva. Ako sistematski sagledamo kompletnu situaciju muslimana danas, doći ćemo do konkluzije da srž problema leži u našem fragmentiziranju Islama, kompletnog načina življenja, gdje odbacujemo neke njegove segmente zamjenjujući ih uvezenim i ponuđenim opcijama, i gdje održajemo i svakodnevno praktikujemo neke druge njegove segmente. Akt fragmentizacije jasno je zadobio opšti karakter i odvija se kako na individualnom tako i na socijalnom nivou. Zabuna i razočarenje se javljaju onda kada se nađemo u raskoraku između autoriteta Božije riječi i čovjekovih operativnih sistema i kanona. Stvar se pogoršava u slučaju otvorene nepodudarnosti i konflikta između ove dvije strane. Mnogi muslimani pod pritiskom unutarnjih frustracija i vanjske globalne stvarnosti bacaju se nemoćni u rezignaciju dozvoljavajući da ih talasi sada kulturne, civilizacijske i ideološke invazije i dominacije nose ka nepoznatom, a možda i nikakvom odredištu. Dok su mnogi djelimično svjesni šta se zbilja dešava, ali nemaju dovoljno hrabrosti da kritički i reformatorski gledaju unazad, kreativno diriguju sadašnjošću, te mudro i strateški planiraju budućnost. Oni odlično znaju da se mnogo toga već propustilo i izgubilo, pa misleći da se to više nikada neće moći kompenzirati bez osjećaja iteke krivice u podsvijesti grabe ono šta im se gotovo servira i polahko bez ikakve inicijative kreću napred. Na svakom raskršću zastanu, jer moraju, moleći i anticipirajući da im se zasadi novi znak i direkcija daljnjeg kretanja. Treći su pak apsolutno svjesni stvarnog stanja stvari i, iako brojem nadmašena manjina, pokušavaju ga svim raspoloživim sredstvima preinačiti. Njihova nastojanja su sad za sad bezopasna i ne predstavljaju obilniji izvor straha za kreatore i zagovornike ovakvog haosa. Nema sumnje u to da je ovo stanje konsekvencija postojanja jakog osječaja zavisnosti, nesposobnosti, inferiornosti i straha, te nepostojanja spremnosti na žrtvovanja i zalaganja u umovima i srcima današnjih muslimana. Muslimani se, kao i sinovi Israilovi, zapravo boje sami sebe; nemaju povjerenja u sebe i jedni u druge. To je zato što su vijekovima raznim mehanizmima trenirani, podučavani i ubjeđivani od strane svojih kolonizatora i okupatora da su slabi, bezvrijedni i zavisni. Na kraju je golemom broju muslimana, nerijetko intelektualcima i političkoj vladajućoj eliti, postojano utuveno da je ono što im se daje najpovoljnije i najprogresivnije; sve ostalo je neprirodno, zaostalo, nemoderno i neprogresivno. Međutim, sve nam se više pričinjava da je sve ovo ipak samo jedan od Božijih mudrih vladajućih historijskih i civilizacijskih zakona i pravila: "Kad carevi osvoje neki grad … oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade." (An-Naml 34) A Božije nepromjenljivo istorijsko i civilizacijsko pravilo takođe je i to da On ne mijenja sudbinu jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. (Ar-Ra’d 11) Radi toga ne treba očajavati i nadu gubiti. Muslimani se moraju inicijalno naoružati strpljenjem i žarkom željom za univerzalnom islamizacijom svakog aspekta življenja. Slijedeći korak bio bi usredsređivanje kolektivnih napora na izvođenje novih generacija odgajanih na zdravim islamskim principima i u zdravoj ideološki i edukativno nezagađenoj okolini. Njihov način razmišljanja, njihove aspiracije i orjentacije biće sasvim drugačije od onih kod njihovih praočeva. I kao takvi, biće kadar i zasluživaće da postanu inžinjeri, graditelji i nosioci islamske kulture i civilizacije. U ovom kontekstu ne smije se zanemariti primarna uloga Kur’ana, Muhammedove a.s. vječne mu’džize, u uspješnom realizovanju spomenutog projekta, isto onako kako su Musaove a.s. mu’džize odigravale presudne uloge u različitim vremenskim razdobljima od eksodusa pa sve do njegove smrti, to jest pred sami ulazak u obećanu zemlju. Sinovi Israilovi su zauzeli porciju obećane zemlje za vrijeme poslanika Jozue sina Nunova, Musaovog sluge, ito zahvaljujući opet njegovim brojnim Bogom datim mu’džizama. (Knjiga Jozue Nunova, poglavlja: 1-15) Jer je uloga mu’džize, između ostalog, kako to njena literalna i tehnička značenja sugerišu, da porazi na raznim poljima (učini nejakim i slabim (4)) neprijatelje Božijih poslanika, na jednoj strani, i na drugoj, da stvori čvrsto nepokolebljivo vjerovanje, samopouzdanje, snagu i inspiraciju kod vjernika, te da mu unese u um i srce ubjeđenje da je on najjaći, najispravniji, najbolji, najhrabriji i ovisan samo o svom stvoritelju Allahu dž.š.. O ovome Allah dž.š. veli: " …A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika …" (Al-Munafiqun 8) "Zašto oni ne idu po svijetu da vide kakav je bio konac onih prije njih? Njih je Allah istrijebio, a to čeka i ostale nevjernike, zato što je Allah zaštitnik onih koji vjeruju i što nevjernici zaštitnika nemju." (Muhammed 10-11) "U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur"ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla …" (Al-Baqarah 185) "Da ovaj Kur"an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo …" (Al-Hašr 21) I na kraju, mislim da bi bilo prikladno navesti riječi Altafa Gauhara koje sažeto sumiraju nade i perspektive današnjih muslimana: "… Današnjica zaista stvara veliku šansu za rekonstrukciju našeg društva. Snage imperijalizma i kolonijalizma svakim danom se sve više i dalje povlače. Muslimansko društvo, unatoč vjekovnoj dominaciji svijetom, preživilo je dug period persekucije i podređenosti drugima … Vjera muslimana u ispravnost njihovog načina življenja, te u njihov dignitet, bukti kao vječan plamen. Ništa ne pokreče dublje muslimana do njegov Kur"an. Nema na svijetu osobe čije ime, memoriju i život musliman pažljivije čuva i gaji od imena, memorije i života njegovog poslanika Muhammeda a.s.. Nema političke vizije koja inspiriše muslimane ka višim nivoima posvećenosti i samožrtvovanja do vizija ummeta … U Islamu moć proizilazi iz Kur"ana, i ni iz kojeg drugog izvorišta. Na muslimanskim intelektualcima je da iniciraju na svim nivoima univerzalan idžtihad, jer je vjera uvijek svježa, samo su muslimani ti koji su je učinili da liči bajatom. Principi Islama isto tako vazda su dinamični, samo što su naši prilazi njima postali statični. Trebalo bi zbog toga konstituirati novi način razmišljanja kako bi se ukazali novi prostori za (kulturnu i civilizacijsku) eksploraciju, inovaciju i kreativnost. Mi moramo posjedovati naš vlastiti (islamski) sistem obrazovanja, naš vlastiti (islamski) sistem vlasti, i naše vlastito (islamsko) zakonodavstvo …"(5) Bilješke (1) Prevod Kur’ana, preveo Besim Korkut, II izdanje, Zagreb, 1993. (2) Sveto Pismo staroga i novoga zavjeta, preveo stari zavjet Gj. Daničić, novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić, pregledano izdanje, Njujork i London. (3) Pogledaj: Ibn Haldun: The Muqaddimah, preveo sa arapskog na engleski Franz Rosenthal, Routhledge & Kegan Paul, London and Henley, drugo izdanje, 1967: vol. 1 str. 344. (4) Abu Al-Fadl Muhammad Ibn Manzur: Lisan Al-Arab, Dar As-Sadir, Bajrut, 1990: vol. 5 str. 370. (5) Nekoliko autora: The Challenge of Islam, Islamic Council of Europe, London, 1978: str. 307.