"PROPALI TROJANSKI KONJ " Sevret M. Ćehaijć Dok su se zapadni lingvostilisti trgali da definiraju, razaberu i označe ekspresionističke i stilske vrijednosti i govora i jezika, u Indiji se rodio i odrastao jedan muslimanski hudnjak, koji će postati jednom od najskupljih propagandističkih igrački Zapada u ovome stoljeću. Rođen u Indiji, odgajan u anglofilskoj porodičnoj atmosferi i školovan na Cambridgeu, Salman Rushdie je stekao sve uvjete da to i postane. Te su ga “karakteristike” dobro preporučivale na Zapadu, koji je, potom, toliko daleko dogurao u svojoj rushdievštini da ga je poredio i sa jednim Marquesom. Svaka priča o ovome čovjeku počinje i završava sa njegovim Satanskim stihovima. Roman je to od 550 stranica, prepun fantazije i fantastičnih epizoda, kako kažu oni koji su ga pročitali. Za njega Rushdie nije dobio nikakvu književnu nagradu. Pokude jeste. Iranski alimi, a potom i drugi, prepoznali su u ovoj pisaniji štivo koje direktno oskrnavljuje i ličnost i porodicu poslanika Muhammeda, a.s., čime je Rushdie darnuo u najdublju intimu muslimana. Vođa Iranske revolucije Imam Homeini je reagirao, proglasivši Rushdiea murtedom (otpadnikom od vjere), a sintagma “iranska strijela” postat će jednom od najfrekventnijih u drugoj polovici našega stoljeća, s obzirom na to da je ona podrazumijevala šerijatsko rješenje po kojem murtede sljeduje smrtna kazna. Nju je Homeini i propisao i pozvao na njeno izvršenje. Druga strana je reagirala tako da je izgledalo kao da je jedva i čekala “strijelu”. Zapad se stavio u ulogu Rushdiejevog mecene. Uslijedila su trlababalaniranja o slobodi riječi i govora, pravu na vlastitost i stav… Iz Irana su povučeni diplomatski predstavnici, zemlju se izoliralo… Salman Rushdie je dospio na vrh novina i vijesti, proglašen mučenikom. Utočište mu je pružila (ko drugi do) Velika Britanija, koja se namah stavila u ulogu branioca i čuvara “velikoga pisca”. Bitanske tajne službe svakodnevno troše ogromne svote novca na njegovoj zaštiti, pošto se nekada desi da on i po nekoliko adresa promijeni samo u toku jednoga dana. Svaki je njegov korak praćen budnim okom tajnih agenata, a putovanja izvan Britanije se uglavnom organiziraju bez znanja vlasti u tim državama. Njegove se knjige štampaju u milionskim tiražima. “Stihovi” su prevedeni na skoro sve svjetske jezike. Sve se to čini, uprkos jakom negodovanju muslimana koje je i danas ispoljeno, i iako je i sam Papa osudio pojavu knjige. Na njezino pojavljivanje u bivšoj SFRJ, čiji su izdavači (da li slučajno?!) bili beogradska Prosveta i makedonska Kultura, reagirala je i tadašnja Islamska zajednica, preporučujući svome članstvu i vjernicima da bojkotiraju sva izdanja ovih poduzeća. S druge strane La Mounschea, u Velikoj Britaniji, on je i dalje “biljka” oko koje se plaho trude i koja se zaliva i njeguje. Tony Blair, mlađahni britanski premijer, u društvu sa svojim ministrom vanjskih poslova Robinom Cookom, primio je Rushdiea u zvaničnu audijenciju, kako su izvijestile The Muslim News, glasilo muslimana u Kraljevstvu. Dvojica su engleskih prvaka tada izjavili kako ih zanima zaštita prava jednoga njihovoga građanina, što je nagnalo Iqbaloa Sacraniea, aktivistu Britanskoga akcionog komiteta za islamske poslove, da upita: “A što je sa pravima 1,5 do 2 miliona drugih britanskih građana koja su narušena Rushdiejevim pisanjem?” Tačno, pak, na ovogodišnji Kurban-bajram, prvi ljudi Random House, izdavača “Stihova”, najavili su skoro pojavljivanje džepnoga izdanja ove knjige. Jahangir Muhamed, zamjenik lidera Muslimanskoga parlamenta, izjavio je kako ovo nije prvi put da Rushdie na muslimanske mubarek-dane provodi svoju antiislamsku rabotu. Rushdie, tako, i dalje ostaje jednim od zrcala odnosa Zapada prema muslimanima. Ostave li se po strani demoni križarstva i učine hipotetičkim tvrdnje o Rushdieu kao proizvodu zapadnih orjentalističkih laboratorija, ostaje činjenica da se njime, ustvari, pokušao ugurati vrijednosni trojanski konj među muslimane. Moderni Zapad je, poljuljanih tradicionalnih vrijednosti, ovim bivšim američkim zetom (po ko zna koji put!) pokušao obezvrijediti tradicionalne vrijednosti muslimana, koje su, više no bilo što drugo, držale ih na okupu i stoljećima dizale njihov ponos i samosvojnost. Da je kojim slučajem Rushdie “prošao” muslimani bi u njegovoj pisaniji pronalazili bezbroj pitanja o svojim uvjerenjima i načinu života, pokušavali bi pronaći odgovore na njih (nigdje lakše no na Zapadu) i, bezbeli, dobrovoljno pružali svoje vratove asimilatorskim zapadnim noževima. Ovako, na atak na tradicionalne vrijednosti muslimana, prvi put, nakon toliko i toliko godina i decenija, odgovorila je jedna muslimanska zemlja i njezin vrhovni vođa, što je dodatno “podiglo pritisak” zapadnjacima. Briga za život i prava jednoga pisca jeste važna, no važno je i pokazati silu i moć nad onim koji bi da “ugroze” toga pisca. Osim toga, dizanje uvis glave jednoga muslimanskog državnika može proizvesti čitav niz lančanih reakcija, koje u krajnjem slučaju mogu smanjiti utjecaj Zapada na muslimanski komad planete. Potonji se zaključak izvodi iz saznanja da su pojmovi “sila” i “moć” puno respektirani u zapadnome kulturno-civilizacijskom arealu, da su njihove praktične realizacije jako vidljive u toj avliji i da ih, konsekventno tome, valja provesti i u susjednoj. Za tu svrhu Rushdie može poslužiti kao neka vrsta omekšivača. Jer, osim piskaranja, on se danas bavi i borbom protiv tzv. islamskoga fundamentalizma. Na jednome skupu “naučnika” u Göteborgu prije tri godine, na kojem se raspravljalo o temi “Fundamentalistička prijetnja slobodi izražavanja” do njega je došao, također učesnik “skupa”, Senad Pećanin, glavni urednik sarajevskoga magazina Dani, kojem je ovaj u intervjuu izjavio da je najveći problem današnjega svijeta baš, eto, taj islamski fundamentalizam (vidi: Dani, broj 38, decembar 1995.), pri tome, usput ustvrdivši, da borba Zapada protiv islamskoga fundamentalizma uopće ne postoji i da su fundamentalisti najsuroviji prema svome narodu. Kazao je, doduše, da postoje i kršćanski, hinduski i dr. fundamentalizmi, ali oni nisu ni blizu opasni kao islamski. Za Bosnu je izrazio svoju bojazan da njen narod (valjda Bošnjake!) ne povedu ekstremisti nakon rata, čime je, ustvari, upro prstom i u naše trojanske konje, brižne čuvare nadri građanštine, sekularizma i ostalih floskula (treba samo prelistati neke ovdašnje “časopise”). Tako, dođosmo do kraja ovoga napisa i spoznaje koja je vezana za njegov početak: govor uvijek ne mora postići svrhu koja je u njegovoj osnovnoj konstanti (da prenese informaciju i saopći misao), niti uvijek postiže ekspresionističke ili stilske svoje vrijednosti. On često može biti i antigovor, nakazno mrmljanje. On može uvrijediti više od bilo kojeg nasilništva. Upravo je takav govor “velikoga pisca” Salmana Rushdiea