" POVIJEST DRUGIH NARODA "

Bernard Lewis



U svojoj čuvenoj vizionarskoj poemi “Locksley Hall”, napisanoj 1842, engleski pjesnik Tenny­son izražava, u to doba prilično uvriježeno mišljenje, o relativnoj vrijednosti evropske i orijen­talne povijesti: “Bolje pedeset godina Evrope nego ciklus Cathaya.” Cathay je naravno Kina, a ciklus Cathaya podrazumijeva da se povijest Kine, mada vrlo duga, sastoji od beznačajnog ponavljanja. Evropa je, nasuprot, mjesto gdje se događaju stvari, važne stvari, i to brzo.

Tennyson ni u kom slučaju nije bio sam u ovoj percepciji orijentalne povijesti, koju susrećemo raširenu, u stvari može se reći univerzalnu, izraženu u evropskim pisanim izvorima iz devet­naestog vijeka. Odabraću samo jedan primjer iz enciklike Immortale Dei izdate od strane pape Lea XIII 1. novembra 1885, u kojoj on čestita krsćanskoj Evropi na tome što je “uljudila barbar­ske narode i izvela ih iz divljaštva u civilizaciju” i što je “predvodnik i učitelj narodâ” u progresu, slobodi i uzdizanju ljudske bijede putem mudrih i dobrotvornih ustanova. Po enciklici, ova evropska dostignuća su bila moguća naravno samo zbog toga što su se Evropljani držali prave vjere, što nije slučaj sa drugima. Tennyson, pišući pola vijeka ranije, imao je praktičnije opravdanje za evropsku supremaciju - “u parobrodu, željeznici, u učenjima koja su prodrmala čovječanstvo” i, još uočljivije, anticipirao je kao njeno neizbježno dostignuće “Parlament čovjeka, Federaciju čovječanstva.”

Istovjetna percepcija relativne vrijednosti naše i njihove povijesti vidljiva je i u prostoru i pažnji u nekim oblicima evropske historiografije. Ako pogledamo, naprimjer, jedno od najvećih histo­riografijskih dostignuća devetnaestog vijeka, čuvenu Histoire generale, izdatu od strane Ernesta Lavissea i Alfreda Rambauda, objavljenu u Parizu izmedu 1892. i 1901. U 12 tomova koji sadrže 291 poglavlje, vidjećemo da je u njoj prilično dobro pokriven stari Srednji istok, viđen kao naš vlastiti background, u prvom poglavlju. Nakon njega je jedno poglavlje o srednjovjekovnim Arapima, tri o Osmanskom carstvu, dva o Indiji, šest o Dalekom istoku - što se doima relativno dobro, jer je dobio skoro toliko prostora koliko i Holandija ili Skandinavija - dok je ostatak Azije, uključujući Iran i ostale, sabijen u tri opća poglavlja o Aziji. Jedno poglav­lje je posvećeno Sjevernoj Africi, a jedno ostatku Afrike, i posvećena su uglavnom podjeli kon­tinenta među evropskim silama. Ovo je reprezentativni uzorak kako su evropski povjesničari devetnaestog vijeka vidjeli povijest svijeta. To je čak lošije nego osamnaesti vijek - koji je bio manje samouvjeren, sa više poštovanja prema drugima - kada je čuvena engleska Universal History posvetila četiri toma biblijskoj starovjekovnoj povijesti Srednjeg istoka, jedanaest Grčkoj i Rimu, 27 Evropi i evropskim kolonijama i aktivnostima vani, a petnaest ostatku svijeta.

Otada je bilo nekih poboljšanja u zapadnom gledanju, ali pristup cathayskog ciklusa orijental­noj povijesti nikako nije zastario. Uvaženi engleski povijesničar je ne tako davno govorio prilično potcjenjivački o nezapadnoj povijesti kao o “beznačajnom vrćenju u krug pitoresknih barbara”. Ako mi je dozvoljeno lično prisjećanje, sjećam se teških bitaka koje smo vodili na mom matičnom univerzitetu da ubijedimo naše kolege da posvete malo više vremena i pažnje nezapadnoj povijesti. Moj kolega profesor anglo-saksonske povijesti, to jest povijesti Engleske prije 1066, posebno je insistirao na činjenici da je već previše pažnje posvećeno onome što je on nazvao “perifernim temama”. Pitao sam ga da li misli da je povijest Evrope, Azije i Afrike periferna za Britanska ostrva, na što je vrlo odrešito odgovorio: “što se tiče interesa i potreba naših studenata - da, mogao bih baš to reći!” Ovo je naravno bio prevladavajući odnos i kod nezapadnih civilizacija, od kojih nijedna nije mnogo pokušavala proučavati zapadnu povijest dok ih Zapad nije osvojio.

Pitanje koje oponenti izučavanja nezapadne povijesti obično postavljaju glasi: Zašto bismo mi izučavali njihovu povijest? Isprva je pitanje impliciralo da nije profitabilno da se to čini, da u tome nema ništa vrijednoga. Danas se taj argument ne može čuti baš često. Odbačen je ili iz ub­jedenja ili, što je vjerovatnije, iz straha od odredenih sankcija koje akademski svijet može nametnuti za prekršaje protiv prevladavajuće ortodoksije. Argument koji se sada mnogo češće čuje glasi da to nije naš posao; nije relevantno - riječ sa novim i ponekad prijetećim implikaci­jama - za naše potrebe, interesovanja ili svrhe.

Međutim, unatoč nekoj vrsti protivljenja i još više indiferentnosti, u zapadnom svijetu su uvijek, još od kasnog srednjeg vijeka, postojali oni koji su se zanimali nezapadnom poviješću. čak i Tennyson, koga sam ranije citirao, počinje svoju poemu “Locksley Hall” ovim stihovima:

Prijatelji, ostavite me malo ovdje, još je jutro rano,

ostavite me ovdje i kada me poželite duhnite u rog.

Bilo koji Arap ili arabista upoznat sa staroarapskim odama odjednom će prepoznati izvor ovog uvoda; i uistinu, Tennysonov sin u jednom sjećanju veli: “Sjećam se da je moj otac rekao kako mu je prozni prevod Mu‘allaqa od Sir Williama Jonesa...dao ideju za poemu.” čak su i Lavisse i Rambaud posvetili nešto pažnje nezapadnoj povijesti, i mada su većinu onoga što su ponudili napisali oni sami, nešto od toga je uistinu bilo napisano od strane zapadnih specijalista za neza­padnu povijest, posebno poglavlja o Dalekom istoku, koja su uistinu krajnje profesionalna.

Još od ranih vremena pa do danas u Evropi postoji vrlo živa tradicija znanstvenog izučavanja Istoka. Oni specijalisti koji, uprkos neodobravanju vlastitog društva, nikada nisu pomišljali da je uzaludno potruditi se i posvetiti se izučavanju nezapadne povijesti i kulture, danas su suočeni sa donekle različito formuliranim pitanjem, koje ne dolazi iznutra, već izvana, od samih neza­padnjaka, a ako ne od njih samih onda od onih koji sebi daju za pravo da govore u njihovo ime. Ovoga puta pitanje nije zašto se mi bakćemo njihovom poviješću, već kakvo pravo imaš ti da izučavaš moju povijest? Ona je moje vlasništvo. Ako se interesiraš za nju, ti si nametljivac i nezvanac. Lijep primjer ovakvog pristupa, iz izvora koji je nezapadni ali u drugačijem smislu, zabilježila je štampa u augustu 1989. Na godišnjicu intervencije sovjetske vlade i saveznika iz Varšavskog pakta protiv čehoslovačke 1968, Poljska i Mađarska su izdale saopćenja u kojima izražavaju neslaganje sa tom akcijom i žaljenje zbog svoje umiješanosti u nju. To je izazvalo neposredan odgovor čehoslovačke, u kojoj je režim postavljen intervencijom još bio na vlasti, u vidu rezolucije čehoslovačkog Parlamenta: “Preispitivanje čehoslovačke povijesti je ekskluzivno pravo čehoslovačkih naroda i čehoslovački zastupnici insistiraju da se to pravo do krajnosti poštuje.”

Ovo je možda reductio ad absurdum ove filozofije, ali to nikako nije jedinstven ili netipičan slu­caj. U ovom slučaju motivi su bili isključivo politički i ideološki.Obično je tako. Ponekad postoje i druge varijante. Nedavno sam naišao na članak u kuvajtskim novinama koji govori o izvjesnom evropskom povijesničaru i veli da nije kompetentan da piše povijest Srednjeg istoka iz tri razloga - nije Arap, nije musliman i Jevrej je. U nastavku člankopisac sugerira da bi se autor, pošto je engleskog i jevrejskog porijekla, trebao ograničiti na pisanje engleske ili jevrejske povijesti.

Ova vrsta kritike obično je združena sa vrlo grubim, čak vulgarnim jezikom koji daje podsticaja novom vidu zloupotrebe riječi “orijentalist.” Ova riječ je izvorno skovana na oblik helenist ili latinist kako bi označila određen tip pretežno filološke i tekstualne znanosti koja se bavi tek­stovima koji potiču sa Istoka. Ona sada ima konotaciju pljačkaškog, neko bi rekao čak i razbojničkog, interesa za kulturnim posjedovanjem drugog naroda. Po ovom gledanju, orijentali­zam je intelektualno oružje imperijalizma. Iza neizbježno lažnog prikaza nepristrane i objektivne znanosti, istinski cilj znanstvenog izučavanja drugih je da ih se potčini i eksploatira. Eksponenti ovog gledanja u afektu vele: “Orobili ste nam sadašnjost, ugrozili, a možda i bespovratno doveli u opasnost našu budućnost, a sada želite napasti i okaljati i našu prošlost.”

Ova percepcija je dala podstreka nekoj vrsti intelektualnog protekcionizma: kontroli pristupa izvorima i tržištu, ograničenju uvoza i, naravno, kao u svakoj protekcionističkoj politici, plaćanju dažbina. Neki uslovi i zahtjevi ne u vezi toga zašto nego kako izučavati su eminentno razumni, čak potrebni, kao na primjer onaj da znanstvenik treba biti kompetentan (tj. posjedovati odgovarajuće znanje i sposobnosti), da treba biti pošten (tj. da treba izučavati i tumačiti druge kulture istim standardima i kriterijima kao i svoje vlastite, bez prejudiciranja ili taštine ili - neko može dodati - bez idealiziranja) , što sve zajedno znači da znanost ne smije biti uobličena ili po­dešena tako da služi nekim nenaučnim ciljevima, svejedno da li religijskim, nacionalnim, ideološkim ili nekim drugim. Znanstvenici su, poput ostatka čovječanstva, podložni svojim vjerovanjima, pripadnosti i ciljevima, ali oni ne smiju izobličiti njihovu znanost, pa makar oni i bili njima inspirirani. Znanstvene pogreške i promašaji u tom pogledu obično bivaju otkriveni i kritizirani od strane drugih znanstvenika, iznutra i izvan izučavane kulture.

Izrečeni u ovom obliku, ovi obziri nemaju važnosti za one koji vjeruju da je sva znanost ili radije sav znanstveni diskurs ideologiziran i da je njihova ideologija, pa odatle i njihov znanstveni diskurs bolji ili jači zato što je otvoreno posvećen određenim ciljevima i, posebno, stoga što je njihov. Za te kritičare, isti orijentalistički spis, urađen istim znanstvenim metodom, može biti dobar ili loš, zavisno od identiteta - a za neke, ne za sve, i od porijekla - autora i mo­tiva koji mu se s pravom ili bez njega pripisuju. Prihvaćanje se može zadobiti uz plaćanje dažbina.

često zahtjev za plaćanje dažbina koji podnosi zakonski vlasnik ili neko drugi u njegovo ime ima malo zajedničkog sa znanošću, bilo da se radi o onoj koja proklamira objektivnost ili onom koja sebe smatra objektivnom i posvećenom, a može izgledati ovako: “želiš istraživati u mojim ar­hivima, čitati moju literaturu, govoriti mome narodu, raditi na mojoj povijesti? E, onda moraš posvetiti pažnju mome gledanju, moraš promovirati moje nacionalne aspiracije kao što ih ja mogu s vremena na vrijeme definirati ili redefinirati.” Složivši se sa ovim zahtjevom, povi­jesničar mora izabrati i tražiti od drugih predstavljanje povijesti koje sadrži samo ono što tre­nutno vladajuće mnjenje vidi pozitivnim a isključiti, a ako bude traženo i poreći, bilo šta što tre­nutno vladajuće mnjenje vidi kao negativno. I, naravno, pošto se javno mnjenje mijenja s vre­mena na vrijeme, zahtjevi će se, shodno tome, mijenjati.

Dva pitanja sa kojima se Zapadnjak koji promatra nezapadne kulture suočava - “Zašto bismo trebali dosađivati?” i “Jesmo li u pravu?” - posebno su ozbiljna za nas koji smo posvetili svoje živote ili planiramo da ih posvetimo ovim istraživanjima. Moramo li zaista traćiti vrijeme i trud u nastojanju da izučimo, razumijemo i protumačimo druge kulture? Nije li to tek beskorisna digresija, kako bi nam neki mogli reći, ili nesigurna i neizvjesna avantura, kako drugi brižno tvrde? Ova pitanja posebno su zaoštrena u ovo doba u kome nas ako ne izučavamo druge kulture proglašavaju arogantnima i etnocentričnima, a ako to činimo onda nas optužuju za pljačku i eksploataciju.

Jedan od odgovora na ovo pitanje, češće pretpostavljen nego izrečen, glasi da dok mi možemo, u stvari moramo, izučavati naše vlastito naslijeđe kritički, trebamo to činiti samo mi i niko drugi. Kada su u pitanju druge kulture, zabranjen nam je kritički pristup i moramo se zadovoljiti da prihvatimo ono što nam zakonski nasljednici drugih kultura odaberu, pripreme, obrade i ponude na uvid. Kritičko istraživanje, ako i kada do njega dođe, biće njihov zadatak ili, bolje rečeno, privilegija.

Uzmimo specifičan primjer: mi možemo, u stvari moramo izučavati povijest atlantskog robov­lasništva i trgovine robovima i izložiti ovu veliku sramotu u povijesti zapadnog svijeta i obiju Amerika u svom njenom zastrašujućem obličju. To je zadatak koji pada na nas Zapadnjake i u kome drugi mogu, trebaju ili već rade sa nama. Nasuprot tome, međutim, samo spominjanje - da ne govorimo o raspravljanju i istraživanju - postojanja ropstva u nezapadnim društvima označeno je kao dokaz rasizma i imperijalistički produkt. Isto se može primijeniti i na druge os­jetljive teme kakve su poligamija, autokracija i slično. Područje tabu-tema je vrlo široko.

Kuriozitet je činjenica da se ova dva pitanja ( Zašto bismo... i Zašto vi... ) postavljaju samo za­padnoj civilizaciji i nikome više. Zašto jedna civilizacija istražuje drugu? Zašt ljudi prihvataju odredene tuđe, čak mrtve jezike od drugih civilizacija i i izučavaju ih u svojim školama i uni­verzitetima? Uopćeno govoreći, u prošlosti se to činilo stoga što su ti koji su to činili vidjeli nosioce tih drugih civilizacija kao svoje učitelje. Rimljani su smatrali uputnim učiti grčki; Grci su uvidjeli korisnim naučiti latinski. Grci su bili učitelji Rimljana, ali su Rimljani bili upravljači Grka. U istom duhu, Japanci i Korejci su učili kineski; Persijanci i Turci su učili arapski; a u moderno doba mnoštvo naroda uči engleski - ali samo engleski, ne anglo-saksonski. Interes za rane evropske izvore i tekstove, izuzev u Japanu, u najboljem slučaju je minimalan, i trebamo počekati da vidimo bilo kakav prijevod po interesovanju i odjeku uporediv sa prijevodom Mu‘allaqa od Sir Williama Jonesa, teksta iz drevne Arabije iz koga je Tennyson dobio ideju za “Locksley Hall.”

Civilizacije u svojim obrazovnim sitemima obično izučavaju jezike svojih klasika, njihovih spisa, uprave, a u zadnje vrijeme i poslovnih aktivnosti. Nasuprot ovom općem obrascu, Evropljani su u jedno ili drugo doba izučavali praktično sve jezike i sve povijesti Azije. Azijati nisu izučavali Evropu. Nisu čak izučavali ni jedni druge, sve dok za to nije pripremljen način putem osvajanja ili konverzije ili oboga. Svojevrsna intelektualna znatiželja koja podstiče na izučavanje jezika i dešifriranje drevnih tekstova bez bilo kakvog prethodnog usmjeravanja ili motivacije još uvijek je svojstvena zapadnoj Evropi i baštinicima i sljedbenicima evropske znanstvene tradicije u zemljama kao što su SAD i Japan. Oni koji ne dijele tu znatiželju su zapanjeni i zbunjeni time i prirodno reagiraju sa neshvatanjem i sumnjičavošću.Obzirom da nema shvatljivog motiva, mora postojati nekakav prikriveni. Najednostavniji primjer bila je reakcija prema prvim arheolozima koji su otišli da iskopavaju ostatke starih pagana, a koji su osumnjičeni da traže zakopano blago. Zašto bi inače neko trošio vrijeme i novac raskopavajući drevne ostatke? Druga optužba iznošena protiv arheologa bila je da su špijuni. Neki od njih su doista služili svojim vladama kroz rad u tajnim službama, obično u vrijeme ratova i to jednih protiv drugih, ali kao objašnjenje za­padnjačkih arheoloških poduhvata špijunaza teško može biti dovoljan motiv. Novija obrazloženja su ako ne određenija a ono bar sofisticiranija.

Zašto se, onda, mi sa Zapada angažiramo u ovim istraživanjima, a ne oni ponikli u nezapadnim društvima? Obje strane potežu nešto što bi neko nepravedno mogao nazvati očitim odgovorom. Jedan odgovor često davan od strane Zapadnjaka glasi da više civilizacije izučavaju niže i ništa drugo. čest nezapadnjački odgovor glasi da je znanje moć, te je cilj zapadnog izučavanja domi­nacija i eksploatacija.

Oba odgovora su divno opisana od strane H. L. Menckena, koji veli da za svaki veliki životni problem postoji odgovor - jednostavan, ubjedljiv i pogrešan - kome neko može dodati, u slučaju ovih dvaju objašnjenja, i četvrti kvalitet, da služi sam sebi. Oba odgovora su netačna i padaju na najjednostavnijem kronološkom testu. čak i u vremenu poput našega, kada je narativna povijest, l’histoire évenementielle, omalovažena i diskreditirana, još uvijek nije općenito prihvatljivo pripisati prethodne događaje naknadnim uzrocima.

Prvo objašnjenje, da viši izučava nižega, ne odgovara činjenicama. U doba kada je u srednjem vijeku započelo izučavanje islama, Evropa je bila osjetno niža a islamski svijet osjetno viši. Civilizacija muslimanske španije, Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka je skoro u svakom značajnom polju ljudskih dostignuća bila naprednija nego relativno zaostala evropska društva. Ipak je Zapad u to vrijeme izučavao islam, a ne obrnuto.

Drugo objašnjenje, da orjentalisti izučavaju Orjent kao što krvnik izučava svoju žrtvu, nije ni­malo bolja. U vrijeme stoljeća muslimanskog napredovanja muslimani, a ne zapadnjaci, bili su napadači, prvo Arapi, koji su napadali Evropu sa jugozapada, a onda Turci, sa jugoistoka. I za jedan i za drugi Evropski znanstvenici su nedužni. čak i napredna i prefinjena literatura španjol­skih Arapa sadrži tek nekoliko ukazivanja na povijest i kulturu njima potčinjenih španjolaca ili njihovih franačkih susjeda. Bljesci interesovanja koje nalazimo većinom potiču iz reda kršćanske populacije u muslimanskoj španiji. čak i pronicljivi i vrlo umješni stvaraoci i upravljači Oto­manskog imperija pokazali su samo minimalno interesovanje za povijest i jezike naroda koje su osvojili ili planirali da osvoje.

“Znanje je moć” je bez sumnje emotivno zadovoljavajući argument, donekle čak i intelektualno, i služi dvostrukoj svrhi: sa jedne strane da se osudi zapadni orjentalizam, a sa druge da se od od­sustva uzvratnog okcidentalizma na Istoku napravi vrlina.On takođe crpi određenu uvjerljivost iz činjenice da u moderno doba, posebno u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, ima nekakve veze sa stvarnošću. Ali, ta veza je tanja i beznačajnija nego što se obično čini. U Engleskoj, na prim­jer, nije bila uobičajena praksa da se svršenici orijentalnih studija primaju u imperijalnu službu. čini se da je prevladavalo mišljenje da su oni razmaženi od strane svojih učitelja i nisu podesni za takav posao.Normalan postupak je bio da se prime svršenici klasičnih studija, za koje se u to doba smatralo da su najbolja priprema za upravljanje kraljevstvom, a da ih se onda pošalje u specijalne centre da steknu potrebno orijentalističko poznavanje jezika.

Postojala je takođe i spisateljska tradicija, posebno u domenu povijesti, čija je svrha bila ne­sumljivo imperijalna.Ovo se da vidjeti u nekim engleskim povijesnim spisima o Indiji iz ranog devetnaestog stoljeća, koji su vrlo očito imali dvostruki cilj: sa jedne strane da uvjere engleske čitatelje u zakonitost njihove uloge u Indiji i metoda potrebnih da se to ostvari, a sa druge da obeshrabre Indijce kako ne bi razvijali opasne ideje o svojoj vlastitoj prošlosti i, shodno tome, o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Ali, sve ovo je odstranjeno iz orijentalističke znanosti na uni­verzitetima. Slična literatura je postojala i u Francuskoj, a cilj joj je bio osnažiti francuski osjećaj misije i u isto vrijeme obeshrabriti bilo kakav osjećaj jedinstva ili ponosa prošlošću među Sjevernoafrikancima, predstavljajući različite zemlje na sjeveru Afrike kao neku vrstu etničke prašine neminovno privučene tzv. la mission civilisatrice de la France. Takva spisateljska škola, mada ponekad znanstvena i uticajna, ipak je buila izvan orjentalističke akademske tradicije. Jedino mjesto gdje je akademski orjentalizam u značajnoj mjeri bio pod uticajem takvih ciljeva bio je Sovjetski Savez za vrijeme Staljina i nekih njegovih nasljednika, a u domenu studija pos­većenih povijesti i kulturi istočnih republika u Transkavkaziji, Centralnoj Aziji i iza. Ta pisanja su bila kontrolirana iz centra i usmjeravana da da služe upravo ovim ciljevima - opravdati sovjetsku premoć i obeshrabriti nacionalne ili vjerske pokrete među narodima tih republika.

Posotoji još jedna poteškoća u pogledu imperijalističkog objašnjenja, a to je kronologija. Arap­ske studije su, tako nam vele, ponajviše su razvijane od strane Britanaca i Francuza i tijesno su povezane sa britasnkim i francuskim prodiranjem u arapske zemlje. Ovdje želim istaknuti jedno upozorenje. Engleski se intenzivno izučava u Nizozemskoj, a Holanđani su trenutno druga po veličini grupa stranih investitora u Sjedinjenim Državama, prestigavši mnogo spominjane Ja­pance koji su došli na treće mjesto. To je očito izvor velike opasnosti. Neki Amerikanac bi mogao reći: “Oni usavršavaju naš jezik, izučavaju našu povijest, čak izdaju naše tekstove, i po­nekad nam nanose krajnju uvredu jer to rade bolje od nas. Sve ovo, uz holanđansko investiranje u Sjevernoj Americi, jasan je dokaz imperijalističkih namjera povezanih sa ekonomskim pro­dorom.”

Nategnuto i izvještačeno? Kao prikaz stvarnosti bez sumnje i jeste, ali kao poređenje sigurno ne. Pogledajmo ponovo početke anglo-francuskog arabizma u 16. i 17. stoljeću. Prva katedra arap­skog u Francuskoj utemeljena je na College de France od strane kralja Francisa I 1538. godine. Neko bi mogao reći da su francuski orjentalisti imali izuzetnu moć predviđanja ili da su fran­cuski imperijalisti bili izuzetno spori. U Engleskoj, prva katedra arapskog je utemeljena na Cambridgeu 1633, druga na Oxfordu tri godine kasnije, 1636. Do prvog britanskog prodora u arapski svijet je došlo tek u ranom devetnaestom stoljeću u zalivu i Adenu. Britanski orjentalisti su izgleda malo slabije predvidjeli ili su britanski imperijalisti bili malo manje spori nego nji­hovi francuski kolege, ali je u svakom slučaju u pitanju znatna provalija.

U stvari, povezati engleski ili francuski orjentalizam sa imperijalnom ekspanzijom znači povijest unatrag. Kada je Francis I osnovao katedru arapskog na College de France, Mauri wsu tek nedavno bili protjerani iz španije i nije još bilo izvjesno da se neće vratiti. Turci su još prijetili Beču i držali pod okupacijom čitavu jugoistočnu Evropu. Muslimanska flota dominirala je Mediteranom, a sam Francis je žudno tražio pomoć na dvoru Sulejmana Veličanstvenog u Istan­bulu. čak i stoljeće kasnije, kada su katedre arapskog osnovane na cambridgeu i Oxfordu, čitav Balkan i pola Mađarske još su bili pod turskom vlašću; trebalo je proći još pedeset godina do druge turske opsade Beča 1683; a južne obale Engleske i Irske još su napadane od strane ber­berskih gusara koji su uzimali roblje za prodaju na tržnicama robova u Alžiru.

Druga poteškoća u vezi sa ovim objašnjenjem je ta da ono ostavlja po strani Italijane, Holanđane i Nijemce, čija je uloga u usponu evropskog orjentalizma skoro važnija od engleske i francuske. Ono takođe ne ne uspijeva obezbijediti nikakavo objašnjenje za intenzivan razvoj studija drev­nog Orijenta. Kakvoj imperijalnoj svrsi je služilo dešifriranje drevnog egipatskog jezika, na primjer, i obnavljanje poznavanja zaboravljene drevne prošlosti i ponosa Egipćana?

Ovo nam postavlja pitanje zašto smo mi na Zapadu to radili u prošlosti i, još važnije pitanje, zašto bismo to radili u budućnosti? Na prvo pitanje mogu ponuditi neke sugestije. Kršćanska Ev­ropa je još od početaka civilizacije na ovom kontinentu imala potrebu da gleda prema vani i da uči egzotične i teške jezike kako bi pristupila izvorištima svoje vlastite vjere i civilizacije. Njeni sveti spisi bili su napisani hebrejskim ili grškim jezikom, sa nekolikim stranicama na aramejskom, na tri teška jezika, od kojih su dva neevropska, a svi su pisani stranim i različitim pismom. Sveta mjesta kršćanstva bila su na Srednjem Istoku, mjesta hodočašća, čije preuzimanje od strane islama je kod kršćana prouzrokovalo duboki osjećaj gubitka. Muslimani nisu imali takvu potrebu, niti su imali takav poticaj. Arapski je bio jezik svetog spisa, uprave, trgovine i svakodnevnog života na ogromnom prostoru. Islam nije imao svetih mjesta u Evropi.

Drugi element, koji ne treba podcijeniti, bio je strah. Mi danas nastojimo zaboraviti da je ot­prilike hiljadu godina, od pojave islama u 7. stoljeću pa do druge opsade Beča 1683, kršćanska Evropa bila u stalnoj opasnosti od Islama, dvostrukoj opasnosti - od osvajanja i konverzije. Većina ranih konvertita u islam zapadno od Irana i Arabije bili su konvertiti iz Kršćanstva. Većina novih muslimanskih posjeda bila je oteta od Kršćanstva. Sirija, Palestina, Egipat i Sjeverna Afrika bili su kršćanske zemlje, ne manje, već čak i više, nego španija i Sicilija. Sve to je ostavilo duboki osjećaj gubitka i duboki strah. Počeci izučavanja arapskog jezika i islama u Evropi u kasnom srednjem vijeku vjerovatno su bili vezani sa strahom od arapskog osvajanja i konverzije u islam. Muslimani nisu imali takav strah, i shodno tome, nisu osjećali takvu potrebu u vrijeme ranih formativnih stoljeća kada je određivan karakter njihove civilizacije.

Treći faktor je bilo priznavanje arapskog, zajedno sa grčkim, kao jezika nauke i filozofije. Ev­ropljani su želju za saznavanjem mogli zadovoljiti učenjem tih jezika i studiranjem u školama gdje su oni izučavani. U formativnom ranom srednjem vijeku muslimani nisu osjećali takvu potrebu za jezicima ili školama latinske Evrope.

četvrti faktor je intelektualni razvoj Evrope u doba renesanse, otkrića, reformacije i prosvjetiteljstva, i naučna revolucija devetnaestog stoljeća. Oni su sa sobom donijeli novu hu­manističku znatiželju, nove naučne metode i discipline, nove materijale, a takođe, kroz religijske konflikte unutar evropskog kršćanstva, i nove veze sa arapskim kršćanima. U doba kada su se katolici i protestanti borili za prevlast u Evropi, katolici su, u manjoj mjeri i protestanti, gledali na istočne kršćane kao na mogući izvor potpore. Izvjestan broj unijata i drugih arapski-govorećih kršćana iz Libana, Sirije i drugih krajeva putovao je u Evropu, gdje je postajao učiteljem Zapada u području arapskih studija, igrajući na taj način ulogu u utemeljenju arabistike sličnu onoj koju su Jevreji odigrali u utemeljenju kršćansko-hebrejskih studija. Muslimani naravno nisu imali takve kontakte u Evropi. Postojali su kršćani u islamskim zemljama; u kršćanskim nije bilo muslimana. Protjerani su prije ili kasnije nakon rekonkviste.

Još jedan faktor u rastu orjentalizma na Zapadu je širenje trgovine i razvoj buržoaskog urbanog društva, što je skupa hrabrilo i davalo priliku. Jedan od najranijih profesora arapskog na Ox­fordu, Edward Pococke, izuzetno ugledan učenjak i jedan od najvećih evropskih arabista 17. stoljeća, proveo je nekoliko godina u Halepu kao kapelan pri Levant Company, engleskoj trgovačkoj kompanijikoja je imala trgovačku postaju u Halepu, zahvaljujući blagonaklonosti sultana. Poput većine učenjaka svoga vremena, i Pococke je bio svećenik, a njegovo imenovanje za kapelana dalo mu je priliku da provede nekoliko godina u arapskom gradu i da nauči nešto o kulturi i jeziku Arapa. Kada smo već kod toga, muslimani u Evropi nisu imali sličnu mogućnost. Trgovcima pripadnicima različitih kršćanskih naroda bilo je dopušteno da osnuju trgovačke cen­tre u srednjoistočnim gradovima još od doba krstaša pa nadalje, nekima čak i prije krstaških ra­tova. Uz nekoliko beznačajnih izuzetaka, nešto takvo nije dopušteno muslimanima od strane Ev­rope. Kada je u Veneciji, koja je živjela od levantske trgovine, iznesen prijedlog da se ustanovi konačište za putujuće turske trgovce, vodile su se duge i ogorčene borbe i sporovi prije nego što je grad konačno pristao davati dozvolu veoma malom broju turskih trgovaca da nakratko borave. Ako je Venecija, veliki trgovački grad, bila tako nevoljna da dozvoli makar minimalno musli­mansko prisustvo, drugi su bili još manje tolerantni. Trgovina i prilike koje je ona pružala, te neka vrsta intelektualne atmosfere koja je vladala u buržoaskom društvu, nesumnjivo su bili važni elementi u razvoju znanosti u Evropi

Ovo su samo neka nagađanja o temi koja iziskuje dalje istraživanje. No, da se pozabavim posljednjom temom: Zašto bismo nastavili da to činimo? Zašto ustrajavamo u izučavanju civili­zacije drugih naroda, uprkos kritikama, a ponekad i grdnjama?

I za to postoji više razloga. Jedan je očito praktične naravi: potreba za uzajamnim razumijevanjem iz političkih, trgovačkih, diplomatskih ili jednostavno iz ljudskih pobuda. Postoji do sada općenito prihvaćena potreba onih koji se bave društvenim znanostima za empirijskim podacima iz drugih društava, bez kojih oni ne mogu sačiniti upotrebljive generalizacije o svome vlastitom. Ovo je još važnije u vrijeme kada je i sam vokabular rasprave sačinjen tako da omete ili zamrači komparativne analize.

Pored ovih praktičnih i metodoloških razloga , postoje i inherentne kulturne, moralne i intelek­tualne vrijednosti tih kultura samih po sebi. Baš kao što naši studenti moraju znati nešto o velikim klasicima zapadne književnosti, moraju znati nešto o velikim klasicima nezapadne književnosti, jer je i samo razumijevanje naše vlastite zapadne civilizacije iskrivljeno i nepot­puno ukoliko se ne sagledava u globalnom, a ne u regionalnom ili parohijskom kontekstu. Na­pokon, zapadna civilizacija nije izronila iz morske pjene poput Afrodite. Obogaćena je dopri­nosima iz raznih izvora, uključujući islamski svijet, pa čak i udaljenija područja Azije i Afrike. Bez priznavanja te različitosti porijekla, naše obrazovanje i seberazumijevanje su pogrešni i fal­sificirani. Međuzavisnost ljudskog postojanja u sadašnjosti, jedinstvo ljudske kulture, koje sva­kim danom postaje više od puke činjenice, uprkos političkim i drugim razlikama koje nas dijele, iziskuje takvo uzajamno izučavanje. Naglašavam riječ “uzajamno”. Dobro je da naši studenti mogu izučavati Mu‘allaqat; dobro je i da arapski studenti mogu studirati Beowulfa.

Pored onoga što možemo nazvati kulturnim i humanističkim vrijednostima, postoji još jedno de­likatno pitanje, sa kojim se ipak mora suočiti. To je osjećaj učenjakove dužnosti da za neza­padne narode učini nešto što su neki od njih, iz različitih razloga, onemogućeni učiniti za se. Neki razlozi su praktični - nedostatak izvora, dobrih biblioteka, arhivskih i drugih istraživačkih pogodnosti. Za vrijeme ranih godina Enciklopedije islama, međunarodni urednički komitet uzi­mao je saradnike iz čitavog svijeta, uključujući, naravno, islamske zemlje. Uvijek i iznova po­javljivao se problem sposobnog učenjaka iz ovog ili onog mulsimanskog grada koji nije mogao napisati članak ili je u tome imao velike poteškoće jer na raspolaganju nije imao odgovarajuću biblioteku. Ako neko živi u Leidenu ili Princetonu, ili bilo kom većem zapadnom centru, vrlo lahko može prikupiti građu potrebnu za neko istraživanje. U nezapadnom svijetu postoji svega nekoliko mjesta u kojima uporedive pogodnosti postoje. Ovo je jedan od najakutnijih prioblema za ozbiljan naučni rad u ovim zemljama.

Ali, to nije jedina poteškoća. Postoji takođe politička poteškoća koja proističe iz činjenice da mnogim, ne svim, ali mnogim nezapadnim zemljama vladaju diktatorski režimi koji sasvim is­pravno osjećaju da ih nezavisno povijesno istraživanje ugrožava, te stoga strogo preduzimaju mjere da kontroliraju sredstva proizvodnje, distribucije i razmjene povijesnog znanja. Jedno vri­jeme su znanstvenici i drugi spisatelji iz komunističke istočne Evrope prenijeli na pisce i izdavače slobodnog Zapada obavezu da kažu istinu o njihovoj povijesti, kulturi i njihovim nevoljama. Danas su oni koji govore istinu, a ne oni koji je kriju ili niječu, dobrodošli u tim zemljama.

Postoje takođe društveni i psihološki pritisci. Kritički pristup prošlosti često se cijeni kao nepri­jateljski - izvana kao agresija, iznutra kao izdaja. Postoji zahtjev da se priznaju mjerila i dostig­nuća različitih kultura - vrlo razložan zahtjev koji je u prošlosti prečesto odbijan. Ali se danas za ono za što je traženo da se prizna kao mjerilo traži da se prizna kao savršenost, što nije razborit zahtjev.

Mnoge generacije indijskih i egipatskih svršenih studenata otišlo je u Englesku, i za vrijeme a i poslije Imperije, da istražuju nedjela britanskog imperijalizma u Indiji i Egiptu. Imali su slobo­dan pristup bibliotekama i arhivima, i pisali su ono što su sami željeli. Mnogo toga je bilo u vidu doktorskih teza, za koje su na britanskim univerzitetima primili titule doktora nauka, mnogi uz školarinu obezbjeđemnu od strane britanske vlade. Niko nije rekao ništa loše ili prigovorio. Jedno od pravila slobodnog društva glasi da postoji pristup bibliotekama i arhivima i sloboda, čak i za stipendirane studente, da predoče svoje poglede o prošlosti kakvom je oni vide. Ako nji­hova istraživanja i izlaganja udovoljavaju profesionalnim standardima, dodjeli im se njihov doktorat. Moglo bi se samo poželjeti da se ovakvo gledanje proširi i na drugi dio, i on se uistinu i proširio negdje, ne posvuda. Ima ohrabrujućih znakova. Na međunarodnom kongresu o ekonom­skoj i društvenoj povijesti Turske, čiji organizator je bio Marmara Univerzitet, od 135 podne­senih referata, 80 je bilo od strane ne-Turaka, od kojih je većina bila iz ranijih otomanskih pos­jeda u jugoistočnoj Evropi, Aziji i Sjevernoj Africi. Turski arhivi su sada otvoreni dobrohotnim učenjacima i mnogi iz ovih i drugih zemalja već rade tamo. Nadati je se da će i drugi slijediti turski primjer.

Povjesničari u slobodnim zemljama imaju moralnu i profesionalnu obavezu da ne izbjegavaju teška pitanja i teme koje neki svrstavaju u neku vrstu tabua; da ne podliježu autocenzuri, već da se pošteno odnose prema svemuu, bez apologetike, bez polemike, i, naravno, kompetentno. Oni koji imaju slobodu imaju moralnu obavezu da je upotrijebe za one koji je nemaju. živimo u vremenu u kome su učinjeni i još se čine veliki naporida se falsificiraju svjedočanstva prošlosti i da se od povijesti načini propagandno oruđe, vremenu u kom su vlasti, religijski pokreti, poli­tičke stranke i raznorazne grupe zabavljene ponovnim ispisivanjem povijestu kakvom priželjkuju da je bila i kakvom žele da njihovi sljedbenici povjeruju da je bila. Sve to je odista opasno, po nas i po druge, ma kako mi definirali tu “drugost”, opasno po naše društvo uopće. Jer, da ne griješite, oni koji nisu voljni da se suoče sa prošlošću biće nespremni da razumiju sadašnjost i nesposobni da se sučele sa budućnošću.


Bernard Lewis, Other People’s History, u Islam and the West, Oxford Uni­versity press, New York - Oxford, 1993, str. 119-130. (Adaptirano predavanje koje je održano na inauguralnom kolokviju Centra za nezapadne studije, Uni­verziteta u Leidenu, 29. avgusta 1989. Objavljeno u The American Scholar 59, br. 3 (ljeto 1990), str. 397- 405.


Preveo: Fikret ef. Pašanović