Prikaz Knjige "Stil Kur'anskog izraza" Ahmet Alibašić Stil kur’anskoga izraza doktorska je disertacija dr. Džemaludina Latića odbranjena na Fakultetu islamskih nauka uoči ramazana 1420. h.g./8. decembra 1999. g. Riječ je o uvodu i pregledu najvažnijih tema i problema stilistike Kur’ana (belagatu ‘l-Kur’an). Sam autor kaže da je ovo sinteza najraskošnije od svih znanosti Kur’ana. To ovaj rad nimalo ne obezvrjeđuje jer bez imalo rezerve možemo kazati da je njime dr. Latić, ako ništa više, udario znanstvene temelje stilistici Kur’ana na bosanskom jeziku. Pod tim prije svega mislimo na uglavnom uspješno rješavanje najvećeg metodološkog problema u ovakvim studijama: usaglašavanje ključnih termina u različitim znanstvenim tradicijama, u ovom slučaju arapskoj i zapadnoevropskoj. Dr. Latić je taj dio zadatka izvanredno obavio. Studija (a ova knjiga to uistinu jeste) je sastavljena od uvoda, sedam poglavlja, zaključnih razmatranja, liste naziva, bibliografije, sažetaka na engleskom i arapskom i indexa imena. Ona obiluje i bilješkama, arapski termini su uglavnom doneseni ili na arapskom ili u vrlo čitljivoj transliteraciji. Glavno štivo je moguće podijeliti u tri cjeline. Prvu cjelinu (1. poglavlje) čini kratka historija najznačajnijih uvida u nadnaravnost kur’anskoga teksta koja počinje sa Džahizom i Khattabijem a završava sa Feridom Vedždijem i Ebu Zehretom, te evaluacijom nekoliko teorija o statističkolingvističkoj nadnaravnosti Kur’ana (broj devetnaest). Drugu cjelinu čine poglavlja 2-5, koja redom govore o fonostilistici (el-huruf ve ‘l-asvat), morfo- i semantostilistici, tropici (‘ilmu ‘l-bedi‘) i sintaktostilistici (‘ilmu ‘l-me‘ani) kur’anskoga izraza. Ovaj dio je ujedno i najzahtjevniji za čitanje ali je ujedno i najsigurniji ključ za otvaranje tajni kur’anskoga stila i poimanje veličine njegove nadnaravnosti. Ova poglavlja su urađena školski, sa mnogo pojmova (donesenih i u originalu), njihovih ekvivalenata u zapadnoevroipskoj stilistici i primjera iz Kur’ana. Konačno, treća i za čitanje najzahvalnija jeste cjelina u kojoj profesor Latić praktički pokazuje koristi onoga o čemu je govorio na prethodnih 270 strana (6. i 7. poglavlje). Govoreći o poetici kur’anskih kazivanja i stilistički analizirajući nekoliko karakterističnih sura i ajeta iz Kur’ana, dr. Latić na briljantan način uspijeva da nam približi smisao nadnaravnosti kur’anskoga izraza. Nemoguće je nakon čitanja Latićeve stilističke analize sure El-‘Adijat, naprimjer, to kur’ansko poglavlje nakon ponovnog čitanja ne doživjeti mnogo jače i dublje. Po našem mišljenju, vrhunac ove studije jeste stilistička analiza 44. ajeta sure Hud koji u sedamnaest riječi udomljuje dvadeset i jedan stilem! “I bi rečeno: ‘O, zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o, nebo, prestani!’ I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini Dudi, i bi rečeno: ‘Daleko nek je narod nevjernički!” Nema sumnje da nas je profesor Latić ovim djelom napisanim pjesničkim jezikom sve zadužio, a posebno one koji nisu kadri ljepotu kur’anskoga “ekspresivnog sistema” kušati izravno na arapskom. Čini nam se da će se sada i oni moći napojiti sa toga vrela. Kao pjesnik Latić nam je uspio približiti ne samo teoriju i znanost o stilistici Kur’ana već i ono suštinsko u stilistici: ljepotu izraza. Neka slijedeća rečenica posluži kao ilustracija ljepote samoga jezika ove studije: “Kazivanje o Musau – rasuto u mnoštvo sura, poputa arhipelaga u moru – u biti je jedna duga dramska radnja sa više činova” (str. 331). Mnogo je bisera i dragoga kamenja u ovoj ogrlici koju je autor pažljivo nizao godinama da bi ih sve ovdje pobrojali. Zato neka nam bude dopušteno da čitatelja izravno uputimo na djelo a ovdje još samo donesemo neke od najvažnijih zaključaka studije: 1. Kur’an je nadnaravan ne samo kao cjelina već i u svakom svom ajetu. 2. Kur’an se služi svim formama stilski organizirana jezika ali se ne može svesti ni na jednu od tih formi. On nije ni proza ni poezija. 3. Kur’anska metaforika nadilazi svaku drugu po svojoj impresivnoj snazi; po tome što je rudnik njihova značenja neiscrpan i po tome što njegove metafore ne može iscrpiti protok vremena. 4. Kur’anski glasovi, pravilno izgovoreni, nanizani su u jendom umilnom eufonijskom (a po potrebi i kakofonijskom) redu koji odgovara univerzalnoj ljudskoj prirodi. 5. Kur’anske riječi imaju i osnovno i pomična, relacijska značenja do kojih se dolazi intuicijom. Sva ona su okupljena oko značenjske ose Kur’ana, imena Allah koje vrhuni u Božijoj knjizi. 6. Nikada ponovljeno kazivanje nije isto kazivanje – jer nigdje nije istaknut isti lik, isti dijalog, ista poruka. 7. Stil Kur’ana nije dat radi stila, radi estetskog naslađivanja, već radi višeg cilja: približavanja Božanske poruke čovječanstvu i džinnima. Kako važna znanstvena ostvarenja ne nastaju u vakumu, i kako svi veliki ljudi stoje na ramenima svojih predaka, kažimo još da je objavljivanjem ovoga djela na najbolji način krunisan dosadašnji rad naših autora na uvoj oblasti (Pandža-Čaušević, M. T. Okić, Š. Hodžić, O. Nakičević, J. Ramić i, u ovoj oblasti nezaobilazni, dr. Enes Karić). Profesoru Latiću čestitke za izvanredan doprinos kur’anskim znanostima, a čitateljima prijatno čitanje.