" POLITIČKI STAVOVI EBU HANIFE " Omer Spahić UVOD: FRAGMENTI IZ ŽIVOTA EBU HANIFE Puno ime Ebu Hanife je En-Nu’man bin Sabit bin Zevti El-Farisi.(1) Rođen je 80. godine po hidžri u Kufi, Iraku, u perzijanskoj porodici dobro poznatoj po trgovini svilom. Umro je, saglasili su se gotovo svi historičari, 150. godine u zatvoru, i to nakon što je odbio da bude postavljen kadijom Bagdada(2). Postoje, međutim, druge, doduše slabe i kod mnogih neautentične, predaje koje govore da ga je halifa El-Mensur (158), nakon što je odbio da bude imenovan kadijom, zatvorio i onda otrovao. Ili ga je otrovao zbog javnog i glasnog podbadanja i huškanja masa da participiraju u pobuni Ibrahima bin Abdullaha (145) u Basri 145. godine. U trećim pak predajama stoji da je pretrpio bolne muke zbog odlučnog i ustrajnog odbijanja ponuđene mu kadijske službe, ali da je nakon toga pušten. Umro je poslije svega u svojoj kući prirodnom smrću.(3) Otac Ebu Hanife, Sabit, nije bio nikada rob kao što je bio slučaj sa brojnim Perzijancima. Bio je slobodan, bogat trgovac svilom i čvrst vjernik. Dok je još bio mali, imao je jedinstvenu priliku da sretne Aliju ibn Ebi Taliba (40) koji je pri tom susretu zamolio Allaha dž.š. da mu i njegovom potomstvu podari abundantno blagostanje i sreću.(4) Takođe se prenosi da je Ebu Hanifin djed poklonio Aliji paluze za jedan od perzijskih praznika, najprobabilnije za novu godinu.(5) Ovako nešto u ondašnje vrijeme zasigurno su mogle činiti samo bogate i dobro razglašene familije. Ebu Hanifa je stigao ashaba Enesa ibn Malika (93) i osobno se još kao dijete u nekoliko navrata sučelio s njim kada bi ovaj okazionalno dolazio u Kufu(6). Neki međutim drže da je stigao četiri ashaba: Enesa ibn Malika i Abdullaha ibn Ebi Evfaa u Kufi; Sehla ibn Sa’da Es-Sa’idija u Medini; i Ebu Et-Tufejla ‘Amira ibn Vasila u Mekki, ali nijednog od njih nije sreo, niti je tradirao od njih. U nekim dosta pretjeranim i stoga neprihvatljivim predanjima, a koja se najčešće pripisuju nekim njegovim fanatičkim sljedbenicima, stigao je numerne ashabe koje je lično čuo i prenio od njih.(7) Ebu Hanifa je jedan od četiri velika imama čije mezhebe u fikhu danas većina muslimana slijedi. Ostala tri imama su Malik ibn Enes (179), Muhammed ibn Idris Eš-Šafi’i (204) i Ahmed ibn Hanbel (241). Ebu Hanifa je učio i stekao znanje kod onda najeminentnijih islamskih pravnika i muhaddisa, a posebno od onih u Iraku. Od njega su kasnije uzeli fikh mnogi, od kojih su neki uživali zavidno počastvovan status u državi.(8) Ukazaćemo samo na Ebu Jusufa (172) i Muhammeda (189), dvojicu vrhovnih kadija u abbasijskoj državi koje su vladari imenzno uvažavali. Zahvaljujući njima, hanefijski mezheb se brzo proširio i postao oficijelnim fikhskim mezhebom u mnogim krajevima islamske države. Prije aktivnog bavljenja fikhom, Ebu Hanifa je kao mladić bio zaokupljen trgovinom svilom slijedeći time utrtu praksu svojih predaka. Imao je zato vrlo malo kontakta sa naukom i ulemom. No, to je bilo sasvim dovoljno da impresionira one oko sebe svojim nesvakidašnjim darom za naukom. O ovome veli Ebu Hanifa: “Prošao sam jednom pored Amira Eš-Ša’bija (103) koji me zovnu i reče: “Koga ti obično posječuješ od uleme? Rekao sam mu: “Nikoga, slabo sam uopšte zainteresovan za nauku i ulemu. Ja sam vazda na pijaci, tamo radim.” Rekao mi je: “Vidim u tebi ekstraordinarnu bodrost i živost, i zato ti sugerišem da se počneš okretati nauci i onima koji su dobro u nju upućeni.” Ovo je bila startna tačka, priznaje Ebu Hanifa, da se počne ozbiljnije baviti naukom.(9) Ali, kojom naukom, pitamo se. Mogao se baviti jednom od tri slijedeće u ono vrijeme najdominantnije islamske naučne discipline: ‘ilm el-kelam (dogmatička, spekulativna ili skolastička teologija), hadis Božijeg poslanika a.s. i fikh. Iz mnoštva, nerijetko međusobno proturječnih predaja po ovom pitanju, da se izvesti konkluzija da se Ebu Hanifa punim entuzijazmom prvo latio ‘ilm el-kelama. Mislio je da je to nejkreposnija i najkorisnija, kako osobno za njega tako i za cijelo društvo, naučna disciplina. Kasnije je ovako priznao: “Data mi je moć polemisanja pa sam inicijalno proveo dugo vremena neumorno prakticirajući ‘ilm el-kelam. Parničio sam se s različitim grupacijama (Irak je bio kolijevka ove nauke i nesporno najzapaženije stjecište metekellimuna) braneći određene doktrine. Basra je bila najžešći centar gdje su se neprestano prelamala koplja mnogih rivala predstavnika različitih sekti. To me je ponukalo da je u kratkom periodu posjetim preko dvadeset puta. Diskutirao sam najviše i najintenzivnije sa haridžijskim sub-sektama kao što su Ebadije i Saferije. Neuzdrmano sam smatrao da je ‘ilm el-kelam zbilja najizvrsnija islamska nauka. Međutim, nakon izvjesnog vremena, kada sam ozbiljno kontemplirao, shvatio sam da se naši prethodnici, ashabi, nisu nikako upušatli u ovakave rasprave - čak su ih kategorički osuđivali -, a bili su znaniji od nas i sposobniji da to čine. Spoznao sam da su zauzvrat izučavali područje šerijata i fikha; učili su srčano i druge podučavali; uzajamno su konfrontirali nove bez presedana probleme u islamskoj zajednici i zajedno davali šerijatske pravne odgovore na njih. Eto takvi su bili naši prethodnici. Pošto mi se sve ovo izbistrilo, okrenuo sam se njima i onome što su oni radili. Adoptirao sam njihov model. Uvidio sam da zastupnici ‘ilm el-kelama ne posjeduju karakteristike i svojstva ashaba, a niti su im metode djelovanja kao kod njih. Oni su nezgrapni ljudi, naprasita i svirepa srca, i svejedno im je što su često u očiglednoj suprotnosti sa Kur’anom, sunnetom i praksom selefa. Nemaju dovoljno suzdržanosti i bogobojaznosti...”(10) Zbog Ebu Hanifine aktivne participacije u burnom dijalektičkom ‘ilm el-kelamskom ratu, optuživan je od strane svojih neprijatelja da je bio murdžia(11), zatim džehmija(12), te da je zagovarao da je Kur’an kreiran. Istina ove optužbe su artikulisane ni zbog čeg drugog do zbog izgarajuće želje nekoliko individualaca ili grupa da se ošteti i sroza reputacija Ebu Hanife kao renomiranog znalca i imama u fikhu za koga je nekoliko decenija nakon njegove smrti Eš-Šafija rekao: “Ljudi ovise o Ebu Hanifi u fikhu.(13)” Sufjan Es-Sevri (161) je za njega rekao: “Ebu Hanifa je bio najznaniji pravnik na zemlji u svom vremenu.(14)” Abdullah ibn Mubarak (181) je similarno iskazu Sufjana Es-Sevrija rekao: “Ebu Hanifa je doista bio najznaniji pravnik na cijeloj zemlji.”(15) O vrlinama i pohvalnim djelima Ebu Hanife još se iznosi da je svaku noć učio plačući Kur’an; četrdeset godina je klanjao sabah s jacijskim abdestom; proučio je Kur’an na lokaciji gdje je docnije umro najmanje sedam hiljada puta itd.(16) Jednom je Ebu Hanifa usnio iskopan mezar Božijeg Poslanika a.s.. Kada se probudio poslao je ko će zatražiti objašnjenje od Muhammeda Ibn Sirina (110), ondašnjeg famoznog komentatora snova. Ibn Sirin je prokomentarisao: “Ko je usnio ovaj san biće obasut znanjem kao niko prije njega. (17)” Zato bi bilo najpovoljnije odbaciti spomenute optužbe izjavama lično Ebu Hanife, a koje su univerzalno prihvatili gotovo svi islamski historičari i životopisci. Po pitanju prve optužbe da je bio murdžia, Ebu Hanifa je ovako proklamisao u svojoj tezi “El-Fikh el-ekber”: “Mi ne tvrdimo da grijesi ne štete vjerniku; niti tvrdimo da on neće biti baćen u vatru; niti tvrdimo da će u njoj vječno ostati, iako je griješan kao jedan od pravovjernih napustio ovaj svijet. Takođe ne tvrdimo - kao što MURDŽIE čine - da će naša dobra djela obavezno biti ukabuljena a pokuđena obavezno oproštena. Ali, mi pouzdano tvrdimo kada čovjek uradi neko dobro djelo ispunivši sve njegove klauzule tako da ono bude slobodno od bilo kakvih poroka i mana, ne poništivši ga nevjerstvom, apostazijom ili nemoralom doklegod ne napusti ovaj svijet kao vjernik - Allah dž.š. mu ga zasigurno neće zanemariti, primiće mu ga i adekvatno ga nagraditi. Što se tiče ružnih i omrznutih djela, izuzev širka i nevjerstva, za koje se njhov izvršilac nije pokajao sve do svoje smrti kao jedan od pravovjernih - ona će biti ovisna o Allahu dž.š.: ako htjedne kazniće ga u vatri, a ako htjedne oprostiće mu i neće ga kazniti.”(18) Što se tiče druge potvore da je bio džehmija, slaba je i neosnovana, jer je dobro znano da je Ebu Hanifa polemisao o koncepciji imana sa Džehmom ibn Safvanom, začetnikom Džehmija. Na kraju ga je porazio i okrivio za nevjerstvo i apostaziju.(19) A što se tiče treće izmišljotine da je propagirao stvorenost Kur’ana, i ona je krajnje slaba. Naime, dovoljno je prononsirano da je Ebu Hanifa afirmirao bespočetnost Kur’ana. U njegovoj tezi “El-Fikh el-ekber” stoji: “Kur’an je Božiji govor, ispisan na stranicama, prezerviran u memoriji, iščitavan jezikom, objavljen Poslaniku a.s.. Naše izgovaranje Kur’ana je stvoreno, dok Kur’an sam po sebi nije stvoren, od iskona je.”(20) Ebu Hanifa je živio i djelovao u emevijskoj i abbasijskoj državi. U prvoj je proveo 52 godine (80-132). To je bio period - a posebno onda kada je Ebu Hanifa intelektualno sazrijevao - deterioracije i konačnog pada emevijskog političkog establišmenta. U drugoj je živio 18 godina (132-150). To je bila faza tranzita vlasti iz emevijskog u abbasijsko okrilje, i još faza konsolidacije vlasti u rukama Abbasija i njihovih političkih perzijanskih saveznika. U ovom članku ćemo pokušati analizirati političke stavove Ebu Hanife prema emevijskim i abbasijskim vladarima. EBU HANIFA I EMEVIJE Emevije su bili u džahilijjetu jedna od najbogatijih i najistaknutijih kurejševićkih familija kome je pripadalo militantno i političko prvenstvo. Nakon dolaska Islama, bili su najžešći protivnici poslaniku a.s. i prvim muslimanima bojeći se da će im ekspanzijom Islama i njegovih vrijednosti oslabiti socijalna pozicija, ekonomski interesi i politička hegemonija. Međutim, većina njih je ipak obgrlila Islam, i to na dan liberiranja Mekke, kada im je Poslanik a.s. oprostio sva u prošlosti urađena zlodjela. Otada su kao novi članovi po njih nove zajednice postepeno, ali nezapaženo, počeli uplivavati u neke državne poslove. Prvi ko ih je ozbiljno i službeno introducirao u državnom aparatu bio je Omer ibn El-Hattab (23) koji je imenovao Mu’aviju ibn Ebi Sufjana (60) za guvernera Sirije. To je zaista bila inauguracija novog, željno očekivanog, perioda za emevijski klan. Status im je vizibilno ojačao gotovo na svim poljima pošto je hilafet prešao u ruke Osmana ibn ‘Affana (35), takođe Emevije. Nakon krvoločnog ubistva Osmana 35. godine, odugovlačili su sa priznavanjem Alije, četvrtog halife, sve dok ovaj ne riješi pitanje ubistva svog prethodnika: ko je (su) tobože atentator(i) i kako mu (im) presuditi? Na kraju je 37. godine neminovno izbio krvavi rat na Siffinu između dvije strane. U tom sukobu je Alija, unatoč inicijalnim napredovanjima, bio prevaren i izdan kako od strane numernih svojih boraca tako i od strane svojih protivnika predvođenih Muavijom, odveć pretendenta na hilafet. Tri godine kasnije, i Alija je bio ubijen. To je samo dozvolilo Emevijama da brže i neometano učvrste i prošire svoju vlast i influenciju na ostatak teritorija islamske države. Međutim, Aleviti, članovi Alijine familije koji su brojali 14 sinova i najmanje 17 ćerki,(21) nisu se mogli pomiriti sa stvarnošću. Nisu priznavali - izuzetak je svakako nekolicina kao što je bio Hasan sin Alijin (50) - emevijske vlasti, niti su im davali prisegu na vjernost. Ovi su bili za njih nepravedni i tiranini što nasilno u ime Islama oteše vlast nad muslimanima od onih koji to više zavređuju, odnosno Alevita kao predstavnika poslanikove obitelji. Vlast se morala oteti po svaku cijenu, makar to bilo i proljevanjem krvi, i dati u prave ruke, tvrdili su. I nije se zato čuditi zašto su diljem historije emevijske vladavine sve veze između Emevija i Alevita bile isprekidane. Oružane pobune širokih razmjera nisu bile rijetkost, ali iz kojih Aleviti vazda izlaziše razbijeni, poraženi i nemilosrdno izmasakrirani. Emevije su transformirali hilafet u monarhiju gdje se vlast nasljeđivala od oca na sina, i tako rotirala u jednoj familiji. Mnogi čisti i uzvišeni islamski principi kao što su šura (savjet), podređenost svega, uključujući i politiku, religijskim interesima, jednakost, opšta tolerancija i drugo, ovom su se promjenom suspendirali i zamijenili novim manje islamskim i do tada nepoznatim konceptima. Emevijska država je bila i ostala islamska s tim što se desila nagla alteracija u stimulusu, kako se izrazi Ibn Haldun (808); nakon što je on bio samo vjera i ništa više, iznenada se preinačio u sablju i fanatički arapski patriotizam (asabijjah).(22) Zbog ovakve obojenosti emevijskog režima, razišla se ulema po pitanju da li im trema dati prisegu na vjernost ili ne treba; da li je najbolja solucija surađivati sa njima ili se distancirati od njih. Neki su bili mišljenja da je najprihvatljivija opcija kompromitovati i dati im prisegu na vjernost, zatim u ramovima vjerskih načela kooperirati sa njima za opštu dobrobit islamskog ummeta. Oslanjali su se na fakt da je većina odveć prihvatila Emevije, te da ovi doista ispunjavaju većinu uvjeta za hilafet kao što su srodstvo, Islam, punoljetnost i sloboda. Bojali su se nemira i, posljedično tome, cijepanja jedinstva i solidarnosti među muslimana. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Ibn Šihab Ez-Zuhri (124), ‘Ata ibn Ebi Rebbah (114), El-E’redž Abdur-Rahman ibn Hermez (117), Sulejman ibn Jesar (107) i drugi.(23) Druga grupa uleme se nije baš slagala sa prvom, ali je pod pritiskom i prijetnjama ipak priznala emevijski politički establišment i dala mu prisegu na vjernost(24). Uprkos tome, cijelo vrijeme su izolovani ostajali po strani odbijajući da imaju ikakvu direktnu saradnju sa njima. Takođe su u većini slučajeva odbijali da podrže krvave revolucije opozicije, ili učestvuju u njima, odlično znajući da one, pored ogromnog i obilnog zla što ih obavezno prati, ne donose nikome dobro: niti revolucionarima, niti vlastima, a ni muslimanskim masama. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Abdullah ibn ‘Abbas (68), Muhmmed ibn El-Hanefija (81), Abdullah ibn Omer (74), ‘Urvet ibn Zubejr (94), Seid ibn El-Musejjeb (94) i mnogi drugi.(25) Treća grupa uleme pak nije nikako priznavala Emevije kao legitimne vođe muslimana. Egzistirali su mnogi drugi dosta kvalifikovaniji za nošenje tog bremena, tvrdili su. Dalje su insistirali da se stvar morala predati svim muslimanima, a nikako samo određenoj eliti iz istoga klana, na razmatranje. Štaviše, suportirali su diferencijalnim sredstvima opoziciju i njene oružane pobune anticipirajući time promjene i dosta svjetliju budućnost na svim poljima. Nije bila rijetkost, međutim, da i sami učestvuju u tim pobunama. Najzapaženiji predstavnici ove grupe bili su Seid ibn Džubejr (94), Amir Eš-Ša’bi, Malik ibn Dinar (131) i mnogi drugi.(26) I Ebu Hanifa je spadao u treću grupu. Otvoreno je podržavao Aliju i neke oružane revolte njegovih potomaka protiv Emevija. Time je automatski optuživao i diskreditirao Muaviju, Alijinog oponenta, i sve emevijske vladare nakon njega. Čak je proglašavao da je Alija bolji i od Osmana. Evo njegovih iskaza o tome: “Alija nam je draži od Osmana.(27)” “Niko nije ratovao protiv Alije a da istina nije bila na strani Alije. Da ne bi Alije, niko nebi znao kako postupati u ratu protiv muslimana.(28)” Kada su ga upitali o “bici oko deve” 36. godine, odgovorio je: “Alija je pravedno postupio. On je naučio muslimane kako da se ophode kada moraju ratovati protiv muslimana prijestupnika i zlotvora.(29)” Za vrijeme ustanka Zejda ibn Alia ibn Husejna ibn Alia ibn Ebi Taliba (121) 121. godine, Ebu Hanifa je huškajući narod da ga podrže govorio: “Pobuna mu je ravna Poslanikovom izlasku na Bedr da se suoči s mušricima.” Rečeno mu je: “Ako je zbilja tako, zašto mu se i ti onda nisi pridružio?” Odgovorio je: “Spriječile su me stvari naroda koje mi povjeriše na čuvanje.” U drugim predajama se još navodi da je kazao: “Da bogdom znam da ga ljudi neće iznevjeriti i napustiti kao što su mu iznevjerili i napustili oca, pridružio bih mu se, jer je on doista istinski vođa (imam). Ali, ipak ću ga podržati svojim bogatstvom.” Onda je poslao Zejdu deset hiljada dirhema i zatražio od glasonoše da mu objasni njegovu ispriku.(30) Ovakvi stavovi Ebu Hanife prema Alevitima bili su zasigurno jedan od razloga zašto ga je Jezid ibn Omer ibn Hubejra (132), namjesnik halife Mervana ibn Muhammeda (132) - zadnjeg emevijskog halife - u Iraku, pozvao i ponudio mu da ga imenuje kufanskim kadijom(31). Mimo toga, ponudio mu je i poziciju upravitelja državne blagajne(32), te da čuva halifin žig pa da se ništa važno ne implementuje u državi doklegod za to ne dođe odobrenje ispod njegove ruke.(33) Jednostavno, nudio mu je bilo šta; nudio mu je mnogo toga da sam izabere sebi šta mu je najviše odgovaralo; bio mu je spreman ponuditi, s pravom zaključujemo, štagod da je ovaj poželio. Jezid ibn Omer je time nesumnjivo želio postići jedan od dva moguća rezultata: ako bi Ebu Hanifa prihvatio ponudu, država bi indirektno zadobila podršku jednog od najeminentnijih znalaca svog vremena, a to je Emevijama baš trebalo u to vrijeme, vrijeme sveobuhvatne deterioracije i stagnacije; ako bi kojim slučajem odbio, razotkrila bi se onda svima njegova neprivrženost vlastima, i više od toga, iščezle bi sve skepse da vjerno i lojalno potpomaže Alevite. Tek onda se je nešto moglo poduzeti protiv njega. Ebu Hanifa je kategorički repudirao sve laskave ponude emevijskih vlasti čime je ireverzibilno navukao na sebe njihovo nezadovoljstvo i gnjev. Jezid ibn Omer mu je zbog toga dao sto i deset bolnih udaraca bičem od čega mu je bila glava otekla. Pripovijeda se da ga je suksesivno izvodio (iz zatvora ili iz kuće?) jedanaest dana i svaki dan mu davao deset šiba. Ali, kada je na koncu uvidio njegovu beskrajnu odlučnost i postojanst, pustio ga je ne želeći da ga pogubi. Onda je, aproksimativno 130. godine, Ebu Hanifa pobjegao u Mekku gdje je ostao sve do kolapsa emevijskog režima i prelaska vlasti u ruke Abbasija.(34) To se zbilo 132. godine. Samo je s vremena na vrijeme u tom razdoblju zijaretio Kufu, radije poslovno. Ponekad bi, dok su ga šibali, plakao, i to zbog, kako se lično izrazio, sjete i tuge majčine koji su mu teže padali od samog biča.(35) Navodi se da bi Ahmed ibn Hanbel, nakon što je osobno mnogo toga prodeverao i propatio s Abbasijama, zaplakao kadgod bi se spomenuo slučaj Ebu Hanife.(36) Ebu Hanifa nije dakle protežirao emevijski politički establišment. Naginjao je radije Alevitima koji su naprestano, ali bezuspješno, zagovarali i pokretali oružane bune protiv vladajuće emevijske elite. Šta sve ovo zapravo znači? Ovo ni u kom slučaju ne znači da je Ebu Hanifa bio permanentan član alevitskog pokreta (stranke); niti znači da je apsolutno ignorisao i odbacivao sve što je bilo emevijsko. Smatrati da je Alija bolji od Muavije i Osmana ne znači da oni i svi koji su vezani za njih ne valjaju. Za Ebu Hanifu, Alija dolazi tek na treće mjesto, i to nakon Ebu Bekra (13) i Omera,(37) a davati prioritet Aliji nad ovom dvojicom bilo je signatura pripadnosti Alevitima kod gotovo svih njihovih ogranaka, svejedno bili oni umjerene ili ekstremne nastrojenosti. Ebu Hanifa je još zagovarao da se vođa muslimana ne može izabrati do savjetom svih muslimana(38), što je u kontrastu sa najfundamentalnijim alevidskim principom imenovanja imama tekstom ili vasijetom, bilo to očito ili tajanstveno, prvo od strane Poslanika a.s. (imenovanje Alije) pa onda od strane svakog imama imamu nakon njega.(39) Uostalom, Ebu Hanifa nije prvi a ni posljednji koji je nepretjerano favorizovao Aliju. Mnogi ashabi kao što su Ammar ibn Jasir (37), El-Mikdad ibn El-Esved (33), Ebu Zerr El-Gaffari (32), Selman El-Farisi (36), Džabir ibn Abdullah (78), Sehl ibn Hanif (38), Osman ibn Hanif (41), Hazima ibn Sabit (37), El-Abbas ibn Abdul Mutallib i mnogi drugi, davali su Aliji preimućstvo nad ostalom ashabima.(40) Ovdje moramo još držati na umu da koncept ehlussunah ve el-džema’ah nije egzistirao u doba Ebu Hanife. On će se u jasnoj i komprehenzivnoj formi izbistriti tek krajem trećeg i početkom četvrtog vijeka zahvaljujući prvenstveno angažovanjima u tom pravcu personama kao što su El-Gazali (505), El-Eš‘ari (324) i mnogi drugi prije njih. Prije toga, pored standardnog imena “muslimani”, dodatna imena su se davala samo određenim grupama koje su posjedovale istaknute političke ili ilm el-kelamske usmjerenosti. Postojali su na primjer Haridžije, Ši’ije i Aleviti, Murdžie, Kaderije, Džebrije, Emevije i Mervanije, Zubejrije, Mu’tezile, Abbasije i drugi. Međutim, kada je vjersko intelektualno vođstvo uvidilo da političari sve više i više zadobijaju tendenciju da surađuju sa različitim ponekad poročnim grupacijama, pozajmljujući od njih neke iskrivljene dogme za lične interese i interese nekih vlastitih političkih kurseva - ukazala se neodložno potreba za preciznom klasifikacijom baziranoj na čistim vjerskim kriterijama.(41) Ebu Hanifa, predvodeći vjersko intelektualno vođstvo svog vremena, morao je, htio on to ili ne, deklarisati svoje političke stavove, jer su ga na to prisiljavali realnost u kojoj je on slovio kao slijeđeni imam, i političko vođstvo za koje je on bio ili potencijalni neiscrpni izvor opasnosti koji se morao na vrijeme konfrontirati, ili neugasiv generator podrške koji se morao maksimalno utilizirati. U stvari, primarna briga Ebu Hanife je bila jedino nauka koja je u njegovo doba prolazila kroz presudne faze: hadis se je počeo intenzivno sabirati, te brojne islamske naučne discipline su se postepeno počele osamostaljivati jedna od druge. Nadalje, nezaustavljiva borba sa vlastima se vodila oko legitimnosti (mešru’ijjah) u oblasti šerijata: koja strana - ulema ili vladari - ima nedisputno pravo da donosi i bdije nad implementacijom šerijatskih zakona? Ulema je zasigurno znala da je to ekskluzivno njihova obligacija i bili su spremni toplo dočekati bilo kakvu konstruktivnu inicijativu ili asistenciju od strane bilo kojeg dodatnog društvenog sloja uključujući svakako i vladare, dočim su vladari, znajući kompetenciju uleme, svjesno insistirali na politizaciji čitavog problema bojeći se otvorenog konflikta između nekih svojih političkih poduzimanja, nerijetko osnovanim na neislamskim temeljima, i naučnih dostignuća vjerske uleme. Na putu ka intelektualnom usavršavanju, Ebu Hanifa nije imao nikakvih predrasuda. Nauka je bila za njega izgubljena stvar, i gdjegod bi se ona nalazila odlazio bi tamo i uzimao je. Na tom putu je neizbježno morao doći u dodir sa onima koji iskreno hodiše ka istom cilju, i čiji interesi se podudaraše sa njegovim. Među Alevitima su onda postojali mnogi čuveni alimi, posebno u oblasti hadisa i fikha. Oni su osjetno doprinijeli unapređivanju i progurivanju ranih islamski nauka. Ebu Hanifa je zato sarađivao i sa njima. Neki od njih kao što su Zejd ibn Ali i Abdullah ibn Hasan (145) se čak smatraju njegovim učiteljima. Takođe je tradirao od Muhammeda El-Bakira (114) i Dža’fera Es-Sadika (148).(42) I pošto su se integrirali u Ebu Hanifi svi ovi motivi: duboko sažaljenje na Alevite zbog emevijske nepravednosti i brutalnsoti prema njima, članovima Poslanikove familije; lahko prepoznatljiva čestitost, pravednost i religioznost mnogih alevitskih lidera, njegovih šejhova, vis-a-vis nepravde, nasilja i poročnosti mnogih specijalno kasnih emevijskih lidera; nepostojanje jasno definisanog koncepta ehlussuna ve el-džema’ah; - bilo je prirodno i sasvim očekivano da im izrazi svoje simpatije i pruži ruku podrške kada je to trebalo. Slično su se zahvaljujući egzaktnim - samo u abbasijskoj državi - povodima ophodili Malik(43) i Šafija,(44) takođe imami muslimana. EBU HANIFA I ABBASIJE Abbasije su oteli vlast od Emevija 132. godine. To je bilo rezultat uspješno izvedene revolucije čije pripreme su tajno počele još davne 99. godine. Njen centar je bio u Horasanu - koji danas pokriva teritorije Istočnog Irana, Afganistana i Turkmenistana -(45) jednostavno iz razloga što je ova nearapska provincija bila daleko od Sirije, centra emevijske moći, i najviše zato neglektirana, a imala je mnogo toga da ponudi od svojih bogatih prirodnih i ljudskih resursa. To je itekako činilo mnoge kako autohtone stanovnike Perzijance, nove konvertere u Islam, tako i arape emigrante, krajnje nezadovoljnim i gnjevnim. Omaške i prijestupi Emevija na političkom, vjerskom, ekonomskom i socijalnom polju su pretjerano izrabljivani za vrijeme revolucije kako bih se u prvom planu zadobila neophodna podrška naroda. Svakako, slatkorječivi misionari i revolucionari su zauzvrat obećavali nova numerna i vrlo atraktivna rješenja, dakako ekstraktirana iz esencije egzistencije Islama i muslimana: Kur’ana i Poslanikovog sunneta(46). I napokon, 132. godine, zahvaljujući dobro isplaniranim i efikasno egzekutiranim strategijama, Abbasije su kao pobjednici ušli u Kufu gdje je neodložno i unanimno - ne savjetom, već odlukom zadnjeg stratega i mozga revolucije Ibrahima ibn Muhammeda ibn Alia ibn Abdullaha ibn Abbasa ibn Abdul Mutalliba (131) - za halifu proglašen Ebu El-Abbas Es-Seffah (u.136)(47), prvi iz obitelji poslanikovog amidže El-Abbasa ibn Abdul Mutalliba (32). Ebu Hanifa je, što se moglo i očekivati, sa užitkom i veseljem dočekao ustoličenje Abbasija na prijestolje hilafeta. Navodi se da ih je i prije toga, za vrijeme revolucije, moralno i materijalno podržavao.(48) Ebu Hanifa se zadesio u Kufi kada je ona pala u ruke Abbasija. Bio je sa ostalom njenom ulemom prisutan i kada je u njenoj glavnoj džamiji Ebu El-Abbas proglašen halifom. Nakon što su obični ljudi ondje dali prisegu na vjernost novom vođi, red je došao i na ulemu. Bilo im je rečeno: “Zakunite se na vjernost novom imamu! To će biti jak dokaz kod njega vama ili protiv vas, dok će vam na onom svijetu biti zaštita. Nemojte nikako bez imama sresti vašeg Gospodara pa da bez dokaza kod Njega budete.” Svi su pogledali u Ebu Hanifu na što je on reagovao: “Ako želite da govorim u svoje i vaše ime, učiniću.” “Slažemo se”, jednoglasno su odgovorili. Onda je rekao: “Hvala Allahu koji je dostavio istinu onima koje je učinio bliskim Svom Poslaniku, te je uklonio od nas nasilje zlotvora… Zaklinjemo ti se na vjernost i pokornost sve do zadnjega dana… “ Na to je Ebu El-Abbas rekao: “Dobar li je izbor onih što te izabraše da govoriš…!(49) Međutim, kada je na prijestolje hilafeta 136. godine došao halifa El-Mensur, stavovi Ebu Hanife prema Abbasijama su dobili nagli zaokret. Prestao ih je potpomagati i kooperirati s njima. Njegova privrženost i lojalnost njima su zauvijek prestali. Odbijao je čak da prihvati od njih ikakve darove, a bili su zaista brojni i obilni. To je činio iz straha za svoju dušu i dušu svojih ukućana da ih uprlja haramom(50). Više je volio lično raditi, pa sebi i svojoj porodici zaraditi, kao što je uostalom i naučio. Zabilježeno je da se jednom desila razmirica između halife El-Mensura i njegove žene zbog tobože njegovog osjećaja odvratnosti prema njoj. To je njoj teško padalo, i zato je insistirala da joj se pravda učini. Oboje su se složili da zovnu Ebu Hanifu, ondašnjeg najštovanijeg pravnika u Iraku, da im presudi. Kada je stigao, halifa ga je upoznao s poblemom, te ga je zapitao: “Koliko žena po Islamu čovjek može oženiti?” “Četiri”, odgovorio je. “Da li iko smije išta suprotno tome reči”, zapitao je halifa. “Ne”, bio je odgovor Ebu Hanife. Onda se halifa okrenuo ženi i rekao joj: “No, jesi li čula?” “Ali”, nastavio je Ebu Hanifa, “to se odnosi samo na one pravične. Međutim, ko nije od njih, ili se boji da neće biti, mora se zadovoljiti samo jednom, kao što nas Allah dž.š. eksplicitno na to upozorava: “… A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom (se ženite)…” (En-Nisa’ 3) (51) Mi moramo u svakoj situaciji postupati prema Bogom datoj vaspitanosti, i urazumiti se Njegovim opomenama.” Halifa je poslije ovih riječi ušutio, i nije više ništa progovorio. Onda se Ebu Hanifa okrenuo i otišao. Odmah po dolasku kući stigao je jedan od halifinih sluga kojeg posla dotična žena halife, a s njim kao pokloni obilni imetak, odjeća, služavka i egipatski magarac. Ebu Hanifa je sve odbio rekavši: “Poselami je i reci joj da sam ja samo u ime Allaha dž.š. branio svoju vjeru. Nisam time želio približavanje nikome(52)… “ Kada je halifa El-Mensur sagradio Bagdad - onda Medinetus-Selam (Grad mira) - 145. godine, ponudio je Ebu Hanifi poziciju njegovog kadije. Ebu Hanifa je ponudu kategorički repudirao(53) zbog čega je kasnije nemilosrdno strpan u zatvor gdje je i umro 150. godine. Jednom ga je u zatvoru posjetio Ebu Jusuf, njegov učenik i budući abbasijski vrhovni kadija, i zapitao ga za razlog zašto ne želi prihvatiti ono što mu se nudi. Odgovorio je: “Zamisli da si dobar plivač pa te neko doveo na obalu mora rekavši ti da ga preplivaš, da li bi se usudio?” Pošto je Ebu Jusuf negativno odgovorio, rekao mu je: “Isto je i sa mnom, a i ti ćeš biti iskušan.” Kasnije, kada je Ebu Jusuf postao vrhovnim kadijom halifi Harunu Er-Rešidu (193), i kadgod bi se nalazio u teškoj situaciju, govorio bi: “Dova moga šejha.”(54) Nema sumnje u to da je pozicija kadije krajnje odgovorna i opasna. Muhammed a.s. je rekao: “Postoje tri kadije: dva su u vatri jedan je u džennetu. Što se tiče onog u džennetu, to je čovjek koji je poznavao istinu i po njoj sudio. A što se tiče one dvojice u vatri, prvi je onaj što je poznavao istinu, ali je nepravedno postupao; drugi je onaj što je sudio a bio neznalica.”(55) Funkcija kadije može biti dosta opasnija u slučaju da vladari nisu prostodušni i pravedni. Sufjan Es-Sevri je upozorio: “Kada te vladari pozovu da im proučiš suru Ihlas, ne idi, jer je njihova blizina uzrok pokvarenosti srca. Mene nije strah njihovog prezira, u kontrastu, strah me je njihove darežljivosti i uvažavanja koji zasljepljuju, pa čovjek ne vidi zlo zlim.”(56) Dosta prije Sufjana, Abdullah ibn Mes’ud (32) je o ovome rekao: “Desi se da čovjek s vjerom uđe kod vladara, a bez nje izađe. To je zbog toga što mu ugađa u onome u čemu ozlovoljava Allaha dž.š..”(57) I Enes ibn Malik je kazao: “Učenjaci su opunomoćenici poslanika sve dok ne budu imali posla s vlastima.(58)” Od Dža’fera Es-Sadika se slično prenosi: “Učenjaci su opunomoćenici poslanika, kada ih vidite da traže utočište kod vladara, optužite ih.”(59) Ebu Hanifa je sve ovo odlično poznavao. Istodobno je bio svejstan da su vlasti, čiji je on bio savremenik, u mnogo čemu sličile vlastima od kojih ukazani iskazi odvračaju. Zato je jednom nasavjetovao Ebu Jusufa da često ne odlazi kod njih, jer će ga i njegovo znanje početi iskorištavati za svoje egoističke interese. Rekao mu je između ostalog: “ … Vlast ne želi nikome ono što želi sebi. Nemoj puno pričati kada si s njima! Oni će poprimiti ono što govoriš samo da bi kasnije pokazali svojim dvorjanima kako su pametniji od tebe. Time će ti opasti ugled među narodom… Ophodi se s njima kao s vatrom: koristi se, ako već moraš, onoloko koliko ti je neophodno, onda se udalji.”(60) Jednom je nekakav irački alim bio pozvan kod halife El-Mensura. Prije nego što je otišao, obratio se Ebu Hanifi za savjet šta da mu kaže. Ebu Hanifa ga je instruktirao: “Kada uđeš kod halife, nazovi mu selam i samo šuti; on te je pozvao i zato njemu pripada govor. Ako te išta bude pitao, ako znadneš, odgovori, a ako neznadneš, ovo mu reci: “O vladaru pravovjernih, tražiš dunjaluk radi četiri stvari: tražiš ga radi ugleda i slave, a ti si plemićki, od sina plemićkoga, od sina amidže poslanikovog; tražiš ga radi moći, a zagospodario si nad arapima i nearapima; tražiš ga radi bogatstva, a Allah dž.š. te opskrbio neizbrojnim bogatstvom. Boj se Allaha dž.š., vladaru pravovjernih! Prihvati se dobrih djela, a ostavi šta je zabranjeno, prikupićeš time sebi sve dobrote dunjaluka i ahireta.”(61) Pošto je Ebu Hanifino nezadovoljstvo prema abbasijskom političkom establišmentu kulminiralo, počeo je, kao u doba Emevija, otvoreno suportirati Alevite čije su oružane pobune po prvi put protiv Abbasija eruptirale 145. godine u Medini na čelu s Muhammedom ibn Abdullahom ibn Hasanom (145), i, nešto kasnije, u Basri na čelu s Ibrahimom, njegovim bratom. Prije toga, halifa El-Mensur im je strpao oca Abdullaha ibn Hasana - jednog od učitelja Ebu Hanife - u zatvor, zatim mu je konfiskovao i rasprodao sve što je imao, zbog tobože odbijanja da prizna da mu se sinovi pripremaju za ustanak.(62) Ebu Hanifa je bio glasan i odlučan partikularno u podržavanju Ibrahimove pobune u Basri. Ona mu je bila bliža, i lično je mogao osjetiti euforiju ustanika od kojih je neke vrlo dobro poznavao, a koji su ga nerijetko prije pridruživanja Ibrahimu pitali za ispravnost tog akta. Motivišući ih, govorio im je da je smrt s Ibrahimom ekvivalentna smrti na Bedru.(63) Još im je govorio da je pogibija u pobuni bolja od samog života(64). Prenosi se da mu je neka žena došla i rekla da joj sin želi otići s Ibrahimom, ali mu ona uporno ne daje permisiju. Na to joj je Ebu Hanifa odgovorio: “Nemoj mu zabranjivati, pusti ga!(65)” Neki su mu zato u brizi govorili: “Ti se nećeš okaniti Ibrahima i njegove pobune sve dok nam se svima na vratove ne stave konopci.”(66) Iako je nakon prelaska kormila vlasti u ruke El-Mensura Ebu Hanifa odbio da surađuje s Abbasijama, to nikako ne znači da su njihova zlodjela i prijestupi prolazili nezapaženi pored njega, posebno ako su oni narušavali interese vjere i nauke, zaista jedine njegove preokupacije. Stalno je kritikovao njihove počinitelje, kogod oni bili, hrabro im bacajući nepomućenu istinu u oči. Navodi se da su stanovnici Mosula, grada u Iraku, 148. godine otkazali poslušnost abbasijskim vlastima, a prije toga su se zdogovorili s halifom El-Mensurom ako tako nešto urade automatski će mu učiniti halalom proljevanje svoje krvi. Halifa je nakon toga iskupio iračku ulemu i pitao ih za savjet. Jedan od njih mu je sugerisao: “Ruke su ti odriješene nad njima, možeš im oprostiti jer si ti milostiv, a možeš ih i kazniti jer oni to zaslužuju.” Potom se halifa okrenuo Ebu Hanifi i zapitao ga: “Šejh, šta ti misliš?” Ebu Hanifa je neslažući se odgovorio: “Oni su ti zdogovorom odobrili što nije njihovo, a i ti si prihvatio što tebi ne pripada, jer se krv muslimana tek tako ne čini halalom i onda proliva…” Halifa je na kraju poslušao Ebu Hanifu i priznao mu da je u pravu.(67) Još se navodi da je Ebu Hanifa imao običaj žestoko kritikovati državne kadije za počinjene fikhske greške u svom poslu. Mnogi su ga zato mrzili, na prvom mjestu osobno kadije, i nije bila rijetkost da ga tuže halifi. Najviše je bilo incidenata sa kufanskim kadijom Ibn Ebi Lejliem (158) što je na koncu rezultiralo da mu halifa izda strogo upozorenje da tako nešto više ne radi.(68) Zašto su se stavovi Ebu Hanife prema Abbasijama drastično promijenili? Za to postoje dva razloga: Prvi razlog: Već smo negdje spomenuli da su abbasijski misionari i revolucionari za vrijeme pobune protiv Emevija podizali mnoge na prvi pogled privlačne mottoe i gesla. Jedan od njih je bio “primjenjivanje Božije Knjige, Kur’ana, i poslanikovog Sunneta”. Obećavali su time opštu pravednost i jednakost, dva vrhunska islamska principa, za svakoga. Kada dođu na vlast, imali su običaj govoriti, ispuniće zumlju dobrim isto onako kao što su je Emevije ispunili zločom. Za ovaj segment propagande bili su trenirani specijalni ljudi, najčešće ulema, čiji posao je ekskluzivno bio uveličavanje i razglašavanje emevijskih nedostataka i poroka na jednoj strani, i uveličavanje i razglašavanje potencijala, kvaliteta i prednosti abbasijskog klana na drugoj(69). Najpodesnije lokacije za ovaj posao su bile horasanske džamije i druga javna sastajališta gdje su se ljudi uvijek regularno u ogromnom broju okupljali. To je bilo zaista jedan od vodećih razloga zašto su ljudi masovno pozitivno reagovali na propagandu Abbasija, i kasnije joj se pridružili(70). Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su similarnom agresivnošču nastavili promovisati isto geslo u očajnim nastojanjima da konsoliduju svoju vlast nad ostalim teritorijama islamske države. Ebu El-Abbas, prvi abbasijski halifa, je nakon svog ustoličenja u Kufi deklarisao: “Allah dž.š. je nama uputio narod nakon što su bili zalutali; prosvijetio ih je nakon što su bili neuki; izbavio ih je nakon što su bili beznadežni. Nama je otkrio istinu i neutralisao laž…(71)” Kada je Davud ibn Ali (133) došao kao novi abbasijski guverner u Mekku, rekao je u svom prvom govoru tamošnjim stanovnicima: “Tako mi Allaha dž.š. mi smo se podigli samo da bi oživili Božiju Knjigu, Kur’an, i praksu Božijeg Poslanika…”(72) Međutim, kasnije su se mnogi razočarali, uključujući i Ebu Hanifu, kada su spoznali da je abbasijski primarni cilj - baš kao i emevijski - bila politička prevlast; sve ostalo je bilo do neke mjere sekundarno i moralo se maksimalno utilizirati za postizanje tog cilja.(73) Abbasije su imali očitu intenciju da uz asistenciju uleme koji im se zakleše na pokornost i saradnju monopolizuju interpretaciju i implementaciju Božije Knjige i Poslanikovog sunneta, jer su oni, kako su sami tvrdili, “otadžbina objave, kolijevka poslanstva, nosioci vjere, starješine Islama, njegovi autoriteti i čuvari… “(74) Namjeravali su putem različitih institucija, kao što su sudstvo (kada’), divani i fikhski mezhebi, da politiziraju i kontrolišu i vjersko-intelektualne aktivnosti, te da im oni iz svojih palaća određuju direkciju kretanja i njihov dinamizam(75). Odatle su abbasijske halife osjetili neodložnu potrebu da počnu davati sebi titule pretjeranog vjerskog karaktera kao što su El-Mensur(76) (od Boga pomognut), El-Mehdi ibn El-Mensur (čista indikacija dolaska očekivanog El-Mehdije koji će pravdom i dobrotom ispuniti zemlju kada ona postane zagađena svakom sortom grijeha i opačine), Božija sjenka na zemlji (zillullahi fi el-erd), branioci istine (ensar el-hakk) Božiji vladari (hulefaullah) i tome slično.(77) Osoba najviše odgovorna za sve ovo bila je halifa El-Mensur za koga je Ibn Et-Taktaki (709) napisao: “Znaj da je El-Mensur učvrstio (abbasijsku) državu i regulirao njena načela… “(78) Mnogi drugi, kao što je El-Hejsim ibn Er-Rebi’ ibn Zerarah (183), su posvjedočili da je on bio najpostojaniji, najenergičniji, najpametniji, najodvažniji i najsmioniji abbasijski halifa(79). I zaista, državni temelji koje je El-Mensur položio nisu se potresli, niti značajnije modifikovali, sve do oružanih krvavih sukoba između braće El-Emina (198) i El-Me’muna (218) sinova Haruna Er-Rešida, takođe halifa, kada je abbasijska politika - i to stabilizovanjem vlasti u rukama El-Me’muna, nakon pogubljenja El-Emina - dobila dramatičan, najprobabilnije neminovan, zaokret.(80) Drugi razlog: U prvim fazama islamske države, Abbasije nisu slovili kao klan s ozbiljnijim pretenzijama na hilafet. Postoje naracije u kojima se navodi da je njihov praotac, amidža poslanika, El-Abbas ibn Abdul Mutallib nakon poslanikove smrti vizibilno favorizovao Aliju nad svim ostalim potencijalnim kandidatima za poziciju halife(81). Najprominentniji sin Abbasa, Abdullah ibn Abbas, je takođe podržavao Aliju, a posebno u doba konflikata između njega i njegovih brojnih rivala, specijalno Muavije. Međutim, nakon Alijine tragične pogibije, permanentno se preselio u Meku gdje je priznao, doduše mrzovoljno, emevijski režim želeći time ako ništa drugo a ono da kontribuira reduciranju nepotrebnog proljevanja muslimanske krvi, te uspostavljanju opšteg i trajnog mira u državi.(82) Onda se pojavio na sceni Ali sin Abdullaha ibn Abbasa (118), prva osoba iz abbasijskih redova koja je očitovala želju da se hilafet prebaci na abbasijsku liniju. Štaviše, hrabro je otvoreno predskazivao da će se to zbilja u bliskoj budućnosti i ostvariti. To je na kraju bilo dovoljno Emevijama da ga optuže za subverzivne djelatnosti protiv vlasti, i kao kaznu, dali su mu sedamdeset udaraca bičem(83). Poslije smrti Alia, najzapaženiju ulogu među Abbasijama je igrao njegov sin Muhammed (125). Muhammed je imao bliske kontakte s Ebu Hašimom (99), jednim od ondašnjih lidera Alevita.(84) Prenosi se da je ovaj jedne prilike na putu za Palestinu ili Hidžaz svratio kod Muhammeda u Hamimu, malo selo koje leži između Sirije i Hidžaza(85), i naglo se ondje neizlječivo razbolio. Pošto je osjetio da će brzo umrijeti, uvasijetio je Muhammedu, kao renomiranom Hašimoviću, vođstvo (imamet) nad svojim sljedbenicima, zatim ga upoznao sa svojim saradnicima i pobornicima od kojih je kuneći ih zatražio da ga srdačno pomognu i pokorno slijede.(86) Otada, oko 100. godine, Abbasije su ozbiljno počeli da sebe i druge pripremaju za revoluciju. Proces je trajao pune 23 godine. Nakon Muhammedove smrti, 125. godine, stvar je preuzeo u svoje ruke njegov sin Ibrahim, kojeg 131. godine Emevije akcidentno uhvatiše, zatim osvetnički ubiše. Prije smrti, uspio je ipak predati kormilo revolucije bratu Ebu El-Abbasu koji će naredne godine, predvodeći masovnu vojsku, viktorijski ući u Kufu i proglasiti se prvim abbasijskim halifom. Dakle, abbasijski pokret je imao alevidske korijene, i cijelo vrijeme je nosio njihov duh. Jedan od najizražajnijih slogana za vrijeme revolucije bio je “restauracija hilafeta među poslanikovim potomcima”. Ovaj slogan, iako atraktivan, bio je istovremeno zagonetan i tajanstven, i mnoge je zato zbunjivao, uključujući čak i agitatore pokreta a kamoli obične mase. Samo je određena grupa ljudi znala šta se time egzaktno podrazumijeva. “Rida iz poslanikove porodice” kome se konvencionalno zaklinjalo na vjernost i pokornost, zapravo je prvo bio Muhammed, zatim Ibrahim i konačno Ebu El-Abbas. Ali, to se nije javno iskazivalo osim u krajnjoj nuždi, kao što je na primjer uradio Kuhtaba ibn Šebib Et-Tai (132), jedan od abbasijskih vojskovođa za vrijeme revolucije, kada je zapazio ozbiljno negodovanje svojih vojnika zbog pretjerane misterioznosti lidera kome daju prisegu na vjernost i druge njoj pozivaju(87). Abbasijsko rukovodstvo je ovim namjeravalo postići dva cilja: prvi: da ne izgubi solidnu podršku Alevita koja je na samom početku bila presudna; i drugi: da se koliko toliko mirno distancira od uznemiravanja i proganjanja emevijskih vlasti, jer doklegod je propaganda misteriozno koncepirana i nosi u sebi inklinacije prema poslanikovoj familiji, Hašimovićima, dotle će Emevije instinktivno okretati čitavu svoju pažnju prema Alevitima a ne Abbasijama, iz prostog razloga što su prvi za razliku od drugih vazda reprezentirali aktivno krilo opozicije sa ekstremnim militantnim i subverzivnim tendencijama. Tako se na primjer iznosi da je Muhammed ibn Mervan, zadnji emevijski halifa, nakon početka revolucije bez ikakve istrage uhvatio Abdullaha ibn Hasana, jednog od ondašnjih alevitskih vođa, i držao ga odgovornim za sve što se dešavalo. Na kraju je Abdullah jedva živu glavu izvukao.(88) Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su odali priznanje Alevitima za pruženu podršku i pomoč, i nedvojbeno indicirali da je buduća kooperacija s njima itekako dobrodošla i nadasve očekivana. Ebu El-Abbas i Davud ibn Ali su u svojim svečanim govorima u Kufi po ustoličenju prvog na prijestolje hilafeta, ovo jasno i glasno prononsirali(89). Međutim, kada je na vlast došao El-Mensur, realni osnivač i učvršćivać Abbasijske države, stvari su se radikalno izmijenile. Stavio je Alevitima do znanja da je novoosnovana država ipak samo abbasijska i za njih u sferama upravljanja nema nikako mjesta(90). To ga je nužno ponukalo da se počne sve više i više agresivno i s prijezirom ophoditi prema njima, a zasebno s onima koji su u njegovoj perspektivi predstavljali potencijalnu opasnost novom vladajučem režimu. Neslaganja su napokon eruptirala u oružane pobune, prvo u Medini 145. godine na čelu s Muhammedom, pa onda u Basri iste godine samo nekoliko mjeseci kasnije, na čelu s Ibrahimom, sinovima Abdullaha ibn Hasana. Ebu Hanifa, imam u vjeri i nauci, ali s jakim simpatijama prema Alevitima, podržavao je njihove pobune protiv abbasijskog političkog establišmenta iz istih pobuda kao i u emevijskoj državi. Nije se slagao sa mnogim njihovim vjerskim, socijalnim, političkim i drugim agendama, i stoga je držao da se stvari u takoreći svakom aspektu življenja putem hrabrog i kontinuiranog naređivanja dobra i odvračanja od zla (el-emr bi el-ma’ruf ve en-nehj ‘an el-munker) moraju pokušati popraviti. Sablja i proljevanje krvi u tom iznurujućem procesu su za njega bili zadnja i najmanje poželjna solucija. Prije toga su se morale iscrpiti i do kraja istrošiti sve druge egzistirajuće alternative. Svaka alternativa, ubrajajući i onu posljednju, se mora pažljivo prostudirati i uskladiti sa okružujućim okolnostima i prospektima uspjeha, jer se porok ne smije (pokušati) istrijebiti na način kojim će se pobuditi porok veći i destruktivniji od prvog(91). A ima li većeg poroka od proljevanja nevine muslimanske krvi i cijepanja njihove do tada relativno zajedničke riječi? U ovom kontekstu je rekao Muhammed a.s.: “Vjernik ne treba nikada sebe ponižavati?” Upitali su ashabi: “Kako to vjernik može sebe poniziti?” Muhammed a.s. je odgovorio: “ Kada se izlaže iskušenju onoliko koliko ne može podnijeti(92).” Što se tiče Abu Hanifine podrške alevitskim ustancima svog vremena, on ih zasigurno nije započeo, niti je učestvovao u njihovoj organizaciji i planiranju. On je svojim proklamacijama i djelima pobunjenicima, pošto su ovi već krenuli, u stvari samo želio sreću i uspjeh - zbog odveć u nekoliko navrata ukazanih motiva - nadajući se da će se njihovom pobjedom možda dogoditi željeni pozitivni pomaci napred. Pouzdano je znao da su pobune nezaustavljive i ireverzibilne, pa nije zato ni trebalo gubiti vrijeme na njihovom ometanju. Bodrio ih je, a duboko u duši je bio protiv njih. Bio je radije za reforme mirnim putevima, putevima gdje vjera i nauka vode glavnu riječ, a ne slijepi genealogijski fanatizam i sablja. Bilješke (1) Ibn Halkan: Vefejat el-e’lam, Daru sadir, Bejrut, 1977: vol. 5 str. 405. (2) Vidi: El-Bagdadi: Tarihu Bagdad, Dar el-kitab el-‘arebi, Bejrut, bez godine štampanja: vol. 13 str. 328. Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk, Dar el-me’arif, četvrto izdanje, bez godine štampanja: vol. 7 str. 219. (3) Vidjeti: El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 330. Ez-Zehebi: Tarih El-Islam, Dar el-kitab el-‘arebi, Bejrut, drugo izdanje, 1991: vol. 9 str. 313. (4) Ibn Halkan: Vefejat el-a’lam: vol. 5 str. 405. (5) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 326. (6) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 306. (7) Ibn Halkan: Vefejat el-a’lam: vol. 5 str. 406. (8) Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje, Dar el-kutub el-‘ilmijjah, Bejrut: vol. 10 str. 110. (9) El-Mekki: Menakibu el-imam el-a’zam Ebi Hanifah, Mektebah islamijjah, 1407. H: vol. 1 str. 59. (10) Ebu Zehrah: Ebu Hanifah, hajatuhu ve ‘asruhu - arauhu ve fikhuhu, Dar el-fikr el-‘arebi, 1947: str. 23-24. Vidi druge slične predaje po ovom pitanju u: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 331-335. (11) Murdžie su rana sekta u Islamu čiji predstavnici su,kontrarno čistom islamskom učenju, zagovarali da grijesi ne štete imanu vjernika. Još su tvrdili da će dobra vjernikova djela sigurno biti ukabuljena, a zla i hrdžava sigurno oproštena. (Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal, Matbe’ah el-husejnijjah, bez godine štampanja: vol. 1 str. 257-276) (12) Džehmije su suporteri i istomišljenici Džehm bin Safvana (128). Džehm je zajedno sa Dža’d ibn Dirhemom (124) dotad najagresivnije zagovarao predestinaciju (džebr) u Islamu. Smatrao je da je Allah dž.š. jedini izvršilac, čovjeku se samo metaforički pripisuje to svojstvo, kao što se kaže za drvo da se kreće, za sunce da zalazi, za nebeska tijela da kruže itd. Allah dž.š. je u stvari taj koji sve to čini. On je jedini posjednik realne moći, želje i izbora. Samo što Allah dž.š. kod čovjeka stvara određenu moć pomoću koje se izvršavaju djela, i stvara mu volju i izbor za već predodređene akte. Džehm je još negirao Božija svojstva; zagovarao je da je Kur’an kreiran; vjerovao je da Džennet i Džehennem nisu vječni, prolazni su i jednog dana će iščeznuti. Po pitanju imana, pouzdano je tvrdio da je on samo spoznaja, a nevjerstvo samo nepoznavanje Allaha dž.š.. Iman se ne povećava niti smanjuje. Svi oni koji vjeruju od poslanika pa do običnih ljudi zato su isti bez značajnijih diferencijacija. Nadalje je držao da se za Allaha dž.š. ne smije kazati da je “nešto”, jer to vodi ka određenom izjednačavanju, antropomorfizmu, Njega sa drugim ovozemaljskim nesavršenim stvarima i bićima. (Vidi: Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal: vol. 1 str. 135-137. El-Eš‘ari: Mekalat el-islamijjin, Džem’ijjah el-mustešrikin el-elmanijjah, drugo izdanje, 1963: str. 281-282.) (13) Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje: vol. 10 str. 110. (14) Isto, vol. 10 str. 110. (15) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 307. (16) Vidi: El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 335-337. Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje: vol. 110 str. 110. (17) Ez-Zehebi: Sijeru e’lam en-nubela’, Muessesa er-risalah, Bejrut, treće izdanje, 1985: vol. 6 str. 398. (18) Ebu Hanifa: El-Fikh el-ekber, Hajder Ebad, Indija, bez godine štampanja: str. 9. (19) Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal: vol. 1 str. 135. (20) Preuzeto iz knjige: The Muslim Creed, autora A. J. Wensinckija, Frank Cass & CO. LTD, London, 1965: str. 189. (21) Nekoliko autora: The Encyclopaedia of Islam, Luzac & Co., London, bez godine štampanja: vol. 1 str. 297. (22) Ibn Haldun: The Muqaddimah, (s arapskog na engleski preveo Franz Rosenthal), Routledge & Kegan Paul, London, drugo izdanje, 1967: vol. 1 str. 427. (23) Vidi: dr. Husejn ‘Atvan: El-Fukaha ve el-hilafa, Dar el-džejl, Bejrut, 1991: str. 41-51. (24) Navesti ćemo ovdje primjer prijetnji Muavije vodećoj ulemi u Medini pošto su ovi indicirali da neće prihvatiti sina mu Jezida, budućeg njegovog nasljednika. (Halifa ibn Hajjat: Tarihu Halifa ibn Hajjat, Dar el-kutub el-‘ilmijja, Bejrut, 1995: str. 131-134) (25) Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 5 str. 343, 343, 383. Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihaja: vol. 8 str. 163. (26) Halifa ibn Hajjat: Tarih Halifa ibn Hajjat: str. 180-182. Ibn Halkan: Vefejat el-e’jan: vol. 2 str. 112. Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihajah: vol. 9 str. 101-103. (27) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 84. (28) Ibn El-Bezzaz El-Kurdi: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Haniha, Mekteba islamijja, 1407 H: vol. 2 str. 71. (29) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 84. (30) Isto, vol. 2 str. 83. Ibn El-Bezzaz El-Kurdi: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 71. (31) Ebu Muhammed El-Jafi’i El-Jemeni: Mirat el-dženan ve ‘ibrah el-jakzan, Dar el-kitab el-islami, Kairo, drugo izdanje, 1993: vol. 1 str. 312. (32) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 327. (33) Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu - arauhu ve fikhuhu: str. 35. (34) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 1 str. 23-24. (35) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 327. (36) Isto, vol. 13 str. 327. (37) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 160. (38) Ibn El-Bezzaz El-Kurdi: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 16. (39) Eš-Šehrestani: El-Milel ve en-nihal, Matbe’ah El-Azhar: vol. 1 str. 277. (40) Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu - arauhu ve fikhuhu: str. 109. (41) Samo ćemo ovdje za primjer između ostalog navesti teoriju džebra koju su i Emevije i Abbasije aktivno koristili na političkoj pozornici, zatim prihvatanje nekih halifa kako u emevijskoj tako i u abbasijskoj državi akaidski pravac mu’tezila, te propao pokušaj abbasijskog halife El-Memuna (218) da preda hilafet ši’ijama. (42) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 306. Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu - arauhu ve fikhuhu: str. 164. (43) Malik je svojim fetvama huškao narod da participiraju u ustanku Alevije Muhammeda ibn Abdullaha (145) 145. godine u Medini protiv halife Mensura. Zato je je bolno pretućen od čega mu se kasnije ruka osušila. (Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 560. Ebu El-Feredž El-Dževzi: El-Muntezim fi tarih el-umem ve el-muluk, Dar el-kutub el-‘ilmijja, Bejrut, 1992: vol. 8 str. 106.) (44) Šafija je zbog svojih alevijskih inklinacija uhapšen i doveden u lancima iz Jemena u Bagdad. Jedva se zahvaljujući svom znanju nekažnjen izvukao. Svi drugi što bijahu s njim uhapšeni i dovedeni, bili su pobijeni. (Ibn Kesir: El-Bidaje ve en-nihaje: vol. 10 str. 263.) (45) Nekoliko autora: El-Mundžidu fi el-luga ve el-e’lam, Dar el-mešrik, Bejrut, trideset I treće izdanje, 1992: vol. 2 str. 230. (46) Vidi: El-Belaziri: Ensab el-ešraf, Bejrut, 1978: vol. 3 str. 87. Nepoznat autor: Ahbar ed-devlah el-‘abbasijjah, Dar et-tali’ah, Bejrut, 1971: 210-212. (47) Et-Taberi: Tarih ar-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 423. (48) Dr. Mustafa Šek’ah: Ebu Hanifa En-Nu’man, Dar el-kutub el-islamijjah, Kajro, 1982: str. 111-124. (49) Ebu Abdullah Es-Sajmeri: Ahbaru Ebi Hanifa ve ashabihi, Matbe’ah el-me’arif eš-šerkijjah, Indija, 1974: str. 14-15. (50) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 306. (51) Prevod Kur’ana, preveo Besim Korkut, Zagreb, drugo izdanje, 1993. (52) Ebu Zehrah: Ebu Hanifa hajatuhu ve ‘asruhu - arauhu ve fikhuhu: str. 39. (53) Ebu Hanifa se uporno zaklinjao da nije podesan za kadijsku službu. Iritiran, halifa El-Mensur, mu je na kraju rekao da laže, našto mu je Ebu Hanifa odgovorio: “Ako istinu govorim, onda već znaš kako stvari stoje; a ako lažem, kao što me optužuješ, kako onda možeš uzeti lažljivca sebi za kadiju?” (El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 328) (54) Husejn Vadiran: Tarih El-‘Abbasijjin, Dar el-garb el-Islami, Bejrut, 1993: str. 101. (55) Ibn Madže: Sunen, Šerikah et-tiba’ah el-‘arebijjah es-se’udijjah, drugo izdanje, 1984: vol. 2 str. 774. (56) Ez-Zehebi: Sijeru e’lam en-nubela: vol. 7 str. 262. (57) Ibn Sa’d: Et-Tabekat el-kubra, Daru sadir, Bejrut, 1958: vol. 5 str. 145. (58) Es-Semerkandi: Tenbih el-gafiline bi ehadisi sejjid el-enbija ve el-murselin, El-Babi El-Halebi, Egipat, 1339 H: str. 195. (59) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 92. (60) Tekijuddin Abdulkadir El-Hanefi: Et-Tabekat es-sunnijjah fi teradžim el-hanefijjah, Dar er-rifa’i, 1983: vol. 1 str. 160-161. (61) El-Mekki: Menakib el-imam el-a’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 85-86. (62) Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihaja: vol. 10 str. 83-84. (63) Ebu El-Feredž El-Isbehani: Mekatil et-talibijjin, Muessesa el-e’lemi, Bejrut, drugo izdanje, 1987: str. 313. Ebu El-Felah ibn El-‘Imad El-Hanbeli: Šizrat ez-zehebi fi ahbari men zehebe, Dar el-fikr, Bejrut, 1988: vol. 1 str. 214. (64) El-Bagdadi: Tarihu Bagdad: vol. 13 str. 385. (65) El-Mekki: Menakib el-imam el-e’zam Ebi Hanifa: vol. 2 str. 84. (66) Ez-Zehebi: Tarih El-Islam: vol. 9 str. 310. Zaista nije koincidencija da je halifa El-Mensur u istoj ovoj godini ponudio Ebu Hanifi poziciju kadije. Imao je želju naime da se lično uvjeri u njegove stavove prema vlastima, upravo onako kako su to izveli Emevije. Tek onda se moglo mudro nešto poduzeti. Jer sve ono što je preko drugih dopiralo do halifinih ušiju moralo se pažljivo verifikovati i ocijeniti izbjegavajući time nepotrebno negodovanje masa, imajući u vidu da je Ebu Hanifa bio uzor i imam koji se sluša i slijedi. (67) Ibn El-Esir: El-Kamilu fi et-tarih, Dar el-kutub el-‘ilmijjah, Bejrut, 1987: vol. 5 str. 185-186. (68) Ibn Halkan: Vefejat el-e’jan: vol. 4 str 180. Ez-Zehebi: Sijer e’lam en-nubela: vol. 6 str. 311. (69) Za primjer ćemo spomenuti nekakvog Kasima bin Medžaši’a kojeg je Ebu Muslim El-Hurasani (137), vođa revolucije, uzeo sebi za kadiju. Ovaj je krasnorječivo nakon svakog ikindije namaza govorio o odlikama i slavnim djelima Abbasija. Takođe je neodgovorno pretjerano blatio i potcijenjivao Emevije, te minimizirao njihova dostignuća dok su bili na vlasti. (Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 366.) (70) Taberi je zabilježio da su jednom abbasijski misionari samo u jednom danu uspjeli zadobiti podršku od stanovnika 60 horasanskih sela. (Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 355) (71) Isto, vol. 7 str. 426. (72) El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 3 str. 87. (73) Vidi negodovanja nekih pojedinaca i grupacija zbog ovakve abbasijske strategije u: Ibn Kesir: El-Bidaja ve en-nihaja: vol. 10 str. 58. Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 459, 558, 560; vol. 8 str. 563. El-Ja’kubi: Tarihu Ja’kubi, Daru Bejrut, Bejrut, 1980: vol. 2 str. 354, 397. Ibn Kutejba Ed-Dinuri: ‘Ujun el-ahbar, Dar el-kitab el-‘arebi, 1994: vol. 1 str. 707-709. (74) Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih: vol. 5 str. 65. (75) Navodi se u ovom kontekstu da je halifa El-Mensur zatražio od Malika ibn Enesa da mu napiše knjigu o šerijatskim propisima po kojoj će svi u svim dijelovima države milom ili silom raditi. Malik je odbio stavljajući mu do znanja da je to neizvodljivo iz isključivo dva razloga: 1) On ne posjeduje kompletno znanje. Nalaze se mnogi drugi slavni pravnici sa znanjem kojeg on možda nema, jer je nauka slobodna, transcendira faktore vremena i prostora, i svako sposoban joj može pristupiti i doprinijeti svoj dio. 2) Tako nešto nije u konsonanciji sa duhom nauuke. Paralizovaće se njena vitalnost i živost što će kasnije odvesti ka postepenom zatvaranju vrata idžtihada. (Ibn Kutejba Ed-Dinuri: El-Imama ve es-sijasa, Dar nasir lissekafa, Bejrut, 1980: vol. 2 str. 268-269) Isto je namjeravao uraditi i halifa Harun Er-Rešid s Malokovom knjigom El-Muvetta ’. Želio ju je okačiti na Ka’bu pa onda “navratiti sve ljude na nju i ono što je u njoj, isto onako kako je halifa Osman uradio s Kur’anima”. Malik je naravno opet odbio. (Ebu Ne’im El-Isfehani: Hulije el-evlija’, El-Mekteba es-selefijja, bez godine štampanja: vol. 6 str. 336) (76) El-Mensurovo pravo ime je Ebu Dža’fer Abdullah ibn Muhammed ibn Ali ibn Abdullah ibn Abbas ibn Abdul Mutallib. (77) Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih: vol. 5 str. 65-66. Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 425-428; vol. 8 str. 89-90. El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 3 str. 256. (78) Et-Taktaki: El-Fahri fi el-adab es-sultanijjah, Dar Bejrut, Bejrut, 1980: str. 160. (79) Ibn Kutejba Ed-Dinuri: El-Imama ve es-sijasa: vol. 2 str. 259. (80) Vidi o ovome: Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 8 str. 374 pa nadalje. El-Ja’kubi: Tarihu Ja’kubi: vol. 2 str. 446 pa nadalje. (81) Ibn ‘Asakir: Tehzibu tarih Ibn ‘Asakir, Dar el-mesirah, Bejrut, 1979: vol. 7 str. 248. (82) Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 5 str. 343, 383. El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 5 str. 196. (83) Džemaluddin El-Ezdi: Ahbar ed-duvel el-munkati’a, Mekteba el-menar, Medina, 1988: str. 70. (84) Ebu Hašim je precizno rečeno bio imam Hašimija, pod-grupe Kejsanija. (El-Eš‘ari: Mekalat el-islamijjin: vol. 1 str. 92) (85) Šihabuddin Jakut El-Hamvi El-Bagdadi: Mu’džem el-buldan, Dar ihja’ et-turas el-‘arebi, Bejrut, 1979: vol. 2 str. 307. (86) El-Belaziri: Ensab el-ešraf: vol. 3 str. 80. Ebu Abdullah Ez-Zubejri: Nesebu Kurejš, Dar el-me’arif, Kajro, bez godine štampanja: str. 75. (87) Nepoznat autor: Ahbar ed-devlah el-‘abbasijjah: str. 391. (88) Isto, str. 389, 393. (89) Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 425-428. Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih: vol. 5 str. 65-68. (90) El-Mensur je prije udaljavanja Alevita od arša hilafeta neprestano akcentuirao razlike između talibitske (alevitske) i abbasijske linije unutar Hašimovića. Disputacija je zadobila novu dimenziju kada je na vlast došao El-Mehdi (169), sin El-Mensura, koji je zagovarao da je El-Abbas, poslanikov amidža, bio kompetentniji od svih ashaba za poziciju hilafeta. On je trebao da bude prvi halifa muslimana. Zatim se je stvar trebala prenositi na njegove potomke ovim redoslijedom: Abdullah ibn Abbas, Ali ibn Abdullah, Muhammed ibn Ali, Ibrahim ibn Muhammed, Ebu El-Abbas, El-Mensur, El-Mehdi, zatim njegovi potomci. (Nepoznat autor: Ahbar ed-devlah el-‘abbasijjah: str. 165.) (91) O uvjetima koncepta “el-emr bi el-ma’ruf ve en-nehj ‘an el-munker” vidi: Ibn Tejmija: El-‘Isjan el-musellah, Dar el-džejl, Bejrut, 1992: str. 91. Ebu Se’id El-Kedmi: El-Istikamah, Vizara et-turas el-kaumi ve es-sekafah, Oman, 1985: vol. 4 str. 254. El-Džuvejni: Kitab el-iršad ila kavati’ el-edille fi usul el-i’tikad, Muessesa el-kutub es-sekafijjah, Bejrut, 1985: str. 311. (92) Et-Tirmizi: Sunen, Mustafa El-Babi El-Halebi, Kajro, drugo izdanje, 1398 H: vol. 4 str. 523.