Šerijat: zašto ne najbolji Adil Salih Ljudska bića obično gledaju na zakon kao na sredstvo za uspostavljanje pravde u društvu čiji su članovi skloni da uzmu više nego što im zakonski pripada; zakon je tu da osigura da nepravda ne bude učinjena drugima. Medjutim kada je i sam zakon predmet nepravde, onda stvarno nešto nije u redu. Na žalost to je danas slučaj sa ćerijatom. U pojedinim krugovima samo spomeni riječ šerijat i na nekim licima će se istog momenta pojaviti grimasa. Ako bi upitao mase šta znaju o šerijatu, bio bi zasigurno iznenadjen koliko slabo ga poznaju. Na BBC-om radiju jednog dana sam čuo nekog američkog novinara koji kaze da kada bi god govorio o nečemu što ima veze sa islamom ili muslimanima da bi prvo počinjao pitajući prisutne šta je prvo što im pada na um kada čuju riječ ‘islam;’ bez razlike njihov odgovio bi bio ‘terorizam.’ Pa ipak, isti novinar kaže, ništa nije više strano islamu od terorizma i nasumice nasilja prema nedužnim civilima i imovini. Ako bi pokušali da pratimo ovu čudnu asocijaciju izmedju islama i terorisma u umovima masa, pronašli bi da su mediji Zapada- čiji glas prenose isti mediji u mnogim muslimanskim zemljama i koga bez sumnje pomažu neki ljudi koji se predstavljaju kao predstavnici islama- glavni krivac. Isto to važi i za šerijat i asocijacije koje ova riječ budi u umovima mnogih ljudi. Prije par sedmica jedan istraživač sa “BBC-og Radija 4” me je telefonirao i pitao da li bih učesvovao u jednoj raspravi o ćerijatskom zakonu. Nakon što sam obznanio svoju spremnost ona je potrošila više od sata ispitivajući me o implementaciji šerijata. Ja sam joj onda skrenuo pažnju na veliki jaz koji postoji izmedju širokog spectra zakona koje islamsko pravo nudi i uskog pogleda kojim mase boje svoju percepciju istog zakona. Dva dana kasnije opet je nazvala kako bi mi rekla ono što sam bio siguran da ću i čuti, tj. da neću biti pozvan na interviju. Oni koji su bili odgovorni za taj program očigledno nisu željeli da predstave neko drugo vidjenje koje bi pokazalo pogrešnost ovog opšteg utiska o božijem zakonu savršene pravde čije su kreiranje pomogli zapadni mediji. Kakav je to onda šerijat zakon? Sa islamske tačke gledišta šerijat je sinonim i samoj vjeri islamu. Medjutim ako bi upitali novinare zapadnih medija, kao i neke u islamskom svijetu, o njihovom razumijevanju termina šerijatsko pravo, neiznenadjujuće njihov odgovor bi ukazivao na jedan ‘represivan’ kazneni zakonik koji je ne odgovara jednom civilizovanom ljudskom društvu. Pa ipak, bez obzira na sve što ovi klevetnici govore o njegovim oštrim kaznama, islamski kazneni zakon je daleko od toga da je bude represivan. U islamu samo za mali broj krivičnih prestupa mi imamo mandatne kazne: svega sedam prema mišljenju mnogih skolara, a samo četiri prema mišljenjima skolara sa izuzetno prodornom sposobnošćui opažanja- uglavnom sve one na prvom mjestu služe kao sredtvo zatrašivanja. Islam prije svega preferira da krivični prestupi ne budu uopšte ni učinjeni i u tu svrhu propisuje i samu kaznu čije izvršenje je zahtijeva uvjerljiv dokaz krivice. Pored ovih mandatnih kazni oni koji se protive islamskom zakonu znaju veoma malo ili ništa o islamskom zakonu. I zaista, i sami mnogi takozvani predstavnici islama imaju malo više znanja od toga. Kada ih neko upita da daju jedan opšti prikaz ciljeva koje ove mandatne kazne imaju, oni se onda obično upuste u polemiku o prednostima ovih kazni koje predstavljaju samo jedan mali dio islamskog zakona koji u stvari pruža kompletan nacrt ličnog, porodičnog, civilnog, i medjunarodnog zakona. Ti zakoni su detaljni u onim oblastima koje zahtijevaju božiji sud o detaljima, fleksibilni gdje prilagodjavanje različitim socijalnim okolnostima zahtijeva prilagodljivost, a ostavljeni uopšteni ondje gdje je čak i sama naznaka principa dovoljna. Odatle mi danas imamo zakon kojeg je sama božija mudrost oblikovala, koji tretira sve aspekte ljudskog života, i koji ima fleksibilnost da odgovara svim zajednicama. Na ličnoj razini islamski zakoni garantuju prava i privilegije pojedinca, bio on muško ili žensko, punoljetan ili dijete. Važnije od toga islam vodi brigu o slabim i nejakim. žene i djeca imaju poseban status koji zahtijeva od države da interveniše kako bi zaštitila zagarantovana prava svakog dijeta i žene. Gotovo u svim zajednicama, pored onih u kojima je islamski zakon ispravno sproveden, žene su bile, i još uvijek su, iskorištavane i zlostavljane. U islamskom zakonu ženama je dat status jednak ili, u mnogim pogledima, povoljniji od statusa muškaraka. Sva osnovna ljudska prava kao što je pravo na život, slobodu, zdravstvo, nezavisnost, posao, vlasništvo, vjeru i slobodno izražavanje su zagarantovana svakom muškarcu i ženi. U porodičnom zakonu Bog nam je dao detaljno preciziran sistem nasljedja koji je pravičan prema svima i koji uzima u obzir sve moguće okolnosti. Zaštićen je od zloupotrebe, fovoritizma, i nepravde. U bračnim odnosima islamske vrijednosti i pravni propisi su jedinstveni primjer kako se osigurava pravičnost medju polovima obezbjedjujući ih istovremeno sa individualnim medjusobno dopunjujućim ulogama a sve u cilju ostvarenja obostrane sreće i stvaranje sredine najpovoljnije za odgoj njihove djece. Osobito značajan aspekt islamskog zakona je da traži veoma malo napora za svoju provedbu. Za razliku od čovjekom dizajniranih zakona koji zahtijevaju prilično nadziranja i pravnog kontrolisanja i garancija, u islamkom zakonu sami članovi islamske zajednice garantuju njegovu pravednu i punu provedbu. ^ak i u okolnostima kada nikakva legalna vlast nije uspostavljena sama porodica vodi brigu o urednoj raspodjeli nasljedstva. Motiv za takvu sprovedbu dolazi iznutra, iz čovjekove savjesti. Takva osobna i savjesna sprovedba se može primijeniti u jednom velikom dijelu islamskog zakona. Odatle i metod poslanikove da’ve: on bi uvijek pozivao ljude da vjeruju, a nikada da sprovode pravni zakonik. Vodjen od Svemogućeg i Mudrog Allaha on bi pozivao mase da vjeruju dobro znajući da jednom kada se vjerovanje učvrsti u njihovim srcima praktikovanje zakonskih odredbi će prirodno uslijediti. Danas se mnogi na Zapadu pitaju zašto sve više i više islamskih zemalja ponovo prigrljava islamski zakon. Odgovor je jasan: pokušali su sve druge zakone koje su kolonizatori nametnuli ili parlamenti i diktatori ozakonili. Ni jedan nije došao ni blizu pravde koju islamski zakon garantuje. Zašto se onda ne bi vratili najboljem kada su svi manje vredniji doživjeli neuspijeh. ----------------------------------------------------- Uzeto iz: Impact International (august, 2001), str. 4. S engleskog preveo: Aid Smajić