Muslimani Balkana: “Istocno pitanje” u XX vijeku Ahmet Alibašić (Priredio Dr. Fikret Karčić, Tuzla: Behram-begova medresa, 2001., 296 str.) Muslimani Balkana loši su učenici historije i tu svoju mahanu skupo plaćaju. Da se muslimanima Kaira ili Mekke desio genocid 1992. god. i da su se u čudu pitali “Šta nam se ovo dešava?” bilo bi razumljivo. Neshvatljivo je međutim da su to pitanje postavljali muslimani Balkana 1992. godine kada im je to bio 10. genocid u dvije stotine godina. Nesumnjivo je da su muslimani Balkana bili i jesu žrtve balkanskih nacionalizama i nacizama, ali se slobodno može kazati da su oni ujedno i žrtve (samo)zaborava, pomanjkanja regionalne svijesti i historijskog pamćenja. Faktor iznenađenja je zato u svakom nasrtaju nemuslimana na njih bio maksimalan što dobrim dijelom, uz bezobzirnost krvnika, objašnjava veličinu njihovih žrtava. Zbornik radova Muslimani Balkana – “Istočno pitanje” u XX vijeku veliki je čas historije na temu sudbine muslimana Balkana u 20. stoljeću. Sastavljen je od tri dijela. Prvi i najduži dio čine uvod priređivača, njegova dva teksta o “Istočnom pitanju” kao paradigmi za razumijevanje historije muslimana Balkana u XX vijeku i islamskoj obnovi na Balkanu u periodu 1970. do 1992. g.odine. Justin McCarthy statistički je obradio promjene u strukturi stanovništva osmanlijske Evrope prije i poslije pada Osmanske države. Autor dokazuje da su prije balkanskih ratova 1912.-1913. g. muslimani činili više od 55% ukupnog stanovništva regiona, da princip samoopredjeljenja za njih nije važio, te da su u posljednjoj fazi rješavanja “Istočnog pitanja” 1912.-1926. g. muslimani Balkana doživjeli demografsku katastrofu izgubivši 27% stanovništva! U svoja dva teksta američki profesor tursko-bugarskog porijekla, Kemal Karpat piše o seobama iz Rusije i Balkana, te građanskim pravima muslimana Balkana kao prvoj muslimanskoj skupini u svijetu kojoj je priznat status manjine. Drugi američki profesor srpskog porijekla, Michael Sells u etički nadahnutom tekstu govori o interakciji vjere, historije i genocida u Bosni i Hercegovini. Drugi dio hrestomatije čine dokumenti i svjedočenja o stradanju muslimana u 20. st. uključujući izvještaje Lava Trockog za rusku štampu sa Balkana iz vremena Balkanskih ratova. Knjiga završava selektivnom bibliografijom radova o islamu na Balkanu iz perioda 1980.-1999. koju je sačinila magistar bibliotečkih znanosti Hamida Karčić. Ovu hrestomatiju, koja bi se slobodno mogla nazvati antologijom, karakteriziraju neumoljive činjenice i pronicljive analize, opservacije i zaključci, prije svih, profesora Karčića, redovnog profesora Međunarodnog islamskog univerziteta u Maleziji i posigurno jednog od najtemeljitijih istraživača sa ovih prostora. Ključni zaključak profesora Karčića jeste da je paradigma odnosa velikih sila i balkanskih kršćanskih nacionalnih elita prema muslimanima Balkana zvana “Istočno pitanje” nadživjela postojanje Osmanske države i formalno zatvaranje ovog pitanja ugovorom u Lozani 1923. godine. To se desilo jer su te elite muslimane smatrale nasljednicima Osmanlija. A “Istočno pitanje” kratica je za skup srodnih pojmova koji impliciraju, svaki na svoj način, stradanje muslimana Balkana: “istraga poturica”, hajdučija, osveta, “razmjena stanovništva”, “etničko čišćenje”, genocid, istražne komisije, seobe, humanitarne misije, neispunjena obećanja, neizvršeni ugovori… Zabrinjavajući je zaključak prof. Karčića da sudbina muslimana Balkana nije određena onim šta oni sami misle o sebi i kako se ponašaju već šta “drugi” misle o njima. “A svijest “drugih” - balkanskih nacionalnih elita – pripadala je horizontu XIX. vijeka i vremenu ratova protiv Osmanlija” (str. 8). na ovakav zaključak ga je navelo opažanje da su muslimani stradali i kad su bili millet u Osmanskoj državi i kad su bili formalno priznate nacije ili vjersko-etničke manjine nacionalnih država na Balkanu; i kad su bili privrženi svojoj vjeri i kad su bili sekularizirani. Pored nedostatka vlastitog historijskog sjećanja, muslimani Balkana trpe i posljedice nedostatka svijesti o međusobnoj povezanosti svojih sudbina, tj. partikularizma i fragmentacije svijesti. Takvo stanje svijesti onemugućuje razmjenu iskustava, saradnju i međusobno ispomaganje u najtežim trenucima. Rijetki su muslimanski autori (poput Karpata i sada Karčića) koji sudbinu muslimana posmatraju u regionalnoj perspektivi mada su na kulturnom planu zajednički obrasci i karakteristike očigledne u izgledu mahala, mostova, džamija i orbazovnih institucija diljem Balkana. Razlog tome je pripadnost osmanlijskoj kulturnoj zoni islamske civilizacije. Interesantna je opservacija da formiranje Pakta za stabilnost u jugoistočnoj Evropi samo potvrđuje potrebu regionalnog pristupa, te da integracija Balkana može pomoći rascjepkanim muslimanima da prevladaju svoju vlastitu “balkanizaciju” (str. 33). Neke od ideja su vjerno ilustrirane slikama stvarnih događanja. Tako smo u prilici porediti bugarsku džamiju srušenu 1892. sa mostarskom srušenom 1992. godine, kao i kolone muslimanskih izbjeglica 1912. g. i 1998. g. Prostori isti, žrtve iste, vinovnici isti, samo je tehnika naprednija i smjer drugačiji: umjesto na volovskim kolima muslimani se sada sele na traktorima, i umjesto u Tursku sada sele u Evropu. “Geopolitička situacija na Balkanu i oko Balkana se promijenila, ali ne i mentalitet balkanskih nacionalističkih elita,” zaključuje profesor Karčić u knjizi koju najtoplije preporučujemo svakom muslimanu Balkana.