" O NEKIM DANAŠNJIM POSRNUĆIMA .... Sevret M.ĆEHAJIĆ " O NEKIM DANAŠNJIM POSRNUĆIMA U NAJLJEPŠEM SKLADU STVORENOG STVORENJA " Suvremenim vokabularom uobličeno, čovjek je najsuperiornije biće Planeta na kojem se bori za opstanak. Značajan je postotak površine Planeta podredio tome svom imperativu opstanka i borbi za njegovo provođenje, pa se i s te strane može konkluzirati njegova dominantnost u usporedbi sa ostalim bićima Planeta. Njegove psihofizičke osobine, karakteristične samo za njega i više niti za jedno drugo biće, omogućuju mu upravo tu dominantnost i, štoviše, ograničenu suverenost na Zemlji. Da li se to odnosi i na kosmos znanost još nije utvrdila. IZME?U IZVORNOSTI I NJENOGA ZAMUĆIVANJA Kur’anski je čovjek baš ovakav. Njega Allah stvara u najljepšem skladu (Kur’an, 95:14), što je determinanta spominjane superiornosti. No, pažljivije ako analiziramo poglavlje Kur’ana u kome se iznosi ovaj aksiom, ustanovit ćemo da postoje i određeni uvjeti održanja toga sklada, odnosno izvornosti. Već u sljedećem stavku istoga poglavlja Kur’an je jasan: “A zatim ćemo ga vratiti na najnižu razinu.” Ova se rečenica može shvatiti i kao upozorenje i kao konstatacija. Upozorenje je onda kada se čovjek opasno nadvije nad provaliju gušenja vlastite prirodnosti i kada svoj životinjski segment hoće da izdigne na ravan općega djelanja, pri čemu se temeljni njegov humus podosta urušava. Upozorenje je i u smislu onoga klasičnog obrasca da se dobro najbolje zrcali u ogledalu zla, pa se tako čovjek može čvršće naputiti ka držanju u okvirima koje podrazumijeva “najljepši sklad” njegova stvaranja. Konstatacija je ovaj stavak onda kada se već desi pad u pominjanu provaliju, kada se “najljepši sklad” izobliči i kada se čovjek sam spusti na najnižu razinu svoga bivstvovanja. O tome kada će se to desiti govore i slijedeći stavci citiranoga kur’anskog poglavlja: “Ne i one koji vjeruju i dobra djela čine, njima pripada nagrada neprekidna.” Čovjek je, prema ovim riječima Kur’ana, kreator svoje sudbine i njegov je udio u njenoj kreaciji veliki. On na ovome svijetu i u ovome životu ima veliku priliku da živi u najljepšem skladu, tj. da izvornost svoga stvaranja obdržava u svakodnevlju. Uslov nad svim uslovima za to jeste vjera u Jednoga Boga, čvrsta, stamena i nepokolebljiva, vjera iz koje proizlazi sva njegova aktivnost. Kada je ona nastavljena (s obzirom na to da se donosi rođenjem) i učvršćena produkt joj je isključivo činjenje dobra i težnja za njim, i to onoga dobra koje se jasno definira Kur’anom. Pri tome, treba imati na umu širinu pojma “dobro”, koji u sebe uključuje svaku aktivnost koja je u ime Allaha, nije usmjerena protiv Njegovih zakona i koja doprinosi boljitku čovjeka i zajednice ljudi na Zemlji. Održanje, dakle, najljepšega sklada u kome je čovjek stvoren u životu ovisi od individualnoga uvjerenja i prijegnuća. Stvaralac je Uzvišeni pružio mogućnost Svome stvorenju da dosegne optimum svoga življenja i da, istovremeno, izbjegne vlastito srozavanje i degradaciju. Uz to, pružio mu je i sredstva za postizanje toga optimuma: Objavu i razum. Koristeći se njima, on može uvećati i učvrstiti svoju vjeru i imenovati svoje aktivnosti sintagmom “dobra djela”, što je dobar putokaz na putu ovozemaljske i onozemaljske sreće. IZGRADNJA NAJLJEPŠEGA SKLADA ZAJEDNICE Kur’anski čovjek osim što učvršćuje i održava svoj najljepši sklad on nastoji izgraditi ga i u zajednici u kojoj živi. Učestvovanje u važnim tokovima zajednice samo po sebi proizlazi iz vjernikova habitusa, pošto on ne samo da osjeća bratsku povezanost sa drugim vjernicima (sukladno kur’anskim i hadiskim napucima) već je i obavezan da gradi opći najljepši sklad isto kao što održava svoj. Vjernik pozna osnovnu tendenciju islama - težnju da se izgradi skladno, disciplinirano i mirno društvo, bez ikakvih diskriminacija i nepravdi, društvo u kome će se poštivanjem Božije Riječi dosezati najveći horizonti slobode. Kao što je poznato, kur’anski je čovjek određen za Allahova namjesnika na Zemlji. Njegova zadaća, kao takvoga, sastoji se u tome da uspostavi Božiji red na Zemlji, da ga održava i da provodi zakone koje mu je Bog propisao. On to može samo ako uspješno održava najljepši sklad u kome je stvoren i samo onda kada dostigne optimum svojih sposobnosti. Cilj islama jeste oformljenje zajednice ljudi koja će živjeti u redu, miru, koja će biti solidarna i koja će, nadasve, omogućiti i osobnu i opću sreću na oba svijeta, što u zadatku za njegovo postizanje ima halifa. Lahko nam je zaključiti da i zajednicu ljudi Allah stvara u najljepšem skladu, kao što stvara i pojedince u njoj, ali i da je može srozati na najnižu njezinu razinu, ukoliko ona ne ispunjava one temeljne uvjete koji su potrebni za individualno življenje u najljepšem skladu. U potonjem se slučaju onda radi o sunovratu političkoga i intelektualnog vođstva zajednice, ali i njezina većega dijela koji nije u stanju da ispravi to vođstvo ili ga naprosto zamijeni drugim. Kada, pak, zajednica ljudi na Zemlji postigne najljepši sklad svoga življenja ona već tada uspostavlja pravedni hilafet (Allahovo namjesništvo) na Zemlji i ispunja jednu od temeljnih intencija svoje opstojnosti. Ukoliko nije to u stanju učiniti onda se muči sa ratovima, bolestima, katastrofama i raznim drugim apokaliptičnim pojavama. Ona tada ne može pomoći ni samoj sebi, a nekmoli drugim bićima na svojoj zemlji. Ona je tada sama sebe osudila na izumiranje i nestajanje. O PREKRŠIOCIMA I SANKCIJAMA Pošto je Allah Gospodar svih svjetova, pa i ljudskoga, On ima, kao Vrhunaravni Zakonodavac i Ustrojilac, prirodno pravo ustrojavanja tih svjetova i gospodarenja njima. Svijetu ljudi je On dao Objavu kao sredstvo uređenja života na ovome svijetu i dosezanja sreće na njemu. Objava jeste naputak čovječanstvu, smjerokaz u njegovu svakodnevlju, hrana za dušu etc., no i kanon za njegovo postupanje. Allah je iz Svoje Milosti ljudima darovao život, um, zemaljska dobra i blaga i sve ono što im je neophodno da žive na Zemlji. U tom smislu, čovjek je Njemu stalni dužnik i stalni obveznik. Mada stvoren u najljepšem skladu i obdaren sposobnostima mimo svih drugih stvorenja sam čovjek nije u stanju sam ocrtati konture vlastite sreće i življenja. Stoga je Bog davao upute u Svojim objavljenim knjigama kako da se život uredi. A pošto njega nema bez zakona i propisa tako su ih i donosile te knjige. Pridržavanje tih propisa i zakona jeste mogućnost za čovjekovu sreću, nepridržavanje je put apokalipse. Allah je Vrhovni Nadzornik provođenja tih propisa i Vrhovni Sudija u situacijama njihova kršenja. On sankcije protiv prekršilaca može poduzeti na ovome svijetu, može ih ostaviti za onaj, a može i oprostiti onima kojima hoće i koji zasluže. Narodi Ad, Semud, narod Nuha, a.s., i drugi povijesne su paradigme sankcioniranja na ovome svijetu. Te različite narode su zadesile i različite sankcije: neke je zadesio strašan glas, druge potop, treće užareno kamenje itd. ovisno od oblika njihove nepokornosti. MORALNA EUTANAZIJA Kazano je u ovome napisu da sankcije dolaze kao produkt nepoštivanja Božijih zakona i propisa i da su, dakle, rezultat ljudskoga činjenja ili nečinjenja po božanskim uputstvima. Narodi sami načine situaciju kada im je samo kazna nužna da ih izbavi iz gliba propadanja i zaostajanja. Posebno nam se čini uputnim ovdje obratiti pažnju na slijedeći upozoravajući kur’anski stavak: “Kad hoćemo da jedan grad uništimo onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (17:16) Iako se konkretizira “jedan grad” možemo ovaj ajet razumijevati i “globalnije”. Prema tome, u jednome narodu bogati koji uživaju u raskoši polahko prijelaze u razvrat, na nižu skalinu srozavanja najljepšega sklada. Ovu negativnost društvene elite dobro je još u 16. stoljeću uočio naš Hasan Kafija Pruščak i predskazao propast Osmanske carevine upravo zbog toga što se tadanja carska elita odala razvratu. Ta druga skalina etičke eutanazije u našem se vremenu može raspoznati na naslovnicama novina i časopisa, na ekranima televizijskih aparata, na monitorima Internet-a, u svečanim ložama moćnih kartela, u svečanim salonima civilizacije koja sve više gubi vlastiti smisao i orjentir. Vrijeme je ovo agresivnoga razgolišavanja svega, vrijeme amoralnosti i dekadencije tradicionalnih moralnih vrijednosti. Ulice današnje dominantne civilizacije prepune su praznih duša. Podsjetimo, sljedeća je skalina, prema Kur’anu, “rušenje grada”. Koliko je današnje “svjetsko selo” (kako informatička inteligencija imenuje naš svijet) blizu ove krajnosti svoga opstanka ne može se tako lahko prognozirati, što, na kraju krajeva, nije ni zahvalno. Kazat ćemo još to da čovjek uvijek ima priliku da se popravi i da nikada ne treba gubiti nadu. A ovaj tekst ne treba shvatiti kao lament nad nama samima i našim nedostacima, nego kao pokušaj skretanja dijela naše pažnje na ovaj itekako važan segment naše stvarnosti