Tefsir: historija i metodologija(prikaz knjige) Mr. Ahmet Alibašić Prof. Dr. Jusuf Ramić. Tefsir: historija i metodologija (Sarajevo: Fakultet islamskih nauka, 2001), 302 strane, tvrdi i mehki povez. Fakultet islamskih nauka je u posljednjih nekoliko godina učinio veliku uslugu znanosti tumačenja posljednje Božije objave. Prvo je tokom nekoliko godina u cijelosti preveden i u trideset tomova objavljen vjerovatno najpopularniji savremeni tefsir Kur’ana, Fi zilali-l-Kur’an od šehida Sejjida Kutba, a nedavno se u izdanju iste institucije iz štampe pojavilo i djelo Tefsir: historija i metodologija profesora dr. Jusufa Ramića, dekana FIN-a i profesora tefsira na postdiplomskom studiju istog fakulteta. S ova dva izdavačka poduhvata polahko se zaokružuje tefsirska literatura na bosanskom jeziku. Nekako u isto vrijeme dok je prevođen savremeni, lingvističko-misaoni komentar Fi zilali-l-Kur’an od Kutba iz štampe se, mada u ograničenom tiražu, pojavio prerađeni Tefsir Ibn Kesira, klasični sukus tradicionalnog tefsira. Već odavno je prevedeno nekoliko dijelova Tefsiru-l-Menara od Abduhua i Ride, a profesor Enes Karić na marginama svoga prijevoda Kur’ana je donio izvode iz raznih komentara. Nadati se još da nećemo dugo čekati ni na Tefsir pravnih ajeta od Es-Sabuniija na kome također radi prof. Karić, Mufredatu-l-Kur’an od El-Isfahanija u prijevodu dr. Latića i Tematski tefsir od Muhammeda el-Gazalija. Što se pak kur’ansko-tefsirskih znanosti, koje opslužuju znanost tefsira, tiče možemo slobodno kazati da smo sa djelom dr. Ramića, uz već postojeća pionirska djela Mehmed ef. Handžića, Huseina ef. Đoze i prof. dr. Enesa Karića, dobili neophodnu raznolikost perspektiva i pristupa da bismo, poredeći ih, istinski mogli da učimo kur’ansko-tefsirske znanosti. Djelo o kome je riječ rezultat je dugogodišnjeg druženja i bavljenja profesora Ramića Kur’anom, kur’anskim znanostima i njegovim tumačenjem. Djelo je organizirano kao udžbenik, što ono usitinu i jeste, i to u dva dijela. Prvi dio ima sedam poglavlja koja tretiraju Kur’an i kur’anske znanosti. Nakon kratkog predgovora, autor u prvom poglavlju definira Kur’an i upoznaje nas sa nazivima Kur’ana, razlikom između Kur’ana, hadisa i kudsi hadisa, te nam ukratko iznosi značaj postupnosti objave Kur’ana i povijest njegovoga bilježenja i sabiranja. Slijedeće poglavlje bavi se sistematski ortografijom Kur’ana mnogo detaljnije nego druga djela na bosanskom jeziku. Sistematizirane su i tabelarno prikazane razlike između osmanskog mushafa, truskih mushafa i pravopisa arapskog jezika. U ovom poglavlju autor donosi i kratku ali vrlo interesantnu povijest prepisivanja i štampanja mushafa u svijetu i kod nas. Treće poglavlje bavi se pitanjem derogacije u Kur’anu uz poseban osvrt na rukopise djela iz ove oblasti u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, da bi u četvrtom poglavlju imali priliku pročitati sukus onoga što je autor pišući zasebno djelo Povodi objave Kur’ana i kasnije saznao o ovoj tematici. Peto poglavlje raspravlja o kiraetima, različitim varijantama učenja Kur’ana, a na istom mjestu autor sumira i raspravu o uzimanju Božije riječi za sredstvo i izvor prihoda, te navodi hadise o vrijednostima pojedinih sura. Slijedeće poglavlje tematizira podjelu Kur’ana na mekansku i medinsku objavu da bi u sedmom poglavlju čitali neke od najinteresantnijih dijelova knjige o jeziku i stilu Kur’ana gdje do punog izražaja dolazi autorovo precizno poznavanje kur’anskoga jezika, posebno kada su u pitanju nekonvencionalne upotrebe jednine, dvojine i množine (uz navođenje mnoštva vrlo korisnih primjera), rimovane proze i figurativnog izražavanja, prijedloga, veznika, glagolskih oblika, te umetnute i pogodbene rečenice, koja predstavlja poseban problem prilikom prevođenja. “Historija i metodologija tefsira” naslov je drugog dijela koji ima dvanaest poglavlja. U prvom autor definira pojmove tefsir i te’vil i u krtakim crtama nas upoznaje sa razvojem tefsira u vrijeme Poslanika, a.s., ashaba i tabi’ina. Slijedeći logički red stvari, djelo potom obrađuje tradicionalno tumačenje Kur’ana (s posebnim osvrtom na imama Et-Taberija i Ibn ‘Atijju iz Andaluzije), pa onda racionalno, fikhsko, sufijsko i dogmatsko tumačenje Kur’ana. Posebno su kao mufessiri predstavljeni Ez-Zamahšeri, Fahrudin er-Razi i Kadi el-Bejdavi od predstavnika racionalne škole tumačenja Kur’ana, El-Kurtubi kao pravni tumač Božije objave par exellence, (Muhjiddin) Ibn ‘Arebi kao sufija-ezoterik, te ši’ijski mufessir Tabersi i haridžijski interpretator Kur’ana Itfejjiš. Nakon ovog pregleda klasičnih tokova hermeneutike Kur’ana, autor se nadnosi nad savremena kretanja u tefsiru kroz predstavljanje velikih mufessira 19. i 20. Stoljeća: El-Alusija, Muhammeda ‘Abduhua, Rešida Rida’a, Muhammeda Šeltuta, ‘A’iše Bintu-š-Šati’, Sejjida Kutba i Mustafe Mahmuda i prijevoda nekih njihovih djela na bosanski. Prevođenje Kur’ana u svijetu i kod nas tema je posljednjih pet poglavlja, od kojih se naka bave poviješću prevođenja a druga kritičkim osvrtom na najznačajnije prevodilačke i komentatorske poduhvate Kur’ana na bosanski jezik i njihove protagoniste: Džemaluddina ef. Čauševića, Huseina ef. Đozu, Besima Korkuta i prof. Dr. Enesa Karića. Djelo završava popisom korištene literature. Neizbježno je da u jednom udžbeniku bude određenih ponavljanja. Međutim djelo obiluje mnoštvom interesantnih novih mišljenja i informacija. Tako recimo čitamo da je Sulejman ef. Topić u cijelosti ispisao Čauševićev prijevod Kur’ana arebicom i da je Kur’an prvi put štampan u Veneciji 1530.g. ali da ni ovo ni kasnija evropska izdanja Kur’ana do 19. stoljeća nisu imala značajnijeg odjeka u muslimanskom svijetu. Još nalazimo da je Kur’an kod nas prvi put štampan 1935. g., i da se prijevod i komentar Huseina ef. Đoze nisu prodavali predviđenom dinamikom. Jezik profesora Ramića i u ovom djelu je jednostavan, a korištena je kod nas uobičajena fonetska transkripcija. Uočljivo je da u popisu literature skoro nikako nema orijentalista, pa ni ne-arapskih muslimanskih autora, uključujući i one bosanske, što je jedna od metodoloških razlika između pristupa ovim temama profesora Jusufa Ramića i profesora Enesa Karića. Sve u svemu, samo se poželjeti može da u skoroj budućnosti i iz drugih klasičnih islamskih disciplina, a posebno fikha i usulu-l-fikha, budemo u prilici svoja saznanja proširivati poredeći radove domaćih i stranih autora, kako to sada, zahvaljujući profesorima Ramiću i Kariću, možemo činiti u oblasti tefsira.